RATU PREDSJEDNIKA S PREMIJEROM NE NAZIRE SE KRAJ: Milanović neće odustati sve dok Plenković ne poduzme jedan važan korak!

Taman kada se učinilo da su premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović smirili tenzije te da bi uskoro moglo doći do imenovanja veleposlanika i popunjavanja ostalih diplomatskih fotelja, njih dvojica našla su se u novom klinču vezanom uz vojsku demonstrirajući u svakom smislu riječi značaj davno najavljene tvrde kohabitacije, koja postaje glavna karakteristika suradnje između Banskih dvora i Pantovčaka. Razumljivo je da u tim višemjesečnim konfliktima Milanović nastoji vodu navući na svoj mlin, što mu, kako zasad stvari stoje, polazi za rukom.

Mjesecima je predsjednik Republike najpopularniji političar u državi, ali i političar koji se polako pretvara u svojevrsnog tiranina koji nema potrebe očitovati se medijima o svojem talijanskom skijanju. Takav zatvoreni pristup predsjednika Milanovića i članova njegova tima u medijima mu je priskrbio razne etikete, a među ostalim i usporedbe s Aleksandrom Vučićem, no to što ga uspoređuju s kontroverznim srpskim predsjednikom Milanovića za sada ne brine previše.

Nadigrao premijera

Oni nešto racionalniji predsjednikovi suradnici tvrde da je zbog rejtinga doista previše poletio pa strahuju da bi mu se taj uzlet i sveopći sukobi uskoro mogli obiti o glavu te da bi se javnost mogla zasititi njegove retorike koja se dosad uvijek pokazivala kao relativno ispravna. Uspio je u ratu oko pravosuđa nadigrati premijera Plenkovića i njegovu eskadrilu pa danas Vrhovnim sudom predsjeda osrednji sudac Radovan Dobronić, koji dosad nije pokazao nikakav značajniji iskorak, pa ni onu famoznu Milanovićevu reformu pravosuđa, na koju se pozivao kada ga je instalirao kao suca čistih ruku koji se suprotstavio bankarskom lobiju.

Žrtvovao je Plenković zbog Dobronića uglednog suca Marina Mrčelu, ali Milanovića nije uspio smiriti. Smiriti ga zato već neko vrijeme pokušava ministar obrane Mario Banožić, koji je nevješto i nadasve nespremno ušao u verbalni okršaj s predsjednikom koji je spreman do maksimuma cijediti svoje ovlasti koje se odnose na vojsku. U tom kontekstu Milanović svako malo Plenkoviću preko Banožića prijeti blokadama, koje su vidljive i u imenovanjima diplomata.

Takvo stanje potrajat će sve dok Plenković ne kapitulira i ne eliminira Banožića s čela Ministarstva obrane, uvjereni su naši sugovornici iz Ureda predsjednika, koji smatraju da Banožić nije dorastao poziciji na kojoj se nalazi. Mnogo više od pozicije Milanovića zanimaju ugovori koje je Hrvatska potpisala s Francuzima, a koji se odnose na nabavu Rafalea. Ministar obrane, po naputku premijera Plenkovića, te ugovore još nije dostavio na uvid predsjedniku Republike, koji stoga vjeruje kako su u pozadini te hrvatsko-francuske priče muljaže koje on mora razotkriti, te će se i dalje baviti tom kompleksnom tematikom koja izaziva Plenkovićev prezir, baš kao što je prezir izazvalo Milanovićevo priklanjanje Mostovu referendumu na kojem se planiraju baviti covid-potvrdama.

Uvjeren je predsjednik Vlade da Milanović vješto balansira između Mosta i platforme Možemo, s kojima mu radi o glavi, jer legitimni šef oporbe Peđa Grbin ne može dogovore o velikoj antihadezeovskoj koaliciji provesti samostalno. Pita li se HDZ-ovce, Milanović je potpuno zabrazdio u svojem pristupu ovlastima vezanima uz vojsku, naime, kako tvrde upućeni, nedopustivo je i nemoguće da postoje dva središta iz kojih se upravlja vojskom, to je zbunjujuće i u operativnim redovima izaziva kaos, koji u konačnici najviše šteti toj istoj Hrvatskoj vojsci. Razumljivo je da se Milanović i Banožić ne mogu dogovoriti, ali nije razumljiv sukob kojem mjesecima svjedoči hrvatska javnost, a koji je rezultirao potpunom blokadom cijelog sustava.

Prebacivanje odgovornosti

U HDZ-u su uvjereni kako je Milanović u najvećoj mjeri odgovoran za sve ono što se događa u vođenju oružanih snaga, premda se među predsjednikovim suradnicima govori da u Milanovićevu pristupu nema ništa sporno, da je prirodno da se on bori za resor u kojem ima najveći utjecaj. Treba napomenuti kako doista postoje situacije u kojima nije posve precizno određeno tko, kada i kako zapovijeda hrvatskim Oružanim snagama, tih manjkavosti svjestan je očito i Milanović, pa i Banožić, te ih i jedan i drugi zlorabe s vremena na vrijeme za vlastite političke potrebe, no te su manjkavosti ujedno presedan kakav se u demokratskim i uređenim državama teško može pronaći.

