Srbin 1964. o Stepincu: ‘Dug časti pravoslavnih Srba je rehabilitirati pokojnog kardinala!’

Jugoslavenska komunistička propaganda koja je kardinala Alojzija Stepinca lažno optuživala za „prekrštavanje pravoslavnih“ i za podršku progonima Srba i Židova i danas je prisutna u javnom prostoru. Od srbijanskih dužnosnika i danas dolaze slične poruke o Stepincu.

No, da je odnos nadbiskupa Stepinca prema Srbima bio sasvim drugačiji te da je on na sve načine nastojao pomoći progonjenim Srbima, govori nam i svjedočanstvo jednog Srbina iz 1964.

Njegov tekst, kojeg prenosimo u nastavku, izašao je u hrvatskom emigrantskom časopisu „Hrvatska zora“ u Münchenu.

„Odnos nadbiskupa Stepinca prema ustaškim vlastima, Nemcima, Italijanima i Paveliću lično, poznat je svim Hrvati bez obzira na njihovu političku orijentaciju. Ali i nama Srbima. Poznat je bio vlastima okupirane Srbije koje su i te kako budno pratile događaje u NDH. Poznat je najbolje srpskim izbjeglicama iz NDH koje, u svojim izjavama Komesarijatu za izbjeglice u Beogradu, nisu imale dovoljno reči da se nahvale, doduše ne jugoslovenstvom nadbiskupa Stepinca, ali njegovim hrišćanstvom svakako. Njegove propovedi u zagrebačkoj katedrali u kojima je nedvosmisleno napadao ustaški režim i otvoreno osuđivao progone Srba i Jevreja; njegov čak javni rat protiv Pavelića; njegovi referati Vatikanu o poretku u NDH; njegov stav prema ponudama izvesnih Srba da predu u katoličanstvo kako bi ostali pošteđeni ustaških pogroma —sve je to bilo dobro poznato i nama u Srbiji. Pa i Titu — onome u Jajcu i onome na Dedinju!

Zato, i samo zato on ne samo da ne hapsi zagrebačkog nadbiskupa, već se sa njim viđa na službenim manifestacijama i sa njime pregovara sve do septembra 1946. godine o sređivanju odnosa između nove komunističke države i stare katoličke crkve u njoj. Iz razumljivih razloga. Hrvatska katolička crkva kao takva imala je oslonca u svojoj katoličkoj centrali u Vatikanu, dakle, iza Gvozdene zavese. Od nadbiskupa Stepinca traženo je da učini izbor između komunističke države i katoličke crkve. Zagrebački nadbiskup nije ostao u toj državi da služi njoj već da služi svojoi crkvi u njoj! No komunizam ne dopušta nikakav dualizam, a najmanje takve vrste. Stepinac nije oponirao Paveliću da bi se kasnije povinovao Titu. Tito pak, koji je dobio bitku protiv jednoga kralja, nije valjda mogao dopustiti da je izgubi pred jednim katoličkim nadbiskuporm — i to u svojoj, komunističkoj državi? I nadbiskupu je stavljeno do znanja: da se prikloni, da napusti zemlju ili — da bude uhapšen. (Titove reči papinom predstavniku, Monsinjoru Hurlay-u). On bira ovo posljednje…

Braneći svoju crkvu od komunizma, nadbiskup Stepinac je žrtvovao svoju ličnost: gađajući nesavitljivu Katoličku crkvu, Tito je oklevetao ličnost njenog branioca u Jugoslaviji i poslao ovoga na robiju. Da bi zamaskirao to Tito je izmislio one poznate inkriminacije od kojih nijedna jedina nije dokazana čak ni na komunističkom sudu. Da bi „pokrio“ sebe, Tito je onda otvoreno izjavljivao, i poverljivo i javno, da „Stepinčevu osudu traže pravoslavci“: oni su povređeni, oni su u većini – a on, bezbeli, ide samo za glasom većine!… Pravoslavci, naivno su shvatili tu „velikodušnost“ tog direktnog i indirektnog vinovnika svih žrtava i olako to prihvatili kao neku svoju „satisfakciju“. Samo dva pravoslavca podigla su javno glas protesta: američko-kanadski episkop Dionisije i zagrebački episkop Dositej! Srbi u Jugoslaviji bejahu nemoćni da reaguju ukoliko su i znali pravu istinu. Srbi u emigraciji pak ne učiniše sem što prihvatiše Titovu tezu o «krivici nadbiskupa Stepinca» …

U međuvremenu zagrebački nadbiskup je dostojanstveno odležao dobrih deset godina robije, sa nje prebačen u kućni zatvor, postao kardinal i zaklopio oči. On je otišao, ali ostade njegova živa legenda u Hrvatskom narodu i jedan neisplaćen dug časti pravoslavnih Srba u emigraciji: rehabilitovati pokojnog kardinala u očima onih čiji martirijum bejaše bar nešto manji od njegova! Krajnje je vreme. To smo dužni u ime istine koja je na strani pokojnog kardinala; u ime naše antikomunističke istine koja uvek mora biti suprotna komunističkoj «istini»; u ime našeg srpskog pravoslavlja koje u ovom slučaju mora biti više hrišćansko nego srpsko; u ime zajedničkog jugoslovenskog antikomunističkog fronta. Nekadanje strasti i predrasude ne smeju nas sputavati da makar i sa velikim zakašnjenjem sagledamo, prihvatimo i širimo istinu. Neki su, braneći kardinala osporavali njegovo nekadanje jugoslovenstvo («Srećom, kaže jedan hrvatski emigrantski pisac, kad je Alojzije Stepinac stigao na Solunski front, rat je već bio završen», zaboravljajući da je Stepinac usred Zagreba nazivan «Aleksandrovim kopiletom» !) Drugi, osuđujući njegovo razočarenje u predratno jugoslovenstvo, zaboravljaju da su njegovim putem pošli i mnogi drugi — i ne samo Hrvati. Zamerali su mu što je bio i umro kao Hrvat, kao da drugi nisu bili i ostali Srbi! Zamerali su mu što je bio crkveni poglavar u Pavelićevoj NDH, a zaboravili da je neko ipak pravoslavni poglavar u Titovoj Feneriji!…

Zato potpisani, pravoslavac i Srbin, iako sa zakašnjenjem pali ovu voštanicu svome bivšem robijaškom drugu: velikom Hrvatu no još većem hrišćaninu — zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Katoličke crkve u Hrvatskoj, pokojnom Dr. Alojziju Stepincu. Neka bi u njenom plamenu sagorele sve stare zablude, neka bi njena svetlost obasjala sve nove stare istine!…“

R. Oraški
Hrvatska Zora, God. Xl., br. 123-125. München, veljača-ožujak-travanj 1964.

(preuzeto iz knjige „Stepinac mu je ime“ – Knjiga prva (priredio: Vinko Nikolić), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.)