Škabrnjski dječak gledao egzekucije: ‘Đuro je mom djedu pucao u glavu’

Neven Šegarić od rođenja je stanovnik Škabrnje, obiteljski čovjek, suprug i otac djevojčice i dječaka. U radnom je odnosu, a svoje slobodno vrijeme provodi sa Udrugom konopaša Škabrnja s kojom nakon turnira – često rado zafešta. Neven voli slavlja i druženja, no iz razgovora s njim, sasvim je jasno da su mu djeca i njihovo zdravo  odrastanje na prvom mjestu.

Jer ono čega se najviše boji i što nikako ne bi želio da se dogodi, jest da njegova djeca dožive ono što je 18. studenog 1991. godine doživio on.

Gledao je ono što niti jedno dijete ne bi trebalo

Na žalost, strahovi Nevenovih bake i djeda su se obistinili, a on sam je svjedočio onome što niti jedno dijete na svijetu ne bi trebalo: stravičnom pokolju civila u Škabrnji i  ubijanju čak 14 ljudi sa njegovim prezimenom. Među njima Lucu i Krstu, baku i djeda sa kojima je Neven Šegarić dijelio stričev podrum sve dok u njega nisu banuli četnici:

A ono čemu je Neven svjedočio kao dijete, više je nego šokantno. Bezumno, hladnokrvno i ničim izazvano ubijanje civila kojima je nacionalna i vjerska pripadnost bila jedini krimen. Iako se, kaže nam, danima prije toga po selu “propucavalo”, općem napadu JNA za kojom su u selo ulazili četnici i krvavom masakru koji je uslijedio, nitko se nije nadao:

“Ja sam i prije 18. studenog svoju 90-godišnju prabaku tačkama vozio do podruma i naravno, već sam tada znao da je u pitanju nešto ozbiljno. Tog kobnog jutra, moj je otac došao sa straže, a ja sam bio budan i spustio sam se do podruma. Odmah sam shvatio da nešto nije u redu jer sam u daljini vidio nadolazeće tenkove. Mom tati koji nije stigao niti zaspati rekao sam da se vani nešto dešava, a onda se sve počelo odvijati brzo. Započeo je napad, počelo je granatiranje i ulazak vojske. Svi smo se razbježali po podrumima…”

Podrum smrti

U podrumu kuće strica Slavka Šegarića, osim Nevena našli su se Ivica Bilaver, Lucija Šegarić, Krsto Šegarić, Željko Šegarić, Josip Miljanić i Stana Vicković. Granata je najprije pogodila susjednu kuću, a onda i onu u kojoj su se oni skrivali. Borba je trajala oko sat vremena i tragično je da smo mi u tim trenucima na radiju slušali kako pada Vukovar. A onda je netko pred vratima podruma zavikao “otvaraj, ako ne otvorite bacamo bombu!”

“Otac Marka Miljanića, Josip, rekao im je ‘nemojte, ima žena i dice’. U podrum su ušli pripadnici JNA, pitali su nas ‘gdje su borci’, a onda su ubrzo otišli. Na žalost, nakon njih su došli lokalni Srbi…”

“Nakon par minuta mene i Željka poslali su u podrum da nađemo ‘oružje’. Unutra sam, tri metra od vrata, vidio moju ubijenu baku. Željko i ja smo po njihovom naređenju morali prevrtati po madracima da ‘nađemo oružje’, pa smo čak morali pomicati i njeno beživotno tijelo. Kada su nas ponovno izveli iz podruma, počeli su strijeljati ljude s kojima sam bio u podrumu. Mog djeda, Stanu Vicković i Josipa Miljanića… Ubijali su ih pred našim očima. Stani Vicković i Josipu Miljaniću naređeno je da kleknu, nakon čega im je jedan vojnik koji je nosio oznaku SAO Krajine pucao u glavu. Đuro Kosović kojeg sam na početku već naveo, hicem u glavu ubio je moga djeda Krstu kojeg su prije toga bjesomučno tukli.”

