Spomenik svjetskoj boksačkoj legendi bit će u prirodnoj veličini, u bronci. Željeli smo da bude odjeven sportski, ali su konzervatori to odbili uz obrazloženje da ne može u strogom centru jer narušava staru jezgru grada, tvrdi sin...

Kad uđete u kultni pulski kafić Mate, posve je jasno da ste ušli u klub borca, legende i prvaka.

Svaki kutak kafića koji je gotovo do zadnjih dana života vodio legendarni boksač Mate Parlov, olimpijski i svjetski osvajač zlatnog odličja za bivšu Jugoslaviju, podsjeća na njega. S mnogobrojnih fotografija na zidovima lokala vidi se Matina ubojita ljevica, a lokal krase tek neka od mnogih odličja: zlato s Olimpijskih igara, zlato sa Svjetskog amaterskog prvenstva na Kubi, pojas koji je zaslužio nakon ulaska u WBC-ovu Kuću slavnih 2006. godine... Tu su i rukavice u kojima je Mate trenirao. Sve njegove predmete i fotografije do zadnjeg detalja zna opisati sin Matko (38).

Kako bi Imoćani rekli, “isti ćaća”, a s tim se slaže i Matko, koji je nakon očeve smrti nastavio voditi kafić. U ponedjeljak, točno preko puta lokala, na Giardinima, otkrit će spomenik legendi boksa u prirodnoj veličini. Hoće li Mate s druge strane ulice gledati sina kako vodi posao, ostaje tek vidjeti.

Spomenik svjetskoj boksačkoj legendi, odao je sin, bit će u prirodnoj veličini, u bronci, a Mate će Puljane svaki dan dočekivati odjeven u kaput. Zanimalo nas je zašto ne u sportskoj opremi?

'Bio je umjetnik u duši' 

• Željeli smo kao obitelj da bude odjeven sportski, ali su konzervatori to odbili uz obrazloženje da ne može u strogom centru, gdje sam izričito želio da bude spomenik, biti odjeven sportski jer narušava staru jezgru grada. Odlučili smo tada da bude postavljen preko puta kafića. Tata će imati na sebi kaput, bit će nagnut na jedan kubus, a iako neće imati rukavice, ipak će doći do izražaja njegova ljevica. Siguran sam da bi tata bio zadovoljan spomenikom u centru grada koji je volio, jer se u centru sve zbiva i nekad su se sva događanja odvijala upravo na Giardinima. Po njegovim pričama znam da je svako društvo na tom potezu čak imalo svoje stablo ispod kojeg bi se okupljali i družili - odao je Matko.
• Kafić je otvoren 1979. godine i, od kada ga je legendarni Parlov otvorio, radio je u njemu. Nije to bio samo posao, jer kako kaže sin, tu su se okupljali stalni gosti, prijatelji, poznanici i štovatelji boksačke legende koja im je “s guštom” kuhala omiljenu kavu. Radio je uvijek drugu smjenu do 23 sata, a jutarnju je odrađivao zaposleni konobar. Mate je volio spavati ujutro, zato je njegova bila druga smjena. O pokojnom ocu Matko je imao mnogo toga reći, a sjećanja na život s njim ne zaboravlja. Tako nam je ispričao da je tata, osim boksa, obožavao poeziju, pa je Mate za mnoge bio “grubijan mekog srca” i umjetnik u duši.
• - On je stalno čitao. Nikad nije napisao pjesmu, ali je obožavao poeziju. Volio je Mažuranića, Gundulića, Matoša, Cesarića, Ujevića... Odrastao sam uz tu poeziju, a puno pjesama znao je napamet. Jednom su ga čak i pitali u društvu kako zna toliko pjesama napamet, a on im je odgovorio da ih je zapamtio jer ih je pročitao nekoliko tisuća puta te da bi i lud tako zapamtio. Recitirao je i Vladimira Nazora, a pamtim dio koji kaže: ‘ovdje gdje se orli s vjetrovima bore, moja kula strši na vrhuncu gore’. Jako je volio i latinske izreke, kojih se pridržavao u životu. Često je znao reći ‘Nulla dies sine linea’- što bi značilo da ne smije niti jedan dan proći a da nešto ne napraviš u životu. Odrastanje uz takvog oca bilo je privilegij - kaže Matko.

• Mate Parlov u Pulu je došao 1958., a 1964. otvorena je Škola boksa, u koju se upisao i tako je sve počelo. Završio je Ekonomski fakultet u Rijeci 1976., ali nikad se nije bavio ekonomijom. Matko nikad nije gledao niti jedan očev meč jer je rođen 1983., a Mate je zadnji meč, u Las Vegasu, imao 1980. No bio je izbornik na Olimpijskim igrama 1984., kad su osvojili zlato, srebro i dvije bronce. Nakon toga se povukao.

  Diplomirao je ekonomiju 

  - Prije nego što je prihvatio izborništvo, tata nije bio u početku zainteresiran, ali je na neki način osjećao dug prema boksu, pa je ipak pristao, uz najavu da će se nakon Olimpijskih igara zauvijek povući iz svijeta boksa. Tako je i bilo. Čak nije previše niti volio poslije pričati o boksu. Znao je govoriti da nije imao tu neku mladost i izlaske jer je samo trenirao. Bila mu je puna glava treninga i boksa. U tom je sportu bio od 16. do 32. godine. Točan broj mečeva koje je odradio ne znam jer se u statistike ne ubrajaju mečevi predaje protivnika. Imao je 343 borbe koje su upisane, ali ih je imao tridesetak više jer su se protivnici predali - objasnio je sin. Dodaje da je Mate volio miran i povučen život, izvan reflektora i navijanja. Njegov dnevni ritual u kafiću uključivao je kavu sa šlagom, ali ne bilo kakvim. Mate ga je sam, ručno radio.

  - Šlag je radio za šankom kafića i, kad bi koji put netko došao pitati ima li kave sa šlagom, znao bi odgovoriti da nema danas šlaga, iako ga je bio pun hladnjak, jer ga je baš obožavao jesti - odao je Matko.

  Javno eksponiranje nije mu bilo ugodno. Mnogi Puljani, ali i dugogodišnji prijatelji, kazali su da su boksačku legendu krasili jednostavnost, skromnost i poštenje, a svoj krug prijatelja čuvao je kao oko u glavi.

  'Upoznaje samog sebe' 

  - Bilo mu je drago kad bi ga se netko sjetio i napisao tekst o njemu, daleko od toga, ali mu je intervjua za cijeli život bilo dosta. Osim ovog spomenika u Puli, koji se otvara na Dan grada, Parlov ima spomenik i svoje šetalište u Fažani, a Matko nam je otkrio kako u dogovoru s Gradom Pulom uskoro planiraju otvoriti i muzej Mate Parlova.

  Nakon smrti legende boksa njegovi simpatizeri, prijatelji i poznanici i dan danas dolaze u njegov kafić. Ništa ih ne može odvojiti od omiljenoga kutka u kojem piju svoje piće i sjećaju se prošlih vremena. U znak poštovanja, sjećanja ili nečeg trećeg, nastavili su dolaziti. Matko kaže da mu je drago zbog toga.

  

  - To su iskreni ljudi koji su ga voljeli cijeli život i nastavili su dolaziti i nakon što je umro. Cijenim to, a cijenio bi i on - kaže.

  Na pitanje je li mu tata rekao što bi radio u životu da nije bio boksač Matko kaže da mu je jedanput rekao: “Da se rodim stotinu puta, uvijek bih bio boksač”.

  

  - Tata je imao moto u životu i u boksu. U boksu mu je moto bio ‘Prvo trebaš sebe pobijediti da bi pobijedio protivnika, jer s emocijama nećeš nigdje u ringu stići’. A moto izvan ringa mu je bio: ‘Upoznaj samog sebe da bi mogao dalje kroz život’ - rekao nam je Matko.