Što se sve događalo uoči i nakon akcije ‘Oluja’ s druge strane Dinare
Hrvati u BiH odluku predsjednika Hrvatske da odlikuje četiri gardijske brigade HVO-a i Specijalnu policiju Herceg Bosne doživjeli su kao ispravljanje nepravde prema njihovim zaslugama u ‘Oluji’. Oni su, zajedno s HV-om, na temelju Splitskog sporazuma, koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, oslobađali zaleđe Dinare.
Iako se o ‘Oluji’ dosta zna, osobito o ulasku u Knin, ipak su mnoge akcije i događaji prije i poslije još uvijek nedovoljno istraženi i valorizirani. Posebice ono što se događalo na teritoriju BiH. Zapravo, oslobađanje Hrvatske počelo je akcijom ‘Cincar’ (1994.) kada je oslobođen Kupres.
U operaciji ‘Zima ‘94.’ Srbi su poraženi u jednomjesečnoj akciji na Dinari. U potpunosti je osmišljena u HVO-u, Operativnoj skupini Livno, a ne, kako se u jednom dokumentarcu tvrdi, negdje drugdje.
U proljeće ‘95. u akcijama ‘Skok 1’, ‘Skok 2’ i ‘Ljeto ‘95.’ znatno je povećan oslobođeni prostor. Srpskim snagama, razvučenim po Livanjskom polju i teškim terenima Dinare, otupljena je mogućnost ofenzive na enklavu Bihać. I tamo su 5. korpus Armije i HVO na dugoj crti uz sebe vezali srpske snage. Zbog toga su Srbi pripremali akciju ‘Mač’. VRS na čelu s generalom Milom Mrkšićem planirao je konačno, poput Srebrenice, završiti priču i s bihaćkom enklavom, a nakon toga srpsku vojsku pregrupirati prema Karlovcu i Sisku.
Taktičko nadmudrivanje, odnosno prava drama uoči i nakon ‘Oluje’, događalo se u zaleđu Knina, na bosanskohercegovačkoj bojišnici. Srbi su 5. kolovoza planirali izvesti veliku akciju ‘Vaganj ‘95.’ s 80.000 vojnika i vratiti golema područja koja su prije toga zaposjeli HV i HVO.
No, preduhitrila ih je ‘Oluja’. A o akciji dan prije ‘Oluje’ na području Šipova gotovo se ništa ne zna. Tada je (3. 8. 1995.) strateškom varkom oslabljena srpska obrana Knina: čak tri brigade HVO-a (1., 2. i 3. gardijska) i ostale specijalne postrojbe HVO-a s više od 10.000 vojnika i pričuve izvele su fingirani napad na Šipovo i Vitorog. To je zavaralo srpske snage i natjeralo ih na pregrupiranje vjerujući kako idu u obranu tih područja.
Dolaskom na te kote više nisu imali mogućnost pomoći oslabljenim i uzdrmanim prvim crtama srpske vojske iznad Knina. Niti su više znali kamo bi. Dok su postrojbe HVO-a za sebe vezivale goleme srpske trupe oko Šipova i druge kote koje tada nisu bile cilj ‘Oluje’ – ‘Oluja’ je krenula. No, operacija ‘Vaganj’ imala je svoj krvavi nastavak.
Nakon ‘Oluje’ zavladala je euforija, slavilo se, popustio je oprez na nekim prvim crtama, a elitne 4. i 7. gardijska HV-a otišle su na odmor. Čak i Gotovina, koji je od Tuđmana dobio sedam slobodnih dana za ženidbu. U takvom ambijentu, tjedan nakon ‘Oluje’, srpska vojska kreće u odgođeni osvetnički ‘Vaganj ‘95.’. U noći 12. kolovoza specijalne postrojbe VRS uspjele su probiti obranu na strateški važnom predjelu Derala te presjeći komunikaciju Grahovo – Knin. Sva težina ovih srpskih napada sručila se na 141. brigadu HV-a s većinom mladim pripadnicima iz Splita i Kaštela. Tada je poginulo 20, a više od 50 hrvatskih vojnika ranjeno.
No, brzim dolaskom 4. i 7. gardijske na bojišnicu, pod Ademijevim zapovijedanjem, uoči Velike Gospe vraćaju izgubljene položaje. I stižu nadomak Drvara. Nekoliko tjedana poslije hrvatske snage akcijama ‘Maestral’ i ‘Južni potez’ stigle su pred Banju Luku. Još puno toga događalo se na teritoriju BiH.
Uostalom, u to vrijeme oba ministra obrane, i RH i Herceg Bosne (Gojko Šušak i Vlado Šoljić), bila su iz Širokog Brijega. Tri tjedna prije ‘Oluje’ oni su u rodnoj Šuškovoj kući s još pet današnjih generala razrađivali pojedinosti akcije kodnog naziva ‘Kozjak ‘95.’, poslije nazvane ‘Oluja’.
Šušak im je tu priopćio imena trojice visokopozicioniranih vojnih i civilnih dužnosnika koji ne smiju znati pojedinosti plana oslobađanja. Rekao im je i zašto je Tuđman neke zapovjednike razvlastio. Srpski agresori kao da su znali da je ‘Oluja’ dogovarana i u Širokom Brijegu pa su ga bombardirali u trenutku kada je Hrvatska vojska ulazila u Knin. Jednako kao i Zagreb u osveti za ‘Bljesak’. Još puno toga ostat će nepoznato o ulozi Hrvata iz BiH u ‘Oluji’ i mnogim drugim ratištima. Tisuće ih je poginulo ili ranjeno.
‘Oluja’ je spasila Bihać od višestruko većeg pokolja od srebreničkog. I donijela Dayton, odnosno barem krhki mir u BiH. Zato i čude reakcije nezahvalnih bošnjačkih političara iz Sarajeva na odlikovanje postrojbi HVO-a. Zaboravili su – da je nije bilo, Bihać bi bio Srebrenica. Hrvatima iz BiH gotovo nitko ni u jednoj državi ne želi odati priznanje za zasluge. Naprotiv! Optužuje ih se. A oni su u BiH branili svoj teritorij, a u RH u rat su odlazili samo s jednim ciljem, izboriti se za neovisnu Hrvatsku. Nije li sramotno što im i danas, umjesto zahvalnosti, šalju uvrede? Unatoč svemu, oni još uvijek vjeruju u mirnodopsku ‘Oluju’, koja će ‘otpuhati’ laži, nezahvalnosti i stereotipe.
