Činjenica da milijuni ljudi imaju iste poroke

                                  ne pretvara te poroke u vrline

                                                       (Erich Fromm, Zdravo društvo)

 U veljači 2016. godine, na svoj 69. rođendan, na slobodu je poslije 44 godine robije od čega je 43 godine proveo u samici, pušten Albert Woodfox, čovjek s najduljim zatvorskim stažem u povijesti SAD-a.

Tako drakonska kazna i pogotovu tolika duljina boravka u samici, izazvali su rasprave diljem svijeta, pa i kritike brojnih međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, napose Amnesty Internationala.

Woodfox je bio pripadnik Crnih pantera (radikalne organizacije koja se borila za prava crnaca a protiv policijskog nasilja što je u to vrijeme u uvjetima rasne polarizacije vrlo izraženo u američkim kaznionicama pogotovu prema ljudima crne boje kože), a osuđen je s još dvojicom pripadnika iste organizacije bez materijalnih dokaza za ubojstvo zatvorskog čuvara u Louisiani, 1972., gdje je izdržavao kaznu zbog oružane pljačke.

Apelacijski sud SAD-a 20. studenoga 2014. godine izrekao je konačni pravorijek i ukinuo presudu, ali Woodfoks nije pušten na slobodu, te je njegov odvjetnik u travnju 2015. godine podnio zahtjev za bezuvjetno oslobađanje uz pismeno jamstvo i tek nakon što je tužiteljstvo odustalo od ponovnog suđenja, 19. veljače 2016. godine je izašao iz zatvora.

U skučenoj ćeliji u kojoj nije mogao napraviti više od 5 - 6 koraka, uz sat šetnje na svakih 23 sata stroge izolacije i bez ikakvoga kontakta s drugim ljudima, Woodfox je i nakon svega ostao psihički zdrav, unatoč svim spomenutim okolnostima, pa i činjenici da je i poslije poništavanja presude i dalje ostao u zatvoru.

U svojim kontaktima s novinarima nakon izlaska je tvrdio kako mu je boravak u zatvoru omogućio da očvrsne i postane vođa - što inače u normalnim okolnostima, na slobodi, ne bi bio slučaj. Kroz sve te godine, u krajnje surovim uvjetima preživljavanja, ono što ga je održalo bio je prkos i spoznaja da se ne smije prepustiti strahu, što ga je mentalno jačalo.

Umjesto pokornosti i poslušnosti (čemu podliježe većina robijaša), on i drugi pripadnici Crnih pantera su usprkos posljedicama i brutalnosti stražara koji su surovo kažnjavali svaki neposluh, pružali otpor i uzvraćali na rasističke komentare i uvrede, odupirali se naredbama, iz protesta stvarali buku i tresli rešetkama, ali najdjelotvorniji je bio štrajk glađu - pogotovu kad je trajao dulje od tri dana i ako je u tomu sudjelovalo više zatvorenika. Naime, u slučaju štrajka glađu duljega od tri dana, o tomu se moralo izvijestiti Odjel o javnoj sigurnosti i ispravkama, a to je onda značilo i mogući dolazak državnih službenika, što je zatvorska uprava po svaku cijenu nastojala izbjeći, pa su štrajkaši iz svega povremeno izlazili kao moralni pobjednici.

Za njih koji su se nalazili u krajnje teškim i ponižavajućim okolnostima, svaka ta pobjeda koliko god mala i na prvi pogled beznačajna bila, imala je neprocjenjivu vrijednost: jer dokazivala je kako je moguće pružati otpor sustavu koji u srazu sa spremnošću zatvorenika na krajnju žrtvu gubi svoju moć. I to je potom dizalo adrenalin svima koji su se borili i davalo im snagu za daljnje akcije, dok je na stražarsko osoblje i upravu kaznionice djelovalo deprimirajuće. Dakako, nije zanemarivo niti to što su u zatvoru u kojem su kaznu izdržavali Woodfox i njegovi prijatelji, golemu većinu zatvorenika činili crnci, što je svakako stvaralo uvjerenje o nadmoći u odnosu na bijele stražare - unatoč fizičkoj podređenosti.