U svim državama, pa i onima koji zaostaju za Hrvatskom, vojskom upravlja jedan zapovjednik, dok se kod nas za nju bore dva zapovjednika, koji su svoju internu svađu i taštinu prelili u medijski prostor, zaboravljajući na odgovornost koju imaju. Problem, razumljivo, nije samo u dvojcu koji se prepire nego i u neuređenom sustavu koji je i Milanović imao prilike sanirati i urediti, no onda kada je to mogao, Milanović se obranom bavio malo, gotovo nimalo, pa stoga danas imamo to što imamo. Oni koji djeluju unutar samog sustava reći će neutralno i nepristrano kako se Hrvatska s današnjim sustavom ratnih 90-ih definitivno ne bi obranila.

Iako je malo vjerojatno da će se u Hrvatskoj za vrijeme Milanovićeva i Plenkovićeva mandata dogoditi rat, postavlja se pitanje tko bi iz današnje perspektive i s današnjim uređenjem izdavao zapovijedi vojsci, no na to pitanje vjerojatno nećemo tako skoro dobiti odgovor, baš kao što tako skoro neće završiti sukob između Vlade i predsjednika Milanovića. Oni koji su dobro upućeni u predsjednikov i premijerov odnos uvjereni su kako će rat među njima trajati godinama, odnosno sve do kraja mandata.

Ušao pod kožu

Vidljivo je da Milanović nema namjeru posustati i da na svakom koraku pokazuje svoj tvrdi karakter zahvaljujući kojem je i dobio izbore, za njega bi popuštanje Plenkoviću značilo da je učinio ustupak HDZ-u, a on to ni po koju cijenu ne namjerava učiniti, na Pantovčak je došao s ciljem da se osveti vladajućoj stranci koja mu je premijerski mandat zagorčavala napadajući njegovu obitelj. Pamti Milanović još afere koje su se o njegovoj obitelji povlačile po medijima, a još više se sjeća šatora u Savskoj ulici koji su navodno digli branitelji, a u kojem je jedan od čestih gostiju bio Plenkovićev aktualni ministar branitelja Tomo Medved. Baš je zato Milanović svoj predsjednički mandat shvatio kao misiju, ali i kao prostor za osvetu HDZ-u, kojega ne može potpuno uništiti, ali mu zato može naštetiti do te mjere da se od njegovih napada ne oporavi do idućih parlamentarnih izbora.

Ušetao je stoga Milanović na velika vrata u HDZ-ov teren pa je tako Medveda bez riječi nadigrao zbližavajući se s generalima i braniteljskom populacijom koja Milanoviću kliče nakon nekoliko dodijeljenih odlikovanja. Dočekuju Zorana Milanovića kao heroja i u Vukovaru i u Kninu i u Škabrnji, ali i u Hercegovini, gdje je HDZ-u praktički već oteo monopol nad bosanskohercegovačkim Hrvatima koji su se smatrali sigurnim glasačima vladajuće stranke. Očešao se Milanović o HDZ na njihovu terenu, a ljevicu je umirio Dobronićem, ali i stavovima koje je jasno izrekao o pozdravu “Za dom spremni”. Očito je da predsjednik Republike, ratujući ponajprije s Plenkovićem, po svaku cijenu nastoji raniti njegov HDZ, a oni koji su upućeni u Milanovićeve karakterne osobine navode da to doista jest u pozadini ovog vodećeg političkog sukoba, koji mjesecima puni medijske stupce.

Nije mu stalo

Sukob je to koji će nedvojbeno nanijeti štetu i Hrvatskoj vojsci, no da je Milanoviću doista bilo stalo do vojske, njome bi se bavio i kao premijer. S ove pozicije na kojoj se sada nalazi vojska mu služi tek kao jedna od poluga kojom napada Plenkovića baš tamo gdje je najranjiviji, jer predsjednik Vlade i sam vrlo dobro zna da Banožić nije idealan kandidat za ministra obrane, baš kao što je Milanović znao da Dobronić nije idealan kandidat za predsjednika Vrhovnog suda.

Podvalio je Plenkoviću u Dobroniću tipa kojega su mediji predstavili kao vrhunskog znalca i borca za one koji su oštećeni u slučaju švicarac, a s takvim predstavljanjem predsjednik Vlade i nije mogao ništa drugo nego pristati na Milanovićeve ultimatume, kao što će vjerojatno pristati i na njegove zahtjeve za imenovanje veleposlanika. Nejasno je zašto u ovoj sagi Plenković kao iskusan i prekaljen politički igrač dopušta Milanoviću da ga nadigra, no izgleda da je premijer u pat-poziciji i zbog toga što se okružio ljudima koji nisu dorasli izazovnim vremenima u kojima se nalazimo, ali i zbog toga što se iscrpio od kriza s kojima se bori praktički od početka premijerskog mandata.

Dok se Plenković bori i eliminira krizne situacije, oporba šuruje s Milanovićem, likuje i formira rušilačke timove koji bi trebali ukloniti Plenkovića s čela Vlade. Nije se slučajno ovih dana Sandra Benčić pojavila u Stankovićevoj emisiji, upućeni svjedoče da je to početak njezine kampanje za premijerku. U to su uvjereni i HDZ-ovci koji smatraju da iza svega stoji upravo Zoran Milanović koji se, bez obzira na sve Plenkovićeve ustupke, nema namjeru pomiriti s predsjednikom Vlade. Sukobi mu idu na ruku, no pitanje je dokad i na koji će način Plenković prebroditi ovu krizu, jer nije nemoguće da i on u rukavu ima skrivenog asa s kojim tek treba odigrati ključnu utakmicu protiv predsjednika Milanovića koji mu na svakom koraku, pun samopouzdanja, radi o glavi.