Suđenje državljaninu Srbije – iz zasjede 1991. ubio dijete i teško ranio sestru i susjeda
Brojni su bili zločini nad Hrvatima Petrinje i okolnih sela 1991. godine. Jedan od njih dogodio se u Gornjoj Budičini južno od Petrnije još u srpnju 1991. godine, kada nije bilo ratnih sukoba. Ubijena je 16-godišnja Josipa Kožić.
Potresno je u sudnici zagrebačkog Županijskog suda bilo slušati svjedoke koji su 5. srpnja 1991. u Gornjoj Budičini preživjeli zasjedu i pucnjavu u kojoj je poginula tada 16-godišnja Josipa Kožić. Zbog tog zločina, koji je okvalificiran kao ratni zločin protiv civila, u odsutnosti se sudi Dušanu Kačaru (61), državljaninu Srbije koji živi u Pančevu, piše vecernji.hr
Prema optužnici, on je kao pripadnik specijalne jedinice MUP-a tzv. SAO Krajine “martićevaca”, sa sada pokojnim Stevanom Radišićem u Gornjoj Budičini postavio zasjedu iz koje je pucao na vozilo u kojem su bili Josipa Kožić, Snježana Kožić i Vlado Dumbović. U toj pucnjavi Josipa Kožić je ubijena, dok su njezina sestra Snježana i Vlado Dumbović bili ranjeni. Svjedokinja Snježna Kožić ispričala je kako noćima prije tog događaja nisu spavali u kući već po štalama jer ih je bilo strah. Majka joj je imala loš predosjećaj pa su otišli u susjedno selo, a iz njega su se kući vraćali kako bi nahranili stoku. Vozio ih je Dumbović, koji je u to vrijeme radio u policiji.
– On je došao po nas i krenuli smo prema selu. U krilu sam imala Vladin pištolj, a on je automatsku pušku stavio na zadnje sjedalo pokraj moje sestre. Kada smo došli na 50 metara od naše kuće, vidjela sam u dvorištu osobu odjevenu u maskirnu uniformu koja je imala pušku u ruci i masku preko lica. Klečao je na jednom koljenu, pušku je držao nišaneći prema nama i u jednom trenutku je podigao pa spustio desnu ruku. Tada je počela paljba po našem automobilu. Pogođena sam u obje noge, rame i glavu. Vlado mi je rekao da se sagnem, pa smo se ja i on sagnuli jedno preko drugog. Sjećam se da je pucnjava u tri navrata prestajala i počinjala, a kada su zadnji put prestali, jedno se vrijeme ništa nije događalo, no osjetila sam dim. Vlado je sa stražnjeg sjedala ispod tijela moje sestre, koja je ležala, uzeo pušku i izašao, no više nikog nije bilo. Otišao je do sela i vratio se s jednim susjedom i traktorom. Tijelo moje sestre stavili smo na traktor i krenuli smo prema glavnoj cesti, gdje smo sreli mog oca. Sestrino tijelo stavili smo u njegovo vozilo i odvezli je u Petrinju, kamo su odvezli i mene – rekla je S. Kožić.
Kazala je da joj je kasnije jedna susjeda koja se vratila iz Srbije pričala o tom događaju te je spomenula Kačara kao osobu koja je pucala. – Ona mi je ispričala tko je noć ranije došao u selo, što su namjeravali napraviti te kako su otišli u naše selo. Rekla je da su se nakon tog događaja vratili u Dejanoviće te su rekli mještanima da bježe jer su ubili troje ljudi i da će ustaše sada sigurno navaliti – navela je svjedokinja. Dumbović, koji je imao 12 prostrjelnih rana, kazao je da je nakon događaja krenuo pješke prema selu, no nakon nekoliko metara pao je jer je jako krvario. – Jedan mještanin prvo me odvezao u policiju da ostavim oružje, a zatim na hitnu pomoć, gdje su mislili da neću preživjeti ľ kazao je svjedok.