Iz navedenog slučaja, osim pouke da je otpor uvijek moguć, možemo izvući barem dva zaključka:

• prvi bi mogao biti, da čovjek čak i u uvjetima dugotrajnog lišenja slobode i potpune podređenosti u fizičkom smislu može zadržati (pa i jačati i dalje razvijati) svoju unutarnju (mentalnu) snagu i volju za otporom i ostati psihički zdrav;

• i drugi, da sustav nikad nije svemoćan, kakvom god silom raspolagao i kako god dobro organiziran bio - pogotovu kad se sretne s pasivnim otporom pojedinaca ili skupina koji su pripravni ići do kraja, pa i po cijenu svojih života. Tada se i kod samih mučitelja (koliko god bešćutni bili) javljaju dileme i nedoumice vezano za svrhu kažnjavanja, a motivacija za primjenu sile neminovno opada.

Irski revolucionar Robert Gerard Sands i njegovi prijatelji (članovi IRA-e) 1. ožujka 1981. godine započeli su po unaprijed utvrđenom redoslijedu štrajk glađu. Mada su istaknuli svojih pet zahtjeva za poboljšanje uvjeta u zatvorima, pravi je razlog bio borba za status političkih zatvorenika jer se nisu mirili s time da ih Englezi tretiraju kao kriminalce. Nakon toga vlasti su bile primorane na popuštanje zahtjevima, pa je Sands uskoro izabran i u parlament (ali, tri tjedna kasnije, poslije 66 dana štrajka glađu umire u bolnici u 27. godini života).

Koliko god ovo sličilo "pirovoj" pobjedi, taj je događaj bio od izuzetne važnosti za Sjevernu Irsku i sve one koji su se borili za njezinu samostalnost, a bitno je doprinio i promociji ciljeva IRA-e u svjetskoj demokratskoj javnosti i medijima.

Postoje i brojni drugi slučajevi u kojima su ljudi prolazeći kroz slična teška iskušenja (dugotrajne izolacije u ponižavajućim i surovim uvjetima) pronalazili snagu u vjeri ili svojim idealima i tako iz zatvora izlazili čak mentalno jači i duhovno bogatiji nego su bili prije - pa su mnogi tvrdili kako ih je to iskustvo čak dodatno izgradilo, obogatilo i pomoglo im da dođu do nekih spoznaja o sebi i svijetu koji ih okružuje do kakvih u uobičajenim okolnostima (na slobodi) vjerojatno nikad ne bi došli.

Dakle, sloboda nije svrha samoj sebi. I zato se čovjek za nju bori uvijek s razlogom. Motivacija onoga koji je vođen nekim idealom (višim ciljem) u pravilu se ne svodi na to da se biološki preživi po svaku cijenu, nego je u pitanju svjesna žrtva, pri čemu se cilj pretpostavlja preživljavanju. I što je spremnost na žrtvu veća, veće su i šanse da se taj cilj ostvari.

Tanka je linija između slobode i ne-slobode

 Težnja za slobodom jedan je od najjačih ljudskih poriva i borba za nju je oduvijek pokretala i mijenjala svijet. Pri tomu, dakako, moramo uzeti u obzir kako mi u današnjim potrošačkim društvima obično krajnje pojednostavljeno gledamo na pitanje slobode, budući da je uglavnom promatramo kroz prizmu političkih ili građanskih sloboda i ne rijetko gubitak slobode svodimo na ograničavanja fizičkog kretanja i djelovanja, dok zanemarujemo onu njezinu drugu i mnogo važniju stranu sadržanu u metafizičkoj (emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj) dimenziji, a koja nas u krajnjoj liniji određuje kao smislena ljudska bića s vlastitom voljom, promišljanjima, osjećajima, htijenjima i sklonostima.

