Dana 18. na 19. siječnja 2013. svjetski su mediji objavili kratku vijest:

„Noćas, prateći borbe između regularne vojske i pobunjenika u Aleppo, iz snajperskog oružja ubijen je francuski novinar Yves Debay.“

Za velik dio hrvatske javnosti ta informacija nije imala posebno značenje. No oni koji su pratili ratna zbivanja u Hrvatskoj početkom devedesetih znali su da je Debay od 1991. do 1993. izvještavao s bojišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Njegove fotoreportaže objavljivane su u vodećim europskim vojnim časopisima te su u ključnom razdoblju donosile vjerodostojan prikaz karaktera i razmjera srpske agresije.

„Debayeva ostavština od velikog je značaja i za analizu fenomena djelovanja stranih dragovoljaca u Domovinskom ratu“, ističe povjesničar Tomislav Šulj, koji se tom temom sustavno bavi na Facebook stranici Zahvala stranim dragovoljcima Domovinskog rata.

Kako navodi Šulj, Debaya su posebno intrigirale pojedine postrojbe i osobe, ali i pojava velikog broja stranih državljana koji su dragovoljno dolazili boriti se na hrvatskoj strani. „Logično, posebno su ga zanimali bivši pripadnici francuske vojske, od kojih su neki čak pristigli napustivši aktivnu službu. U potrazi za njima obišao je Slavoniju, Bosansku Posavinu, potom Hercegovinu, dio srednje Bosne i Dalmaciju. Putem francuske ambasade ubrzo je uspostavio kontakt i s pripadnicima specijalne postrojbe Frankopan gdje je bilo nekoliko Francuza i legionara.“

Tijekom boravka u Osijeku stekao je povjerenje pripadnika Frankopana, koji su ga poveli i u iznimno rizičnu minobacačku akciju na ničijoj zemlji, usmjerenu prema neprijateljskom uporištu u Bilju. Fotografija iz knjige Bojna Frankopan autora Tomislava Šulja, na kojoj Debay nosi svijetlosivu jaknu i fotoaparat, snimljena je upravo nakon uspješno izvedenog napada.

Zapovjednik minobacačke skupine Frankopana Goran Bek – Čarli prisjeća se zajedničkog djelovanja:

„Čovjek je bio vrlo korektan i pristojan. Interesirali su ga uzroci i smisao ratnog sukoba. Čuvši da pripremamo napad, pitao je da li smije poći kako bi izvijestio o njoj u sklopu reportaže s ratišta istočne Slavonije. Stekao je povjerenje, poveli smo ga. Profesionalno i nenametljivo je obavio posao, maknuo se u stranu kada smo pripremali naoružanje, planirali kretanje i na koncu, kada smo odradili napad. A kada su nas zasuli granatama u povlačenju, bio je izuzetno smiren. Kasnije nam je poštom poslao časopis Raids s reportažom i fotografijama. Stvarno je sve korektno napisao. Kasnije nam se pridružio i u nekim drugim akcijama, na drugim bojišnicama.“