Stipo Mlinarić Ćipe: Vrijedilo je svake kaplje znoja i krvi!
Jutros me iz sna probudi snažna bol u kostima. Budim se i laganim opreznim pokretom opipavam granice te iznenadne boli. Što se događa? Nisam navikao na ovakva buđenja. Ponovno me presijeca još jača bol, sada u donjem dijelu kralježnice. Imam osjećaj kao da netko stoji na meni, pritišće me, a ja sam bespomoćan...Osjetio sam već ovakvu bol.
Rukom pokušavam dohvatiti mobitel da pozovem sina u pomoć. Na ekranu mobitela uočavam da je danas 15. siječnja. Još omamljen snom koji je naglo prekinut bolju, smetnuo sam s uma da je danas upravo taj datum. No moje kosti nisu. Kosti su zapamtile. Taj je datum utkan duboko u njih, a snažna bol vratila me 28 godina u prošlost.
Sada nepomično ležim na ledenim pločicama hodnika u zatvoru u Nišu. Čujem psovke bradatih ljudi, lom kostiju, tupe udarce čizama u ljudsko meso. Bradati vojnik skače po mojoj kralježnici. Neopisiva je to bol, bol koju kosti ne mogu zaboraviti. Ni moji suborci nisu pošteđeni batina. Poredani kao sardine ležimo u hodniku dok nas naizmjence gaze bradati vojnici opijeni neljudskom mržnjom. Satima već ležimo bespomoćni pred naletima njihovog zvjerskog bijesa.
Ne mogu reći da se već nisam navikao na stalne batine u logoru. Ali danas nas tuku s jednom posebnom mržnjom. Zašto? Zašto baš danas? Kroz glavu mi prođe misao da su im naši dečki zasigurno na položajima nanijeli velike gubitke, pa se iživljavaju na nama. Ako je tako, neka nas tuku, vrijedi proći još i tu muku za moju Hrvatsku. Dok sam nakratko odlutao u vlastite misli, mladi vojnik sa svojom čizmom u naletu udarca nogom slama mi prst na desnoj ruci.
Tek nakon nekog vremena shvatili smo zašto su nas tog dana tako žestoko mlatili, kao nikad do tad. To je dan kada je priznata moja Hrvatska.
U svijet odlazi slika gdje razdragani, veseli ljudi na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu ispijaju šampanjac, nazdravljaju i vesele se. U isto to vrijeme u zatvoru u Nišu, moji suborci i ja u već polusvjesnom stanju i na samom izmaku snaga proživljavamo zvjerske batine. No nije nam tad bilo žao, jer nekako smo srcem znali da je svaki udarac primljen za samostalnu Hrvatsku.
Žao nam je tek danas, 28 godina kasnije, jer neke od naših suboraca još dan danas nisu pronašli. I njihove me kosti danas najviše i bole. Bole me izlomljene, izudarane kosti mojih suboraca prepuštenih zaboravu, koje leže u neznanim hladnim grobovima, grobovima koje majke ne poznaju. Bole me danas sve kosti svih mojih suboraca koje samostalnu Hrvatsku još uvijek negdje mrtvi čekaju.
