Prije pogibije, u vukovarskoj bolnici, dao je krv za ranjenike - Domagoj Čović Đila

07.12.2019. 08:51:00

Svaki grad pamti svoje dečke s korza ili "asfalta", one koji su na neki način obilježili svoju generaciju, dečke o kojima se prepričavaju ili ispredaju priče i različite zgode i doživljaji.

Jedan od takvih prijeratnih vukovarskih momaka svakako je Domagoj Čović, prijateljima i poznanicima poznatiji pod nadimkom Đila.

Domagoj Čović Đila rođen je 10. svibnja 1964. godine u Osijeku kao prvi od dvojice sinova Helene rođ. Papić i Andrije Čovića. Helenu, učiteljicu razredne nastave i Andriju, dipl. veterinara, posao je prvo doveo u Čakovce, potom u Vukovar, gdje se Andrija zaposlio u Veterinarskoj stanici, a Helena u školi "Boško Buha" u Vukovaru te nakon toga kao nastavnica u Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić u Borovu naselju, danas Osnovna škola Siniše Glavaševića.

Njihov stariji sin Domagoj pohađao je nekadašnju osnovnu školu Ivo Lola Ribar, danas Osnovna škola Dragutina Tadijanovića, a srednju trgovačku školu završio je u rodnome Osijeku. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja Domagoj se zaposlio kao trgovac u prodavaonici namještaja "Lav", a pred rat je otvorio vlastiti obrt te se bavio ugostiteljstvom.

Ipak, ono što je obilježilo mladost Domagoja Čovića i po čemu ga najviše ljudi i pamti je nogomet. Domagoj je bio vrstan nogometaš, poznati centarfor NK "Sloga" iz Vukovara, a neko je vrijeme igrao i za nekadašnji NK "Sremac" iz Bogdanovaca.

Danas, sportski restoran na stadionu HNK Vukovar 1991., bivšem stadionu NK Sloga, nosi upravo njegovo ime - "Domagoj", a na sada već tradicionalnom Memorijalnom nogometnom turniru "Blago Zadro" koji se od 2010. godine održava u Vukovar na igralištu HNK Borovo u Borovu naselju, u spomen na hrvatske branitelje poginule u Domovinskom ratu, general-bojnika Blagu Zadru i dvojicu igrača HNK Borova, Nikolu Živkovića i Domagoja Čovića, priznanje za najboljeg strijelca turnira nosi ime Pokal Domagoj Čović.

Bliski prijatelji Domagoja Čovića prisjetit će se svoga Đile s pregršt emocija, pomiješane tuge, sjete ali i smijeha:

"Oko njega je uvijek bilo veselo i uvijek puno lijepih djevojaka koje su ga voljele. Takav je bio Đila, društven, zabavan, s njim nikada nije bilo dosadno".

U organizaciju obrane Vukovara Domagoj Čović uključio se od samoga početka, kada su ratni sukobi tek bili u naznakama, a potom je aktivno je sudjelovao u nabavi sanitetske i sve druge opreme i naoružanja neophodnih Zboru narodne garde i drugim vojnim jedinicama koje su djelovale na području Općine Vukovar. Sa suborcima se isticao snalažljivošću, učinkovitošću te spremnošću za izvršenje povjerenih im zadaća.

Tijekom jedne od takvih zadaća, u noći s 4. na 5. listopada 1991. godine, prilikom pokušaja prolaska za Vinkovce, po zadatku, na izlasku s tzv. Kukuruznog puta u Bogdanovcima, Domagoj i još osmorica suboraca, s dva vozila, naletjeli su na protutenkovske mine za koje nisu znali da su tamo postavljene. Nažalost, prilikom eksplozije mina, svih osam branitelja na mjestu je smrtno stradalo.

Njihova imena, uz Domagoja Čovića, su: Hrvoje Krivić, Zoran Gotal, Slobodan Mandić, Ivan Gudelj, Željko Vidoš, Josip Dragonić i Željko Rajšić.

U serijalu o vukovarskoj ratnoj bolnici "Srce Vukovara", medicinska sestra Branka Boban prisjetit će ih se:

"U sjećanju mi se posebno urezao jedan događaj od tih davatelja, naime jedan dan su došli šest, sedam mladića, jako raspoloženi, veseli, nasmijani da bi dali krv za svoje suborce. Poslije toga su otišli na teren, da bi mi nakon par sati čuli da su naletjeli na minsko polje i da su svi izginuli."

Pukovnik Damir Radnić, zapovjednik HOS-a u Bogdanovcima, prisjetit će se tog događaja:

"U gluho doba noći odjeknula je snažna eksplozija koja nas je sve razbudila. Prva pomisao bila je da je krenuo noćni napad na Bogdanovce, iako smo ih samo dva dana ranije doslovno rasturili. Tek drugi dan, ujutro, vidjeli smo kakva se tragedija dogodila. Pokopali smo ih na mjestu gdje je danas spomenik jedne od dvije bogdanovačke ranjene golubice, na ulazu u selo s vukovarske strane."

Zbog borbenih djelovanja i nemogućnosti transporta, Domagoja i ostale branitelje, većinom pripadnike tzv. "Žaba bukača", suborci su privremeno pokopali u zajedničku grobnicu kod stare škole u Bogdanovcima.

U jesen 1997., njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani, a nakon identifikacije, 22. studenoga iste godine, Domagoj je pokopan u Zagrebu na gradskom groblju Miroševac.

Kada je poginuo, Domagoj Čović Đila, sin i brat, imao je samo dvadeset i sedam godina.

Domagoj, nismo te zaboravili.

Izvor: Direktno.hr/Foto:osobna arhiva/Zoran Filipović

Izvorni autor: Tanja Belobrajdić

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.