ZASLUŽIŠ, ODRADIŠ I PAMTIŠ ZA CIJELI ŽIVOT

Danas kada se prisjećamo dočeka generala Mladena Markač u Đurđevcu prije sedam godina, u glavi se vrti sve što se dogodilo prije tog svečanog čina. O tome smo razgovarali s Draženom Šemovčanom, predsjednikom UHB RH, udruge koja je bila pokretač i nositelj prosvjeda za slobodu hrvatskih generala i nepravedno optuženih hrvatskih branitelja.

Gospodine Šemovčan kako danas, s odmakom od sedam godina gledate na sve te događaje?

Emocija je bilo napretek, ali mi smo samo vojnici koji smo odradili svoju zadaću, s jasnim ciljem. Danas dok se svega prisjećamo, možda to izgleda olaka bitka, ali nije bilo lako.

Do 24. 11. 2012. godine ipak bio je trnovit put, a ovo je bio samo vrhunac svega što smo prošli. Istinu o borbi za slobodu generala Mladena Markač kao i Ante Gotovina, Ivana Čermaka, hrvatskih branitelja Tihomira Purda, Veljka Marića i još nekih zna mali broj ljudi. Zašto je to tako? Zato što iza svega stoje mali ljudi i ljudi koji su to smatrali svojom obavezom prema svojoj Domovini i onima koju su predvodili u obrani i oslobađanju iste.

Velikih braniteljskih prosvjeda svi se sjećamo ali možete li nam ispričati kako je to sve zapravo započelo?

                Možda je najbolje i najpravednije da to nekako posložimo kronološki, odmah uz ispriku, vrijeme prolazi, nekih detalji su možda izblijedili ili neki događaji koji su se dogodili sada nisu toliko strašni, kako je to onda bilo, stoga odmah isprika ako nešto izostavim, a posebno kod ljudi koji su bili uključeni u sve ovo. Pa tako sve ima svoj početak i kraj, a počelo je u Đurđevcu, u kvartu Peski, nekih stotinjak metara od rodne kuće Mladena Markača. Jesmo li to taj tren znali ili je to puka slučajnost, mi ne znamo, ali dragi Bog zna zašto je to tako bilo. Jedno jesensko poslijepodne 2010. godine, u lokalnom kafiću, uz piće zasjeli su Kiki, Max i Šeki. Suočeni s nizom događaja oko hrvatskih branitelja, a okidačem, uhićenje Veljka Marića, trebalo je nešto učiniti. Ali što i kako? Tko zna za ovu trojicu u široj hrvatskoj javnosti? Svjesni toga da sami bez poznatog imena nećemo puno napraviti, „listali“ smo imena tj. osobe koje bi nas mogle voditi, te da ostvarimo željeni cilj. Odluka je pala. Idealna osoba za to, a i sam proganjan za ratni zločin, odlučili smo kontaktirati generala Željka Sačić. Uslijedio je dogovor o sastanku, opet odabir Ludbrega, kao „centar Svijeta“, sve kada to nekako analiziramo ipak ima svoju simboliku. Sastanak u jednom kafiću, iznosimo svoje zamisli, predlažemo, ali i čekamo što će general Željko Sačić na sve to reči. Još ga nismo dobro poznavali, nismo dobili odmah odgovor, već kada dobro razmisli o svemu, jer njemu na grbači su i „Grubori“ iako znamo da nije kriv, izlaže se državnom aparatu. Nismo morali dugo čekati, već slijedeći dan bilo je Sokolovi moji krećemo u akciju.

Jeste li tada uopće bili svjesni kakvu ste lavinu pokrenuli?

Nismo ni mi bili svjesni u sve što se upuštamo, ali spremi da nešto moramo napraviti. Okupljamo suborce, prijatelje, članove naše udruge „UHB 1990 1996 RH“ (današnja udruga UHB RH). Namjerno neću nabrajati imena, ne želim nikoga zaboraviti, a to bi bila nepravda prema njima jer svatko je u svom dijelu odradio svoje koliko je mogao. Oni znaju tko su i veliko im hvala na pomoći i podršci, bez svih tih ljudi ne bi se ništa moglo napraviti. Nas četvoro samo je bila okosnica oko koje se okupljalo i svatko je u tom kotaču imao svoju ulogu i zaslugu.

