SUSJEDI, NE GASI SE VATRA BENZINOM

Prije 3 dana aktualni predsjednik Srbije, bivši Šešeljev potrčko, ratni huškač i četnički ekstremist dobro nam poznat iz ratnih devedesetih, Aleksandar Vučić, izveo je još jedan u nizu uobičajenih performansa i u Beogradu sazvao hitan sastanak svojih suradnika zbog "pogoršanja situacije u regionu". Pored šefa BIA-e (srbijanske sigurnosno informativne agencije) i ministra unutarnjih poslova, pozvan su i šef diplomacije i nekadašnji Miloševićev pulen Ivica Dačić, te ministar obrane Aleksandar Vulin čija je politička mentorica nekad bila Miloševićeva supruga Mirjana Marković. O čemu je sve petorka razgovarala još uvijek nije poznato, ali jedno je sasvim izvjesno i sigurno: Srbija sebe ni u kom slučaju ne smatra odgovornom za to "pogoršanje stanja u regionu". Krivi su drugi. Kao i uvijek. A prije svega susjedi (Hrvati, Crnogorci), potom Vatikan, EU, NATO, migranti itd., itd.

Sve one otrovne riječi mržnje, uvrede, klevete, sva ta prljava propaganda koja se izljeva iz njihovih medija i iz usta najviših političara, najuglednijih intelektualaca i crkvenih autoriteta, svi ratni pokliči, prijetnje i zveckanje ruskim oružjem, izazivačke poruke, omalovažavanje drugih naroda i rasistički nastupi, sve su to iz njihove vizure gledano sasvim normalne i poželjne stvari, a nemir i nestabilnost "u regiji" izazivaju oni koji na to reagiraju!

"Ne drugovi, nemojte benzinom! Ne gasi se vatra benzinom!", uzalud je upozoravao profesor Bogdan Bogdanović nekadašnji gradonačelnik Beograda i tadašnji član središnjeg partijskog tijela (Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije) u vrijeme kad se Slobodan Milošević na Osmoj sjednici (rujna 1987. godine) obračunavao s krhkim i slabašnim liberalno-demokratskim krilom u vlastitoj Partiji.

Naravno, niti ga je tko čuo, niti je koga bilo briga za te tlapnje jednog marginalca, jer Srbija je u vrijeme ovih apela već više od dvije godine čvrsto gazila stazom četništva i monarhizma zanesena starom idejom "Velike Srbije" koja je promovirana kao nacionalni cilj prvog reda i ponuđena srpskom narodu u formi "biti ili ne biti" (drugim riječima: ili ćemo ostvariti Carstvo Dušanovo ili nas neće biti). I znamo kako je to teklo i kako je završilo. Krvavi tragovi vidljivi su i danas.

U današnjoj Srbiji se ništa primijenilo nije - u odnosu na te 90-e godine prošlog stoljeća - osim što su polet i entuzijazam za ratove i "oslobađanje" preostalih "zapadnih srpskih zemalja" ponešto splasnuli, a obični se puk u nešto većoj mjeri pozabavio svojom svakodnevicom i borbom za preživljavanje.

Ni što se tiče garnitura na vlasti, ništa se bitno promijenilo nije. Poslije "Slobe" pojavila se njega inkarnacija u vidu Vojislava Koštunice nakon kojega su nakratko na vlast zasjeli nešto mekši nacionalisti Boris Tadić i Zoran Đinđić. Prvi je izgubio izbore, drugi ubijen iz busije i potom se sve vratilo u "normalu", a Srbija ušla u svoju kolotečinu.

Nakon odlaska ratnog zločinca, fašista i rasista Vojislava Šešelja u Den Haag (u veljači 2003. godine), počela je otimačina za njegovo političko naslijeđe. Kormilo stranke preuzeli su najbliži suradnici i dojučerašnji poltroni ovog harlekina krvavih ruku - zakleti četnički vojvoda Tomislav Nikolić i generalni sekretar Srpske radikalne stranke, Aleksandar Vučić.

I dok je ratni zločinac Šešelj u Den Haagu pravio sprdnju od ICTY-a, njegova su subraća četnici transformirali bivši Srpski četnički pokret (a tadašnju Srpsku radikalnu stranku) u Srpsku naprednu stranku (2008.) - i, dakako, "otkačili" bivšeg vođu i idola. Od tada nadalje, dvojac Nikolić - Vučić uz pomoć Miloševićevog šegrta Ivice Dačića i pulena Slobine žene Mirjane Marković, Aleksandra Vulina, uspostavljaju vlast u Srbiji i od ožujka 2012. godine suvereno vladaju ovim slijepim crijevom Europe. Kako je to inače kod njih uobičajeno, četnici su pretrčali u tabor "naprednjaka" i samo ih je mali broj stao vjeran ćosavom vojvodi koji je tek po povratku ih Den Haaga shvatio što mu se dogodilo.

