Svi smo mi samo brojevi i dobri smo dok služimo. Moj broj jednostavno je prekrižen

21.10.2020. 16:52:00

Svojih 29 ratnih i mirnodopskih godina službe pripadnik specijalnih postrojba MUP-a sažeo je u knjigu “Grom-13 – Frende, gotovo je” u izdanju Večernjeg lista

Odlikovan i nagrađivan za svoj rad i stručnost u Hrvatskoj i svijetu, Alenko Ribić Riba bio je 29 godina u specijalnim postrojbama MUP-a RH, sve dok prije tri godine nije samo ovlaš obaviješten da se na njega više ne računa. Čekajući umirovljenje, Riba je napisao knjigu “Grom-13 – Frende, gotovo je”, koja izlazi u izdanju Večernjega lista.

 
Gotovo tri desetljeća bili ste pripadnik specijalne policije, a onda je vaša karijera naprasno završila?
Nakon 29 godina neprekidnog rada u Specijalnoj policiji MUP-a, od čega 21 godinu u samom vrhu Zapovjedništva Specijalne policije, shvatio sam surovu istinu – da sam ja samo broj u sustavu koji se jednim potezom činovnika prekriži i zamijeni drugim, bez obzira na to koliko kvalitetan i sposoban bio, bez obzira na sve postignute rezultate u karijeri i doprinos koji si dao za domovinu. U sportu, iz poštovanja prema zaslužnom sportašu, barem umirove broj na njegovu dresu.
Kada ste sami sebi rekli: “Frende, gotovo je?”
Kada bih vam to sve sada detaljno prepričao, morao bih ponovno proživjeti sve te ružne trenutke i iznijeti svoju istinu koja je puna gorčine, poniženja, podcjenjivanja, izdaje, podmetanja i laži koje su mi priredili “prijatelji” i radni kolege s velikim ambicijama. A “veliko finale” rezultiralo je time da me odbaci sustav za koji sam dao svoju mladost i najbolje godine života. Meni je, među ostalim, u oči rečeno da se na mene više ne računa i da će mi pronaći nešto drugo gdje mogu raditi.
Zbog čega ste se odlučili na pisanje knjige?
Malo je ljudi koji znaju kako sam se osjećao i kako se još uvijek osjećam, ali upravo je to i bio jedan od povoda za pisanje ove autobiografske knjige pa neka svatko procijeni jesam li zaslužio ovakav kraj. No poseban mi je motiv bio da mladim ljudima Domovinski rat te časno i opasno zanimanje policajca, a poglavito pripadnika specijalnih postrojba, približim što vjernije, kako bi uvidjeli da sve ono kroz što smo prošli i žrtva koju smo podnijeli za stvaranje neovisne i samostalne Republike Hrvatske nisu bili uzaludni. Da osjete kako je teško stvoriti svoju domovinu na krvi i patnjama te da su oni ti koji je trebaju dalje čuvati i brinuti se za nju. I tako, uz pomoć urednika knjige Gorana Gerovca, glavnog urednika Večernjeg lista Dražena Klarića i grafičkog urednika Zorana Birmana, moja je knjiga pred vama. Njome zahvaljujem svim suborcima i kolegama iz specijalne policije iz mirnodopskog vremena te ostalim ljudima iz raznih službi, kako iz MUP-a tako i izvan njega, s kojima sam tijekom svoje bogate karijere surađivao.
Iako dobrim dijelom govori o Domovinskom ratu i akcijama, knjiga je pisana ipak drukčije od ostalih iste tematike...
Pisao sam običnim rječnikom, ponekad i malo grubljim, vojničkim, ali sve kako bi čitatelji bez previše stručnih i taktičkih pojmova lakše shvatili ono što sam im želio prenijeti, kako bih ih emocijom uveo među nas i u situacije u kojima smo se znali naći. Domovinski rat i svoj ratni put opisao sam na drukčiji način nego što je to uobičajeno u dokumentarističko-memoarskim knjigama koje su posvećene razdoblju od 1991. do 1995., i to iz perspektive sudionika obrane domovine. Pisao sam kombinirajući dokumentaristički stil, što znači tvrdoglavo ne odstupajući od činjenica, no želio sam ispričati i priču o običnim ljudima koji su u vihoru povijesti, godina i datuma pokazali i vrline i mane koje kao ljudi posjedujemo. Zato u knjizi nema ratnih zemljovida, borbenih pravaca djelovanja, topničkih dnevnika, granatiranja i svega onoga što je, pomalo predvidivo, karakteristično za svaki pa tako i naš Domovinski rat. Ali ima razgovora među tim sudionicima, ima emocija i situacija u kojima smo se našli kao na nekom velikom ispitu, ima aktera koji su, dokazujući veličinu, smatrali da ne rade ništa posebno, kao i onih koji su, ne radeći ništa posebno, mislili da imaju pravo biti veći, bolji i važniji od drugih.
Zašto niste pisali stvarna imena aktera?
U svojim pričama i stvarnim događajima nisam spominjao imena suboraca, možda u nekoliko situacija samo nadimke, nisam spominjao točne lokacije, nego isključivo šire područje na kojem smo se nalazili i služili domovini. Pazio sam da ne otkrivam službene i vojne tajne jer bi to bila izdaja, a ja iznad svega mrzim izdaju i izdajice. Želja mi je bila nikoga ne ugroziti, ali htio sam i da se neki u ovim opisima prepoznaju, i to u stvarnim kontekstima koje su kreirali stvarni događaji.
A hoće li se prepoznati i oni zbog kojih ste morali otići?
Iskreno se nadam da hoće.
Opisujete akcije u kojima ste sudjelovali. Jedna od prvih bila je ona na Plitvicama.
U sklopu akcije “krvavi Uskrs” Specijalna jedinica policije Karlovac nalazila se u pripravnosti i služila za eventualnu potporu glavnim snagama. Moja je zadaća bila da s dva suborca prepratim uhićene teroriste i sprovedem ih u karlovačku policiju. Tada nisam znao koga vozim, ali danas jako dobro znam da su to bili ratni zločinac Goran Hadžić i njegov kompanjon Borivoje Savić, glavni organizatori tog terorističkog akta.
Alenko Ribić Riba | Autor :
 