Krenulo je dakle sve od malene ali hrabre grupice ljudi, što je kasnije uslijedilo?

Uslijedili su mnogi sastanci, mnogi razgovori, planovi kako i što sve napraviti. Bilo je i onih koji su željeli sve opstruirati, koji nisu bili za to da se krene u boj za slobodu zatvoreni hrvatskih branitelja. Neke osobe, namjerno su ubaćene s namjerom da pokušaju destabilizirati inicijativu. Iz početka to nije bilo tako prisutno. Znali smo što radimo, dogovorno, za Željka Sačić zna puno ljudi, hrvatska javnost, ali tko su ljudi koji su iza njega, to je bila enigma za tajne službe. Uslijedila su praćenja, prisluškivanja, prijetnje i sve što bi ugušilo nastali pokret. Ostalo je sve na pokušajima. Unatoč izvršenim revizijama mirovina, statusa HRVI-a, došli smo do toga da se ipak moramo u određenim trenucima skrivati na tajnim lokacijama. Svaki događaj i aktivnost nosila je svoje. I rizik od neuspjeha do potpunog uspjeha. Danas kada to gledamo i znamo se prisjećati, tek sada nam je jasno koja opasnost, koja  smo prijetnja bila. Pokrenuli smo masu. Branitelje, poljodjelce, ribare, nezaposlene, sve ne koji su na svoj način bili ugroženi u državi, za koju smo i onda govorili, nije to država kakvu smo htjeli.

Prije prvog velikog braniteljskog prosvjeda bilo je i nekoliko manjih?

                Da, bili su mnogi manji prosvjedi, a onda je po prvi puta jače puklo 26. 02. 2011. na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Okupljeno oko 55 tisuća nezadovoljnih ljudi. Mi u organizaciji prosvjeda dobili smo indirektnu poruku da se nešto iza kulisa našeg mirnog prosvjeda sprema nešto drugo. Trebalo je nas branitelje navući u krvave nerede. Mnogo puta izmanipulirani, bili smo na oprezu. I dogodilo se ono što mi nismo željeli. Sukob s policijom i hrvatska krv na ulicama. Danas čak mi se o tome ni ne želi puno pričati, ali jedno smo uspjeli. Ubrzo je uslijedilo puštanje na slobodu Tihomira Purda, zatočenog u bosanskom kazamatu. Vidljiva je bila i razjedinjenost braniteljskih udruga. Jedan dio privržen premijerki Jadranki Kosor, bio je na ručku u Policijskoj akademiji, što nam je bio samo znak, pokušava nas se zaustaviti. Baš na dan prosvjeda ručak s premijerkom, nije slučajnost. No slika s Trga obišla je Svijet. Poruka je poslana „STOP PROGONU HRVATSKIH BRANITELJA“.

Nepuna dva mjeseca nakon doga uslijedio je i drugi veliki prosvjed?

Dolazi i 15. 04. 2011. godine, dana kada će Sud u Haagu, reći svoje o našim zatočenim generalima Čermak-Gotovina-Markač. Prijenos čitanja prvostupanjske presude. Nevjerica, tuga, jad, plač, jauci. Ne možemo vjerovati. 24 godine, 18 godina, pa za što gospodo suci? Tu emocije rade svoje. Teško se prisjećati ljudi koju su legli na pločnik, plaču, viču „Nisu krivi“, no presuda je presuda. UHB 1990 1996 RH, spremna je za dan kasnije. Dogovor kratak. Ili slavim ili plačemo, ali skup ide. Bio je na kraju skup potpore „ZA DOMOVINU“! Na žalost, uz sve pripreme, opciju A i opciju B, javnog okupljanja, opet pokušaj miniranja prosvjeda. Sastanak na Markovom trgu, kod premijerke Jadranke Kosor. Dobivamo informaciju da je ipak došlo do svađe i dio predstavnika ili predsjednika braniteljskih udruga dolazi k nama, uz nas, uz 90 tisuća ljudi, reči DOSTA JE, naši generali nisu krivi. Kasnije doznajemo kako je bilo i plača na Markovom trgu i izjave kako je to nekome najgori dan u životu.