"Sve je isto, samo njega nema" - tako je bezimeni pjesnik opisao stanje u Srbiji u kojoj je jedina promjena bila ta što joj više nije bio na čelu Milošević.

I doista, Srbija je jedina zemlja među državama nastalim na području bivše SFRJ u kojoj su na vlasti ratni huškači - oni koji su izravno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji i ratovima 90-ih.

Zato se ne treba čuditi otrovnoj propagandi koja dolazi otuda. Oni ne znaju i ne mogu drugačije, jer mentalno se nikad nisu maknuli od srednjeg vijeka i nemanjićke tradicije, od svojih mitova i opsesija. U njihovim se glavama uspješnost državne politike još uvijek mjeri sposobnošću širenja granica i nikad se nisu odrekli svojih aspiracija. Nesposobni riješiti vlastite unutarnje probleme, organizirati prosperitetnu državu i stvoriti zdravo društvo, okreću se starom i oprobanom metodu - za ono što im se događa krivi su svi drugi osim njih samih, a ponajprije susjedi. Zato se kao slijepci drže lažnog mita o Jasenovcu i Drugoga svjetskog rata i poput mantre uvijek iznova ponavljaju stare laži o tomu kako je nad njima u prošlosti "vršen kontinuirani genocid". Mada ih je poslije svakog rata na popisu barem milijun više (u odnosu na to koliko bi ih trebalo biti prema podacima o žrtvama koje prikazuju), njihova propaganda nastavlja po već ustaljenoj matrici.

Ali, zato, kad god tko progovori o njihovim (srpskim) masovnim zločinima i nekažnjenim zločincima iz devedesetih godina, dignu silnu graju i tvrde kako se moramo svi zajedno "okrenuti budućnosti", dok svako iznošenje istine kvalificiraju kao "šovinizam", "širenje mržnje" i "antisrpsko delovanje".

Ta vrsta srpskog ekskluzivizma koji unaprijed podrazumijeva kako je "nebeski narod" uvijek u pravu (pa i onda kad napada, ruši, pali, pljačka, siluje i kolje - jer, "Srbin ne može počiniti zločin", kako reče jedan njihov "umnik" u vrijeme ratova na području bivše SFRJ i on "samo Bogu polaže račune"), to bolesno uvjerenje o vlastitoj "bezgrešnosti" i "izabranosti" u ime kojih se druge narode može istrijebiti a granice države krojiti po svojim potrebama i željama, ide ruku pod ruku s "ugroženošću" srpske nacije. Srbi su jedini narod na svijetu koji je uvijek i svugdje "ugrožen" i ta opsesivna, nepostojeća "ugroženost" im je alibi za sva zla što su ih na Balkanu i jugoistočnoj Europi počinili u posljednjih 150 i više godina.

Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina i ne drži do istine - jer to smatra slabošću (kako tvrde i mnogi demokratski orijentirani tamošnji intelektualci). Ona punom parom radi na ostvarivanju Memoranduma 2 i Memoranduma 3.

Onako kako su izopačili povijest Drugoga svjetskog rata, Srbi danas nastoje izvršiti inverziju onoga što se događalo u posljednjim ratovima u kojima su izvan svake sumnje bili agresori (u savezu s Crnogorcima i dijelom svojih sunarodnjaka iz BiH i Hrvatske i koristeći JNA). I taj se proces u  kontinuitetu odvija od 1990. godine na ovamo, prema starim i provjerenim agitpropovskim metodama vođenja specijalnog rata.

Po svim ispitivanjima javnog mnijenja (uključujući i ankete u osnovnim i srednjim školama), mi smo među Srbima uvjerljivo najomraženiji narod, a bacimo li oko barem ponekad na ono što se piše i govori u njihovim medijima, samo dobivamo potvrdu toga. Slijepa iracionalna mržnja prema svemu što je hrvatsko tamo još uvijek ima čvrsto uporište i masovnu potporu.

I ne zaboravimo ono što je pokojni beogradski odvjetnik Srđa Popović govorio u jeku srpske agresije: "Oni bi bili srećni kad bi mogli izazvati treći svetski rat, ili ako ne svetski, onda bar neki regionalni".

Luđaka ima svugdje, bilo ih je i bit će ih. Ali, ako ti luđaci sjede u državnom i crkvenom vrhu, u najuglednijim i najutjecajnijim kulturnim i znanstvenim nacionalnim institucijama, ako među tim luđacima imamo čitavu plejadu akademika, uglednih intelektualaca, književnika, novinara, publicista, ljudi iz medija, i ako oni i ideje koje zagovaraju uživaju znatnu potporu u vlastitom narodu, to je onda već ozbiljan problem. A u Srbiji se upravo o tomu radi.

U ime čega mi to pristajemo na šutnju i je li normalno ne reagirati na takvo nasilje nad istinom i zdravim razumom!? Hoće li nam budući naraštaji oprostiti to zatvaranje očiju pred stvarnošću i činjenicama?

 

Zlatko Pinter