Priče o Mladenu Šariću i Antunu Grbavcu: Mama je zaplakala – 'Nije valjda poginuo moj Antun?'

NISU ZABORAVLJENI - 'IN MEMORIAM 12 REDARSTVENIKA'

Nakon što su dvojicu pripadnika MUP-a iz PU-a Osijek s 1. na 2. svibnja 1991. zarobili srpski pobunjenici iz Borova Sela, dana 2. svibnja, oko podne, pripadnici Specijalne policije PU-a Vinkovci krenuli su osloboditi kolege.Nakon što su dvojicu pripadnika MUP-a iz PU-a Osijek s 1. na 2. svibnja 1991. zarobili srpski pobunjenici iz Borova Sela, dana 2. svibnja, oko podne, pripadnici Specijalne policije PU-a Vinkovci krenuli su osloboditi kolege.

Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih formacija iz Srbije. Toga dana ubijeno je 12 pripadnika Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a 22 ih je ranjeno. Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskoga rata, stoga od 27. travnja do 2. svibnja 2025. godine, ususret obljetnici mučkog ubojstva 12 redarstvenika u Borovu Selu, svakog ćemo se dana prisjetiti dvojice hrvatskih redarstvenika. Danas se prisjećamo Mladena Šarića i Antuna Grbavca.

MLADEN ŠARIĆ

Mladen Šarić rođen je dana 17. lipnja 1965. godine u Novim Jankovcima, kao drugo od četvero djece Zore rođ. Prahović i Drage Šarića, od kojih su dvoje umrli kao mali.
U Novim Jankovcima Mladen je pohađao osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u Tehničkoj školi u Vinkovcima, smjer strojobravar. Odmah nakon srednje škole zaposlio se u Dalekovodu, a oni koji su ga poznavali opisali su ga kao skromnog mladića koji je volio šalu i društvo, ali koji je bio i neobično vrijedan te je puno radio oko kuće i zemlje. Mladen se 1989. vjenčao sa Sanjom rođ. Karaman, koja im je iste godine rodile kćer Silviju.

 

Čuli smo na vijestima…

Krajem 1990. Mladen se odlučuje prijaviti za posao u policiji, a već 15. siječnja 1991. bio je u policiji njegov prvi radni dan.
Sanja Šarić posljednji je put vidjela svoga supruga dana 28. travnja 1991. Prisjetila se kako ju je dva dana kasnije, 30. travnja uvečer, kada se vraćala s posla, dok je prolazila pored Policijske postaje u Vukovaru vidjevši ondje upaljena svjetla, obuzela instinktivna želja da uđe u zgradu i pozove Mladena da ide s njom kući, ali znala je kako to ne može i ne smije napraviti. Sljedećega dana, 1. svibnja, Mladen ju je kratko nazvao, rekavši kako i drugi čekaju na red da se jave svojim obiteljima, pa su izmijenili samo nekoliko rečenica.
Za Mladenovu smrt obitelj je saznala 3. svibnja oko 11 sati na vijestima.
Sanja Šarić je ispričala: "Vijesti smo čuli i pokojni svekar i svekrva i ja. Bili smo u šoku, nisam željela povjerovati, a onda sam vidjela kako se u dvorištu skupljaju ljudi koji su također čuli tu strašnu vijest. Tada sam shvatila kako je to istina."

Idem da mome djetetu bude bolje…

Neke od njegovih posljednje riječi bile su: 'Idem da mome djetetu bude bolje.' Danas sam ponosna što mogu reći kako je njegova misija uspjela i što je naša kći školovana i uporna mlada žena. Ona je njegov najveći spomenik. Njegovih slika, na žalost nemam, ali u glavi imam svaku sliku iz našeg albuma, samo ih ne mogu nikome pokazati…“
Mladen Šarić pokopan je u obiteljskoj grobnici, na Mjesnom groblju u Novim Jankovcima. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, imao je samo dvadeset pet godina.
Mladenova supruga Sanja Šarić dobila je 2001. godine, nakon reorganizacije radnih mjesta, otkaz u policiji.

ANTUN GRBAVAC

Antun Grbavac rođen je dana 3. siječnja 1961. u Nijemcima, uz brata blizanca Tomislava, kao treće i četvrto dijete Marije rođ. Štubljak i Ante Grbavca. U Nijemcima je pohađao Osnovnu školu 12. listopad, danas OŠ Ivan Kozarac, a srednjoškolsko obrazovanje u Poljoprivrednoj školi u Vinkovcima prekinuo je da bi sezonski radio u PIK-u, a potom neko vrijeme u Njemačkoj. Poznanici su ga opisali kao vedru, društvenu i snalažljivu osobu. Govoreći o Antunu, starija sestra Kata je kazala: "Volio je ljude i razumio ih je. Kako bih vam rekla, ako su pjevali, pjevao je s njima, ako su plakali, plakao je s njima, ako su radili, radio je s njima. Volio je plesati, pa je plesao folklor u KUD-u pri DVD-u u Nijemcima. Odlazio je i u Lipovac kao koreograf u njihovo folklorno društvo. Mogla sam se pouzdati u njega, uvijek mi je govorio: 'Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti'".

 

Čula sam oca kako jauče…

Dana 26. travnja 1991. obitelj je posljednji put vidjela Antuna. Kata Grbavac ispričala je: "Stajao je na vratima sobe i gledao u mene. Pitala sam ga zašto stoji, zašto ne požuri, zakasnit će na autobus… 'Idi, zakasnit ćeš!' viknula sam mu. Podigao je ruku i rekao: 'Sestro, Bog.' Više ga nikada nisam vidjela. Dana 1. svibnja je kratko nazvao, majka je s njim pričala, rekao je da ne može dugo jer i drugi čekaju na red. Tu strašnu noć 2./3. svibnja, roditelji, njegov brat blizanac i ja prosjedili smo sa zebnjom za stolom. Ujutro sam otišla raditi, radila sam kao spremačica u ambulanti, a onda sam u jednom trenutku čula moga oca kako ispred ambulante jauče. Istrčala sam, s njim je bio policajac. Samo sam vrisnula: 'Je l' poginuo Antun?' a policajac me je pogledao i rekao: 'Je.' Zajaukala sam, a on me primio za ruku i rekao da pođem kući, da sam potrebna mami. Kasnije sam čula kako su se ispred naše kuće zaustavila policijska kola, mama je istrčala i zaplakala: 'Nije valjda poginuo moj Antun?'

U subotu, 4. svibnja, smo ga sahranili u zemlju, 3. rujna smo ga premjestili u grobnicu, a već 20. rujna smo morali bježati iz sela. Prije negoli smo otišli, uzela sam Antunov album sa slikama. Kada je otišao u policiju morao se ošišati, imao je prije toga dugu kosu s repovima. Jedan pramen njegove kose sam, kada ju je odsjekao, zalijepila u taj album. Gdje god sam se selila, nosila sam ga sa sobom, pa i sada često plačem nad tim albumom i pramenom. Otkako je ubijen, nisam skinula crninu. Ne mogu. I danas čujem njegove riječi: 'Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti.'"
Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Antun Grbavac imao je trideset godina.

Sjećanje policajca koji je preživio masakr u Borovu Selu

Mladene i Antune, nismo vas zaboravili!