Neograničene i apsolutne slobode nema. Čovjek - pojedinac, ma kako pametan i moralan bio, nije niti može biti mjerilo ljudskog bitka, pa ni slobode kao njegove bitne sastavnice. Svaki njegov pokušaj dosezanja granice te apsolutne i pune slobode tako što postavlja sebe u središte Univerzuma prije ili kasnije završava neuspjehom i konačno se pretvara u destrukciju i ne-slobodu, jer u suštinskom smislu, djelovanje takvih jedinki uvjetovano je nagonima, instinktima, ne rijetko i fikcijama i to nije put ka samoostvarenju ljudskog bića niti promatrajući s objektivnog stanovišta može biti racionalan model za strukturiranje ličnosti pa ni organiziranje uređene zajednice ili društva.

Budući da sloboda nije sama sebi svrha, a čovjek kao nesavršeni i ograničeni stvor ne može biti mjerilo objektivne stvarnosti pa samim time i vlastitog bitka i egzistencije, moralne i etičke norme i ograničenja su nužni kako bi njegovo djelovanje poslužilo osobnom samoostvarenju ali i stvaranju harmoničnih odnosa u zajednici s ljudima na koje je upućen i s kojima dijeli životni prostor.

Po Hegelu "istinska sloboda jest moralnost".

I to nije nikakva pomodarska floskula niti jeftino moraliziranje, nego suštinsko određenje slobode kao razumske i konkretne, a ne apstraktne kategorije. On pravi jasnu razliku između slobode i samovolje (pri čemu se pod samovoljom podrazumijeva to da pojedinac proizvoljno slijedi vlastite nagone i sklonosti). Budući da samovolja nije temelj samoostvarenja razumskog ljudskog bića i harmonije u društvu (pogotovu ne u onom opće-humanističkom univerzalnom pogledu - gdje se dobro i ljudska sreća uzimaju kao vrhunske vrijednosti ka kojima pojedinac i zajednica teže), iz toga proizlazi kako su moralnost i etičnost ono što nas suštinski određuje i čime su konačno određene i granice naše slobode.

Ako pojedinac uzima sebi za pravo činiti u ime vlastite slobode bilo što na štetu drugih, onda je to suštinska negacija slobode, jer slobode ili ima ili nema - ako je nema za sve članove zajednice ili države, onda to društvo nije slobodno.

Imamo li u vidu kako je svakoj težnji za zadovoljavanjem potreba krajnji cilj zadovoljstvo, blagostanje ili sreća, nameće se pitanje: kako ostvariti tu sreću?

Filozof, psiholog i psihoanalitičar Erich Fromm u svome djelu Zdravo Društvo kaže:

"Kao što se fiziološke potrebe moraju zadovoljiti da čovjek ne bi umro, tako se i ljudske potrebe moraju zadovoljiti da čovjek ne bi poludio", ali se osvrće i na čovjekovu težnju za postizanjem sreće i zaključuje kako  "neograničeno zadovoljenje svih želja ne vodi dobrobiti ni sreći, pa čak ni zadovoljstvu", te da takav način "traganja za srećom" ne proizvodi blagostanje. (Vidi: https://blichr.wordpress.com/2019/05/30/erich-fromm-zdravo-drustvo/; stranica posjećena 17. 7. 2020.)

To je ujedno i odgovor na pitanje koje najčešće izbjegavamo, a glasi:

Jesmo li mi u današnjem "razvijenom" svijetu, ovako omeđeni vlastitim materijalističkim mentalnim sklopom, potrošačkim navikama i hedonističkim sklonostima uopće u stanju pronaći put ka istinskom zadovoljstvu i sreći? Imamo li putokaze i slijedimo li prave vrijednosti ako nismo u stanju ostvariti temeljni cilj i smislenost vlastitog bitka?

Znamo li što je sloboda i razlikujemo li ropstvo od slobode?

 U današnjem svijetu, sloboda je postala sinonim čovjekovog ostvarenja, pa je stoga nužno dokučiti njezinu bit i smisao, utoliko prije što se ona najčešće pogrešno shvaća i tumači iz čega neminovno proizlaze brojne nedoumice i nesporazumi, pa i društveni konflikti.