Raspisali ste se i o svome rodnom Karlovcu pa se tako iz knjige doznaje kako ste odrastali, ali i kako je vaš grad izgledao u vrijeme ratnih zbivanja?
Specijalna jedinica policije Karlovac djelovala je na svim terenima i bojištima, ali isto tako imali smo važne akcije na području Karlovca. A i kad smo bili izvan grada, mislima smo bili uz njega, ili s njim, jer su naši najmiliji tada prolazili sve te strahote. Moj grad, događaji i sami ljudi obilježili su period mog života prije rata. Najmanje što sam mogao učiniti bilo je da ih spomenem.
S puno emocija opisujete kako ste na ratištu doživljavali informacije iz “stvarnog” života.
Upravo mi je to i bio cilj – u prvi plan istaknuti emocije koje smo tada proživljavali pa tako opisujem kako nas je na položaju zatekla vijest o smrti našeg legendarnog košarkaša Dražena Petrovića, velikog domoljuba i ambasadora Hrvatske u svijetu. Također, opisao sam i prizor koji sam doživio pri obilasku spaljene i razrušene kuće pjevačke dive Tereze Kesovije. Opisujem i uništenu crkvu svetog Nikole u Čilipima koju su srpski barbari devastirali i oskvrnuli vjerske kipove i relikvije. Osim stradavanja, opisao sam i ljepote našega krajnjeg juga, od Dubrovnika do Prevlake.
Kao i svaki specijalac, neizostavno je da ne spomenete svoj boravak na Velebitu. Što ste ondje proživjeli?
“Vi s Velebita, stanite u prvi red za raj, jer pakao ste već prošli”, bez ikakvog preuveličavanja ovo bi vam mogao reći svaki specijalac koji je ratovao i držao položaje na Velebitu. Bio mi je cilj dočarati gdje smo mi to na Velebitu spavali, kako nam je dostavljana hrana, kako se na velikim minusima zamrzavaju puške... Nekako mi se čini da ljudi nisu dovoljno informirani o tome. U knjizi je opisano kako smo na Velebitu preležali gripu, kako se obavljaju fiziološke i higijenske potrebe i niz drugih, nadam se, zanimljivih svjedočanstava.
U kakvim ste odnosima ostali sa zapovjednikom iz rata, generalom Markačem?
Ne bih o njemu.
 