Nastavili ste i daljnje akcije oko oslobađanja Veljka Marića?

Vrijeme je prolazilo, pokušavamo iz srpskog kazamata izvući Veljka Marića, slijedi sastanak u DORH-u, početkom 2012. godine. Nastao je vakum. Sve dogovoreno, nije ispoštovano. Pitamo se što radi Mladen Bajić i DORH? Postojala je pravna mogućnost da se Veljko Marić izruči Hrvatskoj, ta mogućnost nije iskorištena. Zašto? Odgovor leži u DORH-u i na Hrvatskoj vladi.

Jeste li imali nekih neugodnosti zbog svih tih radnji, ipak ste se suprotstavili samom vrhu vlasti?

Ja sam malo zaboravio na razne službe koje su bile zainteresirane za nas, ali oni nisu zaboravili nas. Bilo je svega. No neka im bude. Zna se tko je poslodavac.

Oslobađajuća presuda generalima bila Vam je velika zadovoljština, no vjerujem kako Vam nije bilo lako prije izricanja presude dok još niste znali kakva će biti.

 Odlučili smo kao je najbolje da UHB 1990 1996 RH  praćenje čitanja drugostupanjske presude organizira u Đurđevcu, rodnom gradu generala Mladena Markač. Nalazimo na odobravanje, ali i na one koji to ne podržavaju, ali ne obazirem se na njih. Dogovaramo mjesto, tražimo projektor, nemamo novca za pravi video zid. Novčane podrške od nikog. Opet oslanjamo se sami na sebe, naše prijatelje, suborce…ono što nisam još spomenuo, naše obitelji, koje su cijelo vrijeme htjele ili ne, bile uz nas, jer da nije bilo te bitne podrške od strane naših najmilijih, teško da bi uspjeli. Bilo je to vrijeme odricanja od njih, nisu ni oni znali gdje spavamo, gdje se moramo sakrivati, svjesni da su nam mobiteli prisluškivani, uzimamo novac iz kućnog budžeta. Trpe i oni, ali mi idemo dalje, NEMA PREDAJE! Znaju i vide što nam rade, ali šute.

Koliko su trajale pripreme za tako ozbiljan skup?

10-tak dana, po danu pripreme za Trg sv Jurja u Đurđevcu, gdje smo odlučili organizirati javno čitanje presude. Mali odmor, prikupljanje materijala za montažu dokumentarnog filma pod nazivom „Molitva za slobodu“.  Radimo dugo po noći. Zašto taj naziv i naziv okupljanja? Naša ekipa bila je u Udbini 2011. godine, Crkva hrvatskih mučenika na Udbini. Tom prilikom sreli smo teku Maru, tetu generala Ante Gotovine. Pozdravila je generala Sačića, te je tom prilikom izjavila, što se u meni duboko urezalo „Samo dragi Bog i vi možete spasiti mojeg Antu“. Rečeno, zapamćeno. Radi cijela ekipa, no kod mene je umor najjači. Puno toga odrađujem. Šator (moramo koliko toliko stvoriti tamu za projektor), pozornica …., puno toga. Dan prije, slažemo antenu, projektor, mučimo se, no uspijemo sve posložiti. I opet duboko u noć.

Kako je izgledao taj dan?