Četnik postrojio dječake na strijeljanje, spasio ih oficir JNA

Nakon što su pobili odrasle, za Nevena i još dvojicu dječaka iz podruma agonija još nije završila. Tada su, kaže nam, male stvari odlučivale o životu ili smrti. Tako je on na sebi imao neke vojničke čizme jer je u tom kaosu obuvao tko je na što naletio. Zbog tih čizama on je za četnike bio “mali ustaša”:

“Vojnik koji je ubio Stanu i Josipa postrojio je i nas trojicu za strijeljanje. U tom trenutku se pojavio jedan oficir i rekao mu ‘dosta je ubijanja, mi ne ubijamo djecu’. On nam je doslovno spasio život jer je, pretpostavljam, bio koliko-toliko normalan…”

Neven će naknadno doznati kako je u podrumu susjedne kuće u kojem je završila njegova majka, počinjen još veći masakr. U trenucima kada su njega i još dvojicu dječaka odveli na ispitivanje, nije uopće znao je li mu barem majka živa:

Zavezali im ruke i strpali ih u hladnjaču

Dječaci su nakon toga ukrcani u vozilo koje je prethodno neprijateljska vojska zaplijenila jednom mještaninu, a kojim su prebačeni u Gornje Biljane. Nevena i Željka su odveli u školu u kojoj je nastavljena tortura i ispitivanje, a Ivica je odveden u bolnicu:

“Maltretiranje je trajalo oko dva sata, a ja sam u međuvremenu uspio vidjeti transporter iz kojeg su doslovno na glavu izbacili moje brutalno pretučene rođake Miljenka i Budu Šegarića i Milana Rogića. Među njima je bio dječak Denis Gurlica kojeg su doveli kod mene i Željka. Nakon toga, nas trojica smo odvedeni u Smiljčić gdje su nam zavezali ruke i doslovno nas zatvorili u hladnjaču za meso. Ponovno su krenula ispitivanja o oružju, prijetnje klanjem, ponižavanja… A onda je stigao automobil i odvezli su nas u Benkovac.”

U Benkovcu je, kaže, sreo svoju pretučenu majku:

“Možete li samo zamisliti kako se osjećala kada me vidjela? Prolazila je pored stričevog podruma i vidjela sve te pobijene ljude, a nije znala gdje sam ja i što mi se dogodilo. U svakom slučaju, ponovno sam ispitan u policijskoj postaju u Benkovcu, a onda su nas odveli u vrtić. Tu je bilo nešto normalnije, iako su nam stalno govorili da je Zagreb pao, da je Škabrnja… Bilo nam je to strašno čuti, jer smo se mi samo htjeli dočepati Hrvatske, a oni su tvrdili da je više nema.”

Ipak, već drugoga dana, 19. studenog – ispostavilo se da Hrvatske ima. Razmijenjeni su u mjestu Dobra Voda, a pripadnici HV-a odvezli su ih u Zadar.. Drugoga dana, Nevenu i njegovoj majci, u Zadru se priključio i otac o kojem do tada ništa nije znao.

Do danas bez statusa zarobljenika, bez psihološke pomoći

Zanimljivo je da ovi ljudi koji su prošli pakao masakra, premlaćivanja, zarobljavanja i progona, nisu nikada dobili status zatočenika iako su prošli mučna ispitivanja:

“Škabrnja se jest izgradila i ljudi u njoj danas žive prosječno, kao i ostali građani Hrvatske. No, smatram da su institucije zakazale u nekoliko bitnih segmenata. Prvenstveno mislim na pružanje stručne, psihološke pomoći svima koji su prošli ovaj teror, a osobito djeci. Ja osobno nikada nisam tražio status civilne žrtve jer smatram da mogu iz sebe izvući snagu kojom bi živio normalnim životom. Radim, imam obitelj, imam prijatelje i ne dopuštam da mi taj događaj utječe na mene i moju obitelj. Ali, nismo svi isti i ne nosimo se svi dobro sa onim što se dogodilo. Mnogi su nakon svega ‘pukli’. U Škabrnji se danas o tome gotovo uopće ne priča. Nisam siguran koliko je to dobro. Shvaćam da nam životi moraju ići dalje, ali mislim da bi mnogima breme bilo lakše kada bi progovorili o svojim traumama”, zaključuje naš sugovornik.

Neven Šegarić sada ima samo jednu želju: a to je da se ovakvo zlo više nikada ne dogodi:

“Ne dao Bog nikome. Ne bih mogao podnijeti da moj, sin koji je sada star točno onoliko koliko sam bio ja u vrijeme napada na Škabrnju, doživi tako nešto. Ovaj rat u Ukrajini je kod mene pobudio sjećanja i moram priznati da duboko u sebi slutim dolazak nekih olovnih vremena. Nadam se da griješim…”