Starešina: Vučićev ‘srpski svet’ u RH može uspjeti samo ako mu to dopusti hrvatsko političko vodstvo

Za nama je još jedno obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, zapravo obilježavanje obljetnice vojno-redarstvene operacije “Oluja”. “Oluja” je nakon četiri godine rata i srpske okupacije četvrtine državnog teritorija, koji su etnički temeljito očistili najbrutalnijim zločinima, Hrvatskoj napokon donijela slobodu. Ali i trajno je promijenila (vojni) odnos snaga na prostoru koji je nekad činila bivša jugoslavenska država, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.

Ovogodišnja je proslava bila velik dan za suvremenu inačicu hrvatskoga političkog jedinstva: predsjednik države Milanović i predsjednik Vlade Plenković nisu se posvadili u Kninu, iako je prethodnih dana bilo trzavica. Ali u Kninu, krivu riječ nisu rekli – ni sebi, ni nama. Čak štoviše, izgledali su gotovo skladno u zaštiti temeljnog državnog interesa, odnosno vojno-redarstvene operacije koja je omogućila današnju Hrvatsku. Eto, lijepo izgleda, čak i ako traje samo jedan dan.

Svake godine čujem i neke najnovije novosti o tome kako je zapravo pripremana “Oluja” i što joj je prethodilo. Tako nam je ove godine jedan certificirani stručnjak otkrio da su prethodno održani neki pregovori – u Genfu kod Ženeve. Nešto kao pregovori u Agramu pokraj Zagreba, u Spalatu pokraj Splita, na katrigi pokraj stolice.

A najavljeni su i memoari jednog navodno zapostavljenog zapovjednika, koji će napokon otkriti istinu: kako je zapravo On u potpunoj tajnosti isplanirao “Oluju”. Navodno je započeo s planiranjem puna četiri dana prije početka operacije, a nakon što su u pripremnim operacijama Ljeto 95, HV i HVO već zauzeli Bosansko Grahovo i Glamoč, nakon što britanski brigadir Andrew Pringle ispred UN-ovih snaga za brzo djelovanje u BiH nije uspio postaviti britanske “alfe” na Dinaru, kao tampon-zonu između hrvatske i srpske vojske i tako spriječiti “Oluju”.

(…)

Čitam, neki su nezadovoljni što u Kninu više nema istog žara kao u kolovozu 1995. Meni se činilo baš primjereno dobu i trenutku. Možda zato što nije bilo suviše floskula o okretanju od prošlosti i gledanju u budućnost, što nije forsirana neka nova hrvatsko-srpska pomirba, bez stvarnog sadržaja, a koja u hrvatskoj izvedbi uglavnom znači pristajanje na (veliko)srpsku tezu o podjeli krivnje. A u sljedećem bi koraku moglo voditi do hrvatskog priznanja krivnje za rat i vlastitu samookupaciju. Svidjelo mi se samouvjereno domoljublje nove generacije, kakvo je u više navrata pokazala kninska olimpijska pobjednica Matea Jelić: otvoreno prema svima, ali s vrlo osviještenim vlastitim identitetom. Kao iskorak u novo doba zvučala mi je propovijed vojnog ordinarija mons. Jure Bogdana koja je ušla u prostor univerzalnih izazova, u kojoj se mogu prepoznati i naći i Hrvati i Srbi i svi drugi. A sviđa mi se i nova geopolitička dinamika, koja Hrvatsku čini relativno zaštićenom od balkanskih izazova, čak i bez osobitih vlastitih napora.

Nakon pucanja starog sustava i (ratnog) kaosa od 1990. do 2000., nakon stabilizacije i tranzicije koja traje do današnjih dana, nalazimo se pred novom fazom geopolitičkog preslagivanja. Ona je u našem istočnom susjedstvu nedavno i formalizirana konceptom “otvorenog Balkana“, kojem su zasad pristupile Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, a očekuje se i širenje na druge države paketa Zapadni Balkan. Zahvaljujući “Oluji”, koja je omogućila da se Hrvatska konstituira i razvija kao država u svojim međunarodno priznatim granicama, Hrvatska se danas nalazi s druge strane tog “otvorenog” balkanskog procesa, u NATO-u, u EU i nadomak “Shengenu“.

(…)

Ali pitanje je kako će to izgledati do kraja procesa, za desetak ili više godina: što zbog uloge svjetskih sila, što zbog demografskih trendova koji nisu na srpskoj strani. Upravo “Oluja” podsjeća koliko ti procesi mogu izgledati različito na početku i na kraju.

Prije “Oluje”, Velika Srbija, stvorena zločinima i etničkim čišćenjem, bila je realnost na terenu, njezino priznanje bilo je tek pitanje vremena, uz sveprisutni mit o nepobjedivosti srpske vojske. Da bi je se srušilo morao se pojaviti David (HV i HVO) koji je pobijedio Golijata. Vučićev “srpski svet“ u Hrvatskoj može uspjeti samo ako mu to dopusti hrvatsko političko vodstvo. Svjesni su toga i Aleksandar Vučić i Milorad Dodik i patrijarh Porfirije. I zato su se s njihove “kontra-oluje“ u Busijama pokraj Beograda ipak čuli ponešto niži tonovi nego prethodnih godina. Da bi zaustavili “srpski svet“ Milanović i Plenković danas ne moraju pobijediti Golijata, već samo, rečeno jezikom bajke – ne prepustiti pobjedu patuljcima. Mislim da oni to mogu. Ako ne zbog viših ciljeva – barem zbog sebe.