Dan „D“ 16.11.2012. Ujutro, svađa kod kuće. Obukao sam maskirne hlače koje sam nosio tamo 1991. godine. Ne, te su izlizane i poderane, imaš nove. Ne, idem u onima u kojima sam išao u rat. Danas treba dobiti rat. I sastajemo se polako Maks, Kiki, ja ….., dolaze TV ekipe i šlus. Podižu svoje antene i nama zagušuju signal, nemamo vezu s Haagom. Lud sam. Novinari traže intervjue, dajemo ih svi, ali nemamo signal. Što sad? Dobili smo signal preko veze. Nemamo vremena za film, prvo molitva i čekamo. No prije samog početka, došle su dvije osobe iz Zagreba. Daju nam informaciju, kako su od Amera dobili potvrdu da Sud potvrđuje kaznu. Nema promjene. Prvi bed. Evo ga, kreće prijenos. Slušamo,  nije nam jasno što priča sudac, malo kriv, malo nije. Ante Gotovina, NIJE KRIV, pušta se na slobodu. Erupcija i oduševljenje. E sad isto ponoviti s generalom Markačom. Zbog njega smo tu. Isto, malo kriv, malo nije, u podsvijesti ona dvojica iz Zagreba i njihova info. Mladen Markač, NIJE KRIV, pušta se na slobodu! Trg „gori“, grlimo se, skačemo i moj urlik, pukao sam od emocija. Odlazim na govornicu, nešto pričam, kao sad jako bitno. No silazim s pozornice, hop, ljulja se. Stepenice mi nestaju pod nogama. Osjećaj da ću propasti. Moji su s novinarima, izjave, čeka se mene, dajem izjave. Odlazimo u kafić na okrijepu. Zaustavljaju me ljudi, čestitaju. Jedni me zovu na piće i sjedam s njima. To su stariji ljudi, poznam se. Znali su oni sve godine što radim. Ne sjećam se dobro, tražim jako slatku kavu, mislim da je cuker proradio. Ručamo, i ide se za Zagreb. Treba dočekati generale. Kruna svega. Kažem Kikiju i Maksu, neću vam upropastiti doček, idem kod doktora. Nagovaraju me, ali ja NE. Neću da u Zagrebu imate problema sa mnom. Dobio sam nešto na hitnoj, tlak povišen, nakon dva sata od pročitane presude. Kako nije prikazan film kojeg smo pripremili, tako i meni počinje faliti filma. Kod kuće sam u krevetu. Kako? Ne znam. Zvoni mobitel, javim se, novinar uljudno pita mogu li razgovarati, smijem se, pa mogu. Zanimalo ga moje zdravstveno stanje. No izašao je i jedan članak gdje stoji da sam završio u bolnici. Pomalo ljutit na dezinformaciju, nakon par dana srećem se s novinarkom koja je to napisala, pitam ju od kud to. E kad je progovorila, zar se ne sjećaš, a ja se stvarno ne sjećam da smo razgovarali, a što drugo, isprika, idemo dalje. Nešto je bilo ili ostalo prazno u mojoj glavi. Dobro da nisam išao za Zagreb. Ali, žal postoji, svi s generalima, a mene nema.

Niste dočekali generale u Zagrebu ali doček je bio i u Đurđevcu, kako je to planirano?

Srijeda, 21. 11. 2012.podvečer sastajem se s Ivicom Gašparić Gapetom. Prijatelj koji živi u Americi. Idemo prvo na piće, pa u hotel na večeru. Čim smo došli u hotel, pozdravlja se s osobljem jer nekad je tu radio. Nismo ni sjeli, kad mu zazvoni mobitel. Ups, nešto ne valja. Poblijedio, nevjerica u očima. Kratak poziv i prekida. Nisam ni stigao pitati, kaže mi pričekaj, još jedan poziv trebam dobiti. I stvarno, ubrzo drugi poziv, kratko i prekine. Idemo u Župni dvor. Molim? Idemo na farof, čekaju nas. Putem, ne sjećam se jesmo li što govorili ili ne, a dolazimo u Župni dvor. Otvaramo vrata, velč. Bizek nas pušta unutra, a ono za stolom general Mladen Markač. Od puštanja na slobodu, sreli smo se u Jarmini kod Stiva. Što je sad, on, specijalci, neki ljudi koje nisam onda ni poznavao. Pozdravlja se s Gapetom, vjenčanim kumom, a meni direkt u subotu hoću doček u Đurđevcu. Je li ne moguće može postati moguće? Ne znam što bih rekao, malo je vremena, puno posla, ali ne odustaje. Razdioba posla, a mene zapada osiguranje okupljanja. Tu završimo i nas nekoliko seli se u jedan kafić. Tu je baza. Već počinje organizacija. Zove se za pozornicu, razglas, video zid, voda …..odrađujem do nekih jedan sat u noći. Ujutro već sam kod gradonačelnika, imaju jutarnji brifing, kažem tajnici odoh ja na kavu dok oni završe, ali ne, kaže na da baš čekaju mene. Ulazim u gradonačelnikov ured, pomalo zbunjen, sjedam na čelo stola po njegovom, kaže od sad si moja desna ruka. Vidim da mu nešto nije po volji. Slušam što govori, a ja na više od pola imam odgovor, već je riješeno i dogovoreno. Tražim od njega dvije stvar. Na dan dočeka, subota 24. 11. 2012. trebam službeni auto i istog trena da se pozovu Kiki i Maks. Veći dio posložili smo taj dan. Već smo manje potrebni. Radim skicu osiguranja, predviđam sve moguće opcije, zlu ne trebalo. Nije im jasno zašto jedan slobodan koridor gdje hoću imati kola hitne pomoći, vatrogasce i policiju, jer sve je to u blizini Trga. Odgovor je bio jednostavan. Ne dao Bog da s obzirom na generalovo zdravstveno stanje nešto se dogodi, imamo 30 sec za tzv. Izvlačenje. Ipak je prijašnji posao ostao u meni.