Samovolja jedinke koja u svome ponašanju, djelovanju i postupanju ima u vidu isključivo vlastite želje, prohtjeve i sklonosti nije ništa drugo nego krajnje egoistično shvaćanje ljudske slobode. Dodamo li tomu da se u tako egoističnom i bezobzirnom nastojanju ostvarivanja vlastitih ciljeva po pravilu nema osjećaja i sluha za potrebe drugih - dapače, oni se najčešće i postižu na njihovu štetu - dolazimo do jedinog mogućeg suvislog zaključka: tu nije riječ o slobodi, nego o destrukciji (a ujedno i samodestrukciji jedinke s neminovnim povratnim razornim utjecajem na zajednicu), budući da se ti zahtjevi za neograničenom slobodom nužno preklapaju s istim takvim nastojanjima brojnih drugih jedinki.

Rezultat pokušaja dosezanja te nepostojeće apsolutne slobode jednih koja ne uzima u obzir jednake slobode i prava drugih, jest ne-sloboda. Zajednice u kojima vladaju takvi odnosi nisu slobodne. Slobode ne može biti samo za odabrane - nje ima ili nema.

U izokrenutom sustavu vrijednosti sloboda gubi svoj smisao

 Koncept neoliberalnog razvoja društva koji se danas u Zapadnoj hemisferi nameće kao "napredan", "suvremen" i "progresivan" u sebi sadrži jednu temeljnu anomaliju koja odražava sav besmisao takvog poimanja svijeta.

U ime profita, sulude i nezajažljive potrošnje i nastojanja da se po svaku cijenu održi hedonistički način života (koji je sam sebi svrha), to je društvo u potpunosti zapostavilo onu duhovnu dimenziju ljudskog bitka i odreklo se moralnih i etičkih normi (kako mu one ne bi bile smetnja na tom putu) i potisnulo tako nužnu solidarnost koja je temelj zdravih i harmoničnih odnosa u svakoj zajednici).

Vratimo se još jednom velikom psihoanalitičaru Erichu Frommu koji kaže:

"Ima samo jedno moguće rje­šenje za vezu individualiziranog čovjeka sa svijetom: njegova aktivna solidarnost sa svim ljudima i njegova spontana aktivnost, ljubav i rad koji ga ponovno ujedinjuju sa svijetom, ne preko primarnih veza nego kao slobodnog i nezavisnog individualca." (Vidi: https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/erich-fromm-filozof-ljubavi-i-slobode/; stranica posjećena 17. 7. 2020.)

Odsustvo sluha za druge i njihove potrebe, izostanak solidarnosti s bližnjima i egoistični stav samodovoljnosti, u krajnjoj liniji neminovno vodi do dehumanizacije ljudskog bića s čime se stvaraju preduvjeti za njegovu destrukciju i samodestrukciju.

Sloboda bez ograničenja, bez moralnih skrupula i etičnog odnosa ljudskog bića prema samome sebi i okruženju nije sloboda, nego mentalno i duhovno ropstvo koje je mnogo gore od svake uskrate fizičke slobode.

I na kraju još jedno važno pitanje:

Može li se bilo koji čovjek u današnjem "suvremenom", "progresivnom" svijetu smatrati istinski slobodnim ako robuje novcu i materijalnim stvarima, ako njegov svakodnevni život (počevši od hrane, odijevanja, načina života i stanovanja do svjetonazorskih stavova, pitanja i uvjerenja) određuju mediji? Je li pojedinac čija se egzistencija svodi na suludu trku za novcem i stvarima i koji je sebe doveo u poziciju ovisnika o tehnologiji do te mjere da bez nje nije u stanju funkcionirati slobodan?

Ne, nije.

Od njega je slobodniji svaki zatvorenik koji sad, ovog trenutka, čuči negdje u samici i u stanju je vođen nekim vlastitim idealom koji mu je važniji od života, u svojoj svijesti održati onu klicu nade i vjere da je to što mu se događa samo sudbinski uvjetovana nepogoda koja neminovno ima svoj svršetak - i da je on, čovjek koji se oslanja na svoju duhovnu snagu, kao Božji stvor sa svojom neumrlom dušom, jači od onih koji su ga spremili u ćeliju.

Zlatko Pinter