Razgovor Mladena Pavkovića s Marijom Filipijem, braniteljem i stradalnikom

Svestrani Mario Filipi uvijek ima što reći. Prošao je Scile i Haribde, ponajprije tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. U ravnoj Slavoniji započeo je novi život ratnog snimatelja i reportera, pridruživši se legendarnim prvim braniteljima hrvatskog istoka. Često je odlazio na prve crte obrane – sve do kobnog 13. listopada 1991., kada mu je tenkovska granata zločinačke JNA odnijela ruku i nogu. Preživio je, prošao tešku rehabilitaciju i – nije se predao. Iako je 100-postotni ratni invalid, danas pliva, bavi se voćarstvom, piše i objavljuje knjige, glumi u predstavama i pjeva na domoljubnim nastupima.
„Samo me nemoj previše hvaliti!“ – zna reći Filipi, dugogodišnjem prijatelju i sugovorniku Mladenu Pavkoviću.

„Za dom spremni“ – čemu nova polemika?

Pitanje: Ponovno se otvorila stara rana: tko jest, a tko nije „Za dom spreman“. Čemu to i zašto?
Mario Filipi: „To urlikanje protiv ‘Za dom spremni’ zapravo je dio specijalnog rata protiv Hrvatske. Treba se sjetiti da ni jedna od velikih sila nije željela slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Odmah nakon njezina proglašenja pokrenuta je akcija stvaranja neke treće balkanske države. Ta akcija traje do danas i trajat će sve dok mi Hrvati ne pokažemo odlučnost tome stati na kraj. Još uvijek ‘igraju na srpsku kartu’ – to je gubitnička karta – i radi se o destabilizaciji Hrvatske: treba naći povod za sukobe među Hrvatima kako ne bismo radili na poboljšanju života. Držati Hrvate u siromaštvu i nezadovoljstvu i šaptati im: ‘Eto vam Hrvatske. Bilo vam je bolje u Jugoslaviji’. Iako je to očita laž, neki nasjednu. To je klasična taktika ‘Podijeli pa vladaj’.“

Filipi nastavlja o povijesnom korijenu pozdrava:
„Slogan ‘Za dom spremni’ star je najmanje 1.200 godina. U doba narodnih vladara hrvatska mornarica dominirala je Jadranom. Mlečani nisu mogli prići našoj obali do Križarskih ratova. Ključ nadmoći bili su uski, brzi brodovi – ormance – s oštrom provom koja je probijala oplatu galija. Polovica posade ulazila bi na galiju, oslobađala i naoružavala galiote koji su potom svladavali mletačku posadu. Mornari na ormanicama – ormanci – imali su himnu koja je počinjala ovako (starim krčkim govorom, pa prijevod):“

„Ormanci zi brodi smo slavni – Mornari s brodova smo slavnih
Ča suvragu škuljaju bok – Koji neprijatelju probijaju bok
Za dom vavik smo spravni – Za dom uvijek smo spremni
Na suvraga delat naskok.“ – Na neprijatelja raditi juriš.

„Kad bismo se odrekli ‘Za dom spremni’, odrekli bismo se srednjovjekovnih knezova i kraljeva pod čijim su vodstvom ormanci branili Jadran. Bez tih junaka, u Domovinskom ratu ne bismo imali što braniti. A argument da su ustaše ‘zagadile’ taj pozdrav zločinima – po meni ne drži vodu. Svakodnevno se otkrivaju dokazi koji demantiraju laži o Jasenovcu i Jadovnom itd., kao i činjenica da ustaše nisu bili ni nacisti ni fašisti. Sve polako izlazi, samo još neko vrijeme moramo trpjeti neartikulirane urlike tzv. ljevičara. Proći će i to.“

Zašto haranga na Thompsona?

Pitanje: Zašto toliko napada na Marka Perkovića Thompsona? Zašto to HDZ ne spriječi?
Filipi: „Thompson je jedinstven primjer čovjeka koji je iskočio iz ‘kutije’ u koju su branitelje zatvorili tzv. udbaši – suvremeni agenti u službi neprijatelja Hrvatske. Još 1991. objavio je ‘Bojnu Čavoglave’ koja je, uz ‘Moju domovinu’, postala paralelna himna na prvoj crti. Već 1992. agenti su zatvorili sve rupe i nitko novi se nije mogao pojaviti, ali je Thompson postao nezaustavljiv. Što je narodu teže, on je popularniji – i to nije slučajno: njegov talent i interpretacija hvataju muke naroda; pjesme nude utjehu i nadu, tekstovi su emotivni, majstorski rimovani i usklađeni s glazbom. Njegov glas ide iz donje u višu oktavu, i tim ‘skokom’ prenosi bol i ogorčenje zbog nepravdi. Zato ga mrze: ne mogu ga vratiti u ‘kutiju’, niti ubiti njegovu pjesmu u srcima ljudi.“

„A HDZ? Ima tamo umnih ljudi, ali su u blokadi. Samozvani ‘svjetski vladari’ uvijek nađu način da im se vlast u Hrvatskoj pokorava, a to znači rad protiv vlastitog naroda. Naš premijer sudjeluje na ‘ekonomskom forumu’ u Davosu – s tom elitnom milijarderskom mafijom – i kad s njima sjedite, poslije ne radite protiv njih. Ni SDP nije bio bolji kad je vladao.“

„Crnokošuljaši“, „fašisti“… tko vrijeđa branitelje?

Pitanje: Branitelje javno nazivaju „crnokošuljašima“, „fašistima“, „šačicom huligana“…
Filipi: „To čine isti oni koji napadaju Thompsona, a i on je branitelj. Uglavnom ništarije koje nikada nisu radile pošten posao – ‘aktivisti’ ili istrošene ‘pevaljke’. Njih pokreće novac sponzora da što više blate sve hrvatsko. Kad kojeg ‘potroše’, bace ga i nađu novoga. Mržnja proizlazi iz bezvrijednosti: tko ima pameti i znanja, ne mrzi; radi i gleda svoja posla. Ja sam imao razne nadimke: u ratu ‘ustaša’, 2014. ‘šatoraš’, danas ‘klečavac’. Prva crta mijenja mjesto i prirodu – nekad puškom, nekad perom, nekad molitvom.“

Zdravstvo i proteze: „Na mojoj se protezi štedi“

Pitanje: Koliko ste zadovoljni zdravstvom kao 100-postotni HRVI?
Filipi: „Problemi su veliki. Ja, hvala Bogu, ne hodam često po doktorima. Ali me ogorčava stav prema ortopedskim pomagalima. Po lošem pravilniku od države mogu dobiti samo ‘smeće’, jer je dobra proteza ‘preskupa’. Ali nije preskupo dati silne milijune eura četničkim novinama, njihovoj televiziji, srpskoj pravoslavnoj crkvi, filmovima koji lažno optužuju hrvatske branitelje… Dok sam bio na bojišnici, nisam mislio o cijeni moje noge koja je bila svjetski prvak u veslanju, trčala 100 km maratone, penjala se na Triglav… Sad, kad je nema, svota od 25.000 eura (jednom u pet godina) odjednom je ‘previsoka’. Nosim otpad, češće padam, ponekad i opasno. Bog me čuvao, ali pitanje je vremena ozbiljna ozljeda – a onda će liječenje koštati više nego da mi doživotno daju zlatne proteze.“

„Privilegije“ branitelja i saborska slika

Pitanje: Neki kažu da branitelji uživaju privilegije i pogodnosti. Kako gledate na Sabor i političare?
Filipi: „‘Privilegija’ većine branitelja je siromaštvo, invalidnost, nemogućnost zapošljavanja na dobro plaćenim poslovima, ‘stakleni strop’ u državnim službama. Djeca moraju kriti da im je otac branitelj da bi dobila posao. Naša znanstvena, umjetnička ili sportska djela skrivaju se u moćnim medijima; o nama se govori kao o ‘glupim militantnim barbarima’. Moja ‘privilegija’ su dvije proteze; moji prijatelji sjede u kolicima, slijepi su ili hodaju sa štakama. Rado bismo te ‘privilegije’ poklonili drugima.“

