Sudačke nadoknade, laki penali i upotreba VAR-a: Ovo su moja pitanja za šefa sudaca Brunu Marića

Jedni tumače da je Duje Strukan pokazao osobnost i kvalitetu odlučivanja, drugi podvlače da je imao značajnih grešaka. Na planu osobnosti, istina je, taj je Splićanin i nama možda prvi put djelovao čvrsto i samopouzdano. To je nužna odlika da bi sudac napredovao. I po nama epilog utakmice je korektan omjer učinjenog među takmacima, odnosno sudac nije u konačnici svojim odlukama prelomio rezultat. No, ima i nešto drugo, i ne tiče se isključivo ovog suđenja u Puli, već se više odnosi na, nazovimo je, proklamiranu politiku povjerenika suđenja Brune Marića…

On je, između ostalih javnih stavova, istakao da više neće biti suđenja "lakih penala". Kad to dolazi od šefa sudaca onda biste očekivali da je to okvir koji je zadan i sucima. Zašto se onda dogodi, sve češće, da se sude vrlo dvojbeni kazneni udarci? Možda je primjerenije pitati, zašto se nekome dosuđuju kazneni udarac za tzv. lagane intenzitete a drugima se taj argument "slabog intenziteta" uzima kao alibi za izostanak jedanaesterca. Govorimo, naravno, o različitim kriterijima procjene, što je prvi i temeljni problem percepcije sudačke pravičnosti. Strukan je primjerice dosudio kazneni udarac za Dinamo i kaznio kartonom igrača koji nije ništa napravio. To nam sugerira da nije vidio bistro dinamiku prekršaja kojeg je, sada već opetovano, nesportski naglasio Petković. Čovjek se sa zadrškom bacio na teren kao pokošen, držeći se za lice, iako ga je vratar Lučić rukom zahvatio po prsima. I prošle godine je iznudio rubni kazneni udarac u Puli, u 87. minuti (za 1:0). Nije sada stvar (samo) dosuđenog jedanaesterca, ako je po pravilima svako ometanje u duelu podložno sviranju prekršaja, nego je bit u tome zašto takva procjena ne vrijedi uvijek i napose za sve isto.

Sljedeće pitanje za Brunu Marića, koje treba vrlo jasno raščistiti za javnost jer proizvodi sporove je pitanje sudačke nadoknade. U Puli je u prvom dijelu samo na VAR provjere, pored ostalog izgubljenog vremena, potrošeno znatno više od dvije minute. Strukan je poluvrijeme produžio samo dvije minute. Još nelogičnije je bilo na kaotičnom kraju. Prekid kod dosuđenog kaznenog udarca za Dinamo trajao je šest minuta i 32 sekunde, bilo je pored četiri isključenja i šest podjela javnih opomena, više prekida zbog ozljeda i intervencija fizioterapeuta te osam izmjena do 90. minute, plus jedna u kasnije. Sudac je dosudio samo 6 minuta sudačke nadoknade, dakle praktično je skratio utakmicu već zbog dužine prekida kod jedanaesterca.

Ako kod procjena kaznenih udaraca i inih prekršaja možemo rastezati priču o sudačkom slobodnom uvjerenju, u slučaju nadoknada gotovo smo u sferi egzaktnosti. Ili nismo? Suci su po tom pitanju, koje je postalo jako važan segment igre, toliko neujednačeni u HNL-u da imate osjećaj da svatko određuje nadoknadu kako mu padne na pamet. Zašto nema ujednačenosti, barem okvirne, u toj procjeni, i tako se izbjegnu sumnje?

I na kraju pitanje za čovjeka koji je bio u ime HR nogometa na edukaciji za VAR u FIFA-i. Dakle, za Brunu Marića. Zašto naši suci, u dvojbenim situacijama, sve manje idu sami pogledati snimku, a sve više se oslanjaju na "preporuke" VAR kolega?

VAR je u temelju pomoć sucima, ali glavnu odluku trebaju donositi arbitri na terenu, a ne oslanjati se na prosudbe onih u sobi pred ekranima. Ili se i tu nešto promijenilo pa da nismo dobro upoznati? Kako god akteri i javnost trebaju znati "pravila igre" i nadasve suci moraju ista primjenjivati ujednačeno za sve aktere. Kao i slučaju izvođenja kaznenog udarca Petkovića, gdje je Strukan pokazao da slijedi pravilnik. Pitanje je opet, zašto to drugi suci ne rade…