Osim o specijalcima govorite i o drugim sudionicima Domovinskoga rata?
Da. Naime, postoje ljudi bez kojih je nezamislivo ratovanje, ali o njima se uvijek premalo govori. To vam je kao u nogometu, svi vide i hvale one koji zabijaju golove, ali rijetko se spominju igrači u obrani koji odrađuju krvav posao upravo za te koji su zaduženi za davanje golova. Tako je bilo i s našim mobilnim kirurškim ekipama koje su nas pratile tijekom cijelog Domovinskog rata. Oni su dali velik obol u stvaranju neovisne Republike Hrvatske zbrinjavajući stradalnike u posebno teškim uvjetima. Bez njih i njihove nevjerojatne požrtvovnosti sigurno bi naše žrtve bile još veće.
Kako je tekao vaš put po završetku rata?
Nakon što su završile ratne operacije i pretrage terena, Specijalna policija počela je s mirnodopskom prilagodbom i održavanjem specijalističke obuke, tečajeva i seminara. Moja uloga instruktora za protuterorističku taktiku bila je osposobljavanje specijalaca za izvršenje najsloženijih zadaća iz našeg djelokruga rada.
Vaša je specijalnost rješavanje talačkih kriza?
Prvo usavršavanje za talačke situacije imao sam 1992. i tu sam granu razvijao sve do odlaska. Rješavanje talačkih kriza u zrakoplovima, brodovima, vlakovima, autobusima i ostalim prijevoznim sredstvima ubraja se u najelitniji i najzahtjevniji dio obuke specijalaca.
Sudjelovali ste, a to opisujete i u knjizi, u postupcima visokorizičnih izručenja, među kojima je i ono kapetana Dragana?
Bio sam pomoćnik zapovjednika Specijalne policije zadužen za provedbu operativnih zadaća i takva vrsta zadataka ubrajala se u moj opis poslova. Iako u takvim operacijama sudjeluju i drugi rodovi MUP-a, ja sam pisao isključivo o načinu rada Specijalne policije u takvim situacijama. Tijekom puta od zračne luke do Splita Vasiljković me, među ostalim, pitao što je to bilo sa svastikom u Splitu, zna li se što.
Iako ga ne spominjete imenom, jasno je da u knjizi opisujete i izručenje Sanadera i činjenicu da je u medije dan prije “iscurila” ruta kojom ćete se kretati.
Bilo je i takvih situacija, ali ono što nam je najvažnije jest da te informacije nisu iscurile od nas specijalca zato što je nama uvijek bila u cilju tajnost svih taktičkih procedura jer nas je po takvom modelu čekao još niz akcija.
Zar se nije moglo saznati tko vas je “drukao”?
Sve se uvijek može saznati. Trebalo je samo nas nekoliko koji smo znali za akciju staviti na poligraf. A nije.
Kad podvučete crtu, je li vam žao zbog odlaska. Biste li se vratili?
Kada bih morao svojih 29 godina pripadnosti Specijalnoj policiji opisati u nekoliko riječi, rekao bih da sam imao zaista uspješnu karijeru i da sam, bez lažne skromnosti, napravio jako puno tijekom svog rada. Stekao sam ugled, dobio niz priznanja u domovini i diljem Europe. Jako sam puno, po svom sudu, dao za ovu državu, ali tu sad ne dolazi ona uobičajena i već uvelike otrcana fraza ili laž, kako hoćete, da od države nisam dobio ništa. Naprotiv, dobio sam jako puno: mogućnost školovanja, napredovanja i razvijanja svojih sposobnosti u radu te stjecanja različitih stručnih znanja i kompetencija. I ono što je za mene osobno posebno važno – u sve to nisam ušao radi karijere. A onda je došao kraj, na koji su me prisilili jer su mi upućivali signale da više nisam dio te ekipe. Dio ekipe?! Mislio sam da smo svi ista ekipa, da je Hrvatska zajednička vrijednost i da ništa drugo nije bitno. Ali ništa više od toga nije bilo bitno. Ni moje znanje ni stručnost, kao ni to da još puno mogu dati u sigurnosnom sustavu ove zemlje. Mislim da sam s 50 godina života i 29 godina iskustva u Specijalnoj policiji MUP-a mogao biti od velike koristi i pomoći u razvijanju protuterorističkih kapaciteta educirajući policajce, rukovoditelje i sve one ljude u sustavu kojima bi moje znanje moglo biti korisno u daljnjem radu. Nikada vas sustav neće zaštititi kad jednom izađete iz njega. Svi smo mi samo brojevi i dobri smo dok služimo. Moj broj 14.113 jednostavno je prekrižen i više ne postoji.

 


 

 

Izvor: Večernji.hr/Foto:Patrik Macek

Izvorni autor: Marina Borovac

Autor: