Spomenici izmišljotinama – a gdje su spomenici hrvatskim mučenicima
Nastavlja se „legenda“ o kontroverznoj Diani Budisavljević
U manastiru u Jasenovcu Srbi su ovih dana podigli spomenik humanitarki Diani Budisavljević. Riječ je o austrijskoj rođenoj građanki, koja je tijekom Drugog svjetskog rata živjela u Zagrebu sa suprugom Julijem Budisavljevićem, uglednim kirurgom pravoslavne vjere. Spomenik se sastoji od granitnog postolja i brončane biste, uz četiri spomen-ploče s natpisima na ćirilici, latinici, engleskom i njemačkom jeziku.
Diana Budisavljević ušla je u javnu povijest kao osoba koja je, kako se tvrdi, iz logora NDH uspjela spasiti na tisuće zatočenika, osobito djece. Na temelju njezina dnevnika i naknadno pronađene dokumentacije snimljen je i igrani film koji je pobudio snažne polemike.
Mit ili stvarnost?
Pitanja se nameću sama od sebe: kako je bilo moguće da jedna žena, uz nekolicinu suradnika, u doba krvavog rata, navodno uspijeva iz logora poput Jasenovca ili Stare Gradiške „izvući“ 10.000 djece? Još nevjerojatnije zvuči činjenica da joj je u tom pothvatu, prema zapisima, suradnju pružala i vlast NDH.
Ako su ustaške vlasti slale pravoslavne žene i djecu u logore, kako je onda netko istodobno mogao masovno spašavati iste te žrtve, i to uz njihovu „pomoć“? Ovakva proturječja dovela su do sarkastičnih komentara u javnosti, pa se tako može pročitati i: „Diana je bila kao James Bond 007. Noću je letjela kroz žicu i izvlačila djecu da je ne vide ustaški stražari.“
Premda se njezin „spasilački pothvat“ i danas navodi u brojnim publikacijama, povjesničari još uvijek raspravljaju o stvarnom dosegu njezina djelovanja. Nije pronađena potpuna i nedvojbena dokumentacija koja bi potvrdila brojke koje se spominju, dok okolnosti u kojima je djelovala ostaju neobjašnjivo „blage“ za tadašnji ratni kaos.
Udoban život u Zagrebu
Dok su tisuće Hrvata i katolika stradavale pod partizanskim i komunističkim metkom, Diana je – prema zapisima – nesmetano živjela u Zagrebu. Bavila se humanitarnim radom, slala pakete pomoći, obilazila logore i organizirala smještaj za djecu. U ratu u kojem su ljudi nestajali bez traga i gdje je samovolja okupacijskih i kvislinških vlasti bila neumoljiva, Diana Budisavljević, čini se, prolazila je „nevidljiva“.
Srpski spomenici – hrvatska šutnja
Dok Srbi uporno podižu spomenike Budisavljevićki i sličnim figurama, u Hrvatskoj još uvijek nema dostojnih obilježja za brojne nevine žrtve komunističkog terora. Gdje su spomenici tisućama svećenika, časnih sestara, franjevaca i katoličkih intelektualaca koje su partizani i komunisti ubili bez suđenja?
Podsjetimo, u veljači 1945. beogradska Borba objavila je huškački tekst „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama“ nakon što su partizani pobili hercegovačke fratre na Širokom Brijegu. Na isti su način, bez optužnice i bez dokaza, smaknuli i isusovca Petra Pericu, autora pjesme Rajska djevo, Kraljice Hrvata, na otočiću Daksi kod Dubrovnika.
U šumama Macelja, na Križnim putovima, u logorima diljem bivše Jugoslavije – ostale su kosti desetaka tisuća Hrvata koje je komunistički režim proglasio neprijateljima. Njihova žrtva i danas je bez imena i spomenika, dok se u susjedstvu podižu biste onima čija su „djela“ obavijena mitom i nedoumicama.
Vrijeme za istinu i pravdu
Nitko nikada nije procesuirao komunističke zločine počinjene nad hrvatskim narodom. Dokumenti postoje, svjedočanstva su tu, ali počinitelji uživaju mirnu starost. Za „junaštvo“ Diane Budisavljević, s druge strane, nema čvrstih dokaza, osim propagandno obrađenih sjećanja i ideološki obojenih interpretacija.
Vrijeme je da se Hrvatska suoči s istinom, da oda počast svojim mučenicima i da prestane šutjeti o masovnim zločinima koje je počinio komunistički režim. Ako Srbi mogu dizati spomenike Diani Budisavljević, Hrvati moraju pronaći snage da dignu spomenike svojim nevinim žrtvama.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91)
