Relativizacija Domovinskog rata – plansko razaranje istine

Relativizacija Domovinskog rata nije slučajna pojava niti spontani proces. Ona nije rezultat povijesne distance, nego svjesne odluke da se temelj hrvatske državnosti postupno razgradi, oslabi i na kraju dovede u pitanje. U tom procesu ne mijenja se samo interpretacija prošlosti, nego se sustavno potkopava smisao obrane, žrtve i same pobjede. Kada se relativizira Domovinski rat, ne relativizira se samo jedan povijesni događaj – relativizira se pravo Hrvatske da postoji.

Jučer, u vrijeme kada je rat trajao, nije bilo prostora za dvojbe. Hrvatska je bila napadnuta, razoružana i međunarodno izolirana, dok je agresija bila planska, organizirana i vođena jasnim političkim ciljevima. Gradovi su razarani, civili ubijani, a tisuće ljudi protjerane samo zbog toga što su bili Hrvati. Obrana nije bila ideološki izbor, nego pitanje opstanka. Branitelji nisu tražili rat – rat je došao njima. Ta činjenica nije stvar interpretacije, nego povijesna istina.

Danas, međutim, svjedočimo sustavnom pokušaju da se ta istina zamagli. Relativizacija se provodi kroz jezik, jer je jezik prvo bojište svakog sukoba oko istine. Umjesto agresije, govori se o „sukobu“. Umjesto obrane, o „oružanom obračunu“. Umjesto odgovornosti, o „svim stranama“. Takva terminologija nije neutralna – ona briše uzrok i izjednačava krivnju. Kada se agresor i žrtva stave u istu rečenicu bez konteksta, istina prestaje biti važna.

Posebno je problematično to što se relativizacija često predstavlja kao znak zrelosti društva. Govori se da je „vrijeme da idemo dalje“, da se „ne treba vraćati u prošlost“ ili da je Domovinski rat „opterećenje“. No pitanje nije vraćamo li se prošlosti, nego dopuštamo li da se prošlost krivotvori. Društvo koje se odriče istine o vlastitoj obrani ne ide naprijed – ono se povlači i gubi orijentir.

Relativizacija Domovinskog rata ima i vrlo konkretne posljedice. Branitelji se sve češće prikazuju kao problem, a ne kao temelj slobode. Njihova žrtva se umanjuje, dovodi u pitanje ili svodi na osobni interes. Istodobno se agresija reinterpretira kroz prizmu navodnih „složenih okolnosti“, čime se odgovornost razvodnjava. Takav pristup ne vodi pomirenju, nego novoj nepravdi.

Sutra, ako se ovaj proces nastavi, Domovinski rat će biti sveden na fusnotu u udžbenicima i povod za povremene političke prijepore, lišen svoje stvarne težine. Generacije koje dolaze neće razumjeti zašto je Hrvatska morala biti branjena, niti zašto je ta obrana bila legitimna i nužna. Bez jasne istine, ostaje samo prazna forma države bez sadržaja.

Borba protiv relativizacije Domovinskog rata nije borba za mit, nego za činjenice. Nije borba protiv dijaloga, nego protiv zamjene teza. Domovinski rat nije savršen, ali je bio pravedan u svojoj obrambenoj biti. On nije bio sukob interesa, nego otpor agresiji. Ako se ta razlika izgubi, gubi se i smisao slobode koju danas živimo.

Zato je odgovornost današnje generacije jasna: istinu o Domovinskom ratu treba braniti jednako odlučno kao što se jučer branila država. Jer bez te istine nema ni jasne sadašnjosti, a još manje sigurne budućnosti.

AUTOR: Kristijan Fereža/PDN