„Saborski zastupnici Sabor često shvaćaju kao priliku za veliku plaću i bolju mirovinu. Krediti su im namješteni na plaću, pa često ‘gutaju žabu’, gurajući državu u muke. Na prste jedne ruke mogu nabrojiti one koji se beskompromisno bore za Domovinu – takvi plešu jedan mandat i nestanu. A oni koji štete ili šute – mogu cijeli staž. Neki, osobito manjinci, nikada nisu pošteno izabrani, nego imaju poklonjeni mandat, i uza sve to vrijeđaju državu koja im je dala privilegije.“

„Imate li broj nekog političara?“

Pitanje: Imate li broj nekog političara kojeg možete nazvati?
Filipi: „Tu i tamo, ako smo prije njegova ‘uzleta’ bili prijatelji. Ali nakon što se dočepaju pozicije – nemaju vremena za mene i od tih brojeva nema ništa.“

Knjige i potpora institucija

Pitanje: Autor ste nekoliko zapaženih knjiga. Koliko pomažu institucije?
Filipi: „Prvu knjigu ‘Nikola Tesla ispod paučine’ napravio sam potpuno sam. Prijevod na engleski platio je naš ugledni iseljenik iz Kanade Ivan Hrvoić – hvala mu. Drugu, ratnu fotomonografiju ‘Na istočnom pragu Domovine’, izdao je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – prva edicija uopće te institucije; hvala ravnatelju dr. Anti Nazoru i ekipi. Kasnije sam o svom trošku otisnuo još 200 primjeraka; nadam se uskoro još 200 uz donaciju iz iseljeništva. Treću knjigu, zbirku pjesama ‘Od mira do rata i natrag’, izdala je Udruga dragovoljaca – hvala tadašnjem predsjedniku Zvonku Milasu.“

„Hrvatska povijest je lažirana“ – primjer Dvora na Uni

Pitanje: Kako gledate na hrvatske povjesničare?
Filipi: „Radi se o podjeli na hrvatske i ‘jugoslavenske’ povjesničare – među njima nema pomirbe. Hrvatska povijest, osobito najnovija, lažirana je i krivotvorena. U Jugoslaviji su se Hrvati maksimalno ocrnjivali, osim partizana; ustaše su prikazivane kao zvijeri. Taj narativ i danas živi i koristi se protiv pozdrava ‘Za dom spremni’. Dokaza – nema; kad se budu pokapale kosti žrtava koje su ubili ustaše, prvi ću im se pokloniti i osuditi zločin – ali do sada ničeg takvog nema, samo žestoke riječi.“

„U rujnu 1991. u Donjim Bogićevcima (većinski srpsko pučanstvo), selo pod kontrolom ZNG-a, jugovojska je tenkovskim zapaljivim granatama spalila krovove – do večeri su sve kuće izgorjele. Pomislio sam: ‘Da nema moje kamere, a da smo izgubili rat, službeno bi selo spalili – ustaše.’ Danas pokušavaju prekrojiti i Domovinski rat u kojem smo sudjelovali i pobijedili. Pojavio se film koji hrvatsku vojsku optužuje za ubojstvo mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni, čime se nevinima ‘pakira’ zločin, a peru se pravi krivci – srpske ‘crvene beretke’. I to još iz naše države i za naše novce! Ivo Vranić-Buva, zapovjednik izviđačko-diverzantskog voda, i njegovi vojnici na prilazu Dvoru spašavali su srpske civile koji su bježali pred srpskim tenkovima Mile Novakovića, dok su na njih pucali srpski vojnici. Civili su spašeni, ali je poginuo Ivica Lapuh (34); još je nekoliko naših ranjeno, a i sam Vranić je zadobio unutarnje ozljede. Ušli su u Dvor i pronašli mrtve u školi deset metara od baze danskog UNPROFOR-a, čiji je oklopnjak stajao kraj zida škole – ništa nisu poduzeli. Filmom valjda treba ‘oprati’ i njih. Srpski zlikovci su nakon masakra zaklali hrvatski bračni par Danicu i Nedjeljka Ivelića – da ne bi svjedočili. Ako se tako radi danas, pred očima nas živih i pobjednika – zamislite što su radili ustašama koji su izgubili rat, većinom pobijeni, u emigraciji ucijenjeni šutnjom, a mrtvi oklevetani tuđim zločinima. Zato je važno znati istinu o NDH u svim detaljima. Danas imamo legiju ‘povjesničara’ koji po svaku cijenu brane srbokomunističku laž, a svako otkrivanje istine nazivaju ‘revizionizmom’. No istina će se saznati i pobijediti. Istina uvijek pobjeđuje, iako ponekad sporo.“

Rad, kondicija i voćarstvo

Pitanje: Unatoč invaliditetu, bavite se i voćarstvom?
Filipi: „Stalno fizički radim i tako održavam kondiciju. Imam voćnjak i maslinik na moru (obiteljsko nasljeđe). Ne prodajem – pojedemo ili poklonim prijateljima – ali smatram da je to doprinos proizvodnji hrane koja se, po mom mišljenju, namjerno uništava. Hrana je strateški interes i države i pojedinaca.“

Srpski pjevači u hrvatskim dvoranama

Pitanje: Što mislite o nastupima srpskih pjevača kod nas?
Filipi: „Ako imaju publiku – neka nastupaju. Problem nastaje kad dođu likovi koji su u ratu pomagali agresorskoj vojsci – to je onda politički problem. Drugo: izvozeći ‘cajke’ kvare ukus naše djece. Kultura je hrana za dušu – od pokvarene hrane boli želudac. Zašto naša produkcija mladima ne nudi nešto zanimljivo? Ni to nije slučajno. Glazba je strateški interes – posebna tema.“

Završna poruka

Filipi: „Europa je shvatila: mir i civilizacijske tekovine čuvaju se jakom, izvježbanom, naoružanom vojskom. Nije slučajno Vegetijevo: ‘Si vis pacem, para bellum’. Trebamo i prijatelje – prirodne i povijesne saveznike: Ukrajina, Bugarska, Albanija, Kosovo, Slovenija, Litva, Estonija, Latvija, Island i, naravno, papa Lav koji Crkvu vraća izvornim načelima. Oni koji su ‘orali’ po Hrvatskoj – žele i danas; ne mogu nam biti saveznici čak ni u NATO-u, naprotiv – za njih moramo imati spremno oružje i to jasno pokazati. Neki nas tuku drukčijim ‘oružjem’ – jučer koronom, danas elektronskim novcem – da nam oduzmu posljednji komadić slobode. Treba se tome oduprijeti.“

„Najveći problem je ‘bijela kuga’. Nema nas dovoljno, a gromoglasno se promoviraju perverzije kojima se potiče neradanje. Ubojstvo nerođenog nije samo jedno dijete manje – ono navlači prokletstvo na obitelj; ako je masovno – propada cijeli narod. Primjećujem da ljudi sve više žele više djece. Drugi ključ: olakšati povratak Hrvata iz dijaspore, čak i ako ne znaju hrvatski – naučit će; za razliku od militantnih ‘migranata’ koji bi nas učili arapski i islamizirali; nazivaju nas ‘kauri’, a naša je vjera 600 godina starija. Napokon, molitva – naše najjače oružje. Isus može riješiti svaki problem. Hrvatska je svašta preživjela, preživjet će i današnje zlo.“

Razgovarao: Mladen Pavković