Dolazi i ta subota. Opet od jutra na nogama. Sve pripremljeno od akreditacija do i onog najmanjeg detalja. Čekamo po dogovoru da se javi osiguranje, ali dobivam poziv da dođem na gradsko groblje. Tamo se nalazim s Mladenom. Malo van protokola ali šutim. Krećemo prema centru, autima, a od banke pješice. Dečki zaduženi za osiguranje na svojem mjestu i krećemo prema Župnom dvoru pa ispred Crkve. Ljudi na stiskaju, svi bi pozdravili Generala, svi bi ga dirnuli. Ajde to nekako prolazimo. Idem uz generala, ruke na sve strane, dobijem pokoji nenamjerni udarac, ali štićena osoba to ne zna, niti smije znati. Ispred Crkve održana je misa, a onda postaje „pakao“. Put do pozornice ispred Poslovnog centra. Predviđeni koridor i putanja kojom moramo proći, ipak nije onako kako sam zamislio. Puno ljudi, svi bi do generala, dozivaju ga, on otpozdravlja, pruža ruke, koridor se pomiće. Pokušavam usmjeriti prema pozornici, ali ne ide, fulamo, ljudi nas potiskuju. Guraju nas od pozornice. Vrijeme koje sam predvidio za dolazak do pozornice, ma nema šanse. Kasnimo, sporo to ide. Opet tog trena general Mladen Markač za mene je štičena osoba i koliko bio uz njega usmjeravao rukama, ne, nije po planu. Vremenski ni približno ne možemo doći do pozornice, dobio sam toliko udaraca, gaženja po nogama, šutim i trpim i molim Boga da što prije stignemo do pozornice. Nekako i to uspijevamo, e sad mi je puno lakše. Zato naslov, zasluženo, odrađeno i pamtim za cijeli život. U svojoj policijskoj karijeri puno toga sam odradio, ali ovo se doživi samo jednom u životu.

Za kraj imate li poruku za sve koji su Vas pratili i pomagali, bili dio toga.

Za kraj, ni približno nije sve opisano što smo u te dvije godine odradili. Molim za razumijevanje sve one koji su isto tako dali svoj dio za slobodu naših generala i ostalih hrvatskih branitelja jer namjerno nisam spominjao imena. Osim začetnika svega, jer puno ljudi bilo je uključeno u sve ovo. Nekog izostaviti, ne bi bilo uredu, čak i svoju ulogu sam pokušao umanjiti, a kroz mene moraju se vidjeti svi, jer bez timskog rada i zajedništva ne bi bilo ništa. Još jednom hvala svima, dok bi rekao da je ovo skraćeni dio proživljenog kroz dvije godine, tko zna, možda jednog dana bude i knjiga o svemu. Ovo je samo dio istine o putu od zatvora do slobode.

Razgovor vodila: Jasna Dautanac

PRISJETIMO SE: