Svjetski lideri naglo prestali dolaziti u Hrvatsku: Dva su razloga i baš su poražavajući
Svakog ljeta hrvatski veleposlanici i generalni konzuli dođu u Zagreb kako bi o najvažnijim pitanjima razgovarali sa svojim šefovima, predsjednikom Republike, premijerom i ministrom vanjskih poslova. Uostalom, njima tijekom cijele godine pišu izvješća i informiraju ih o najvažnijim događajima iz zemalja u koje su poslani.
I ovog ljeta održan je skup, a najistaknutiji hrvatski diplomati odvojeno su razgovarali sa Zoranom Milanovićem i Andrejem Plenkovićem. Nije teško pogoditi zbog čega, ali i taj potez otvara goruće pitanje za zemlju, je li istina da Hrvatska vodi dvije odvojene vanjske politike.
Jednu preko Zrinjevca koju formira Vlada, dakle Plenkovićevu, drugu s Pantovčaka, gdje stoluje predsjednik, dakle Milanović. I odgovor nije teško dati, da, to je tako i ta činjenica izaziva sve veći podsmijeh i stranih diplomata koji budno prate sve što se događa u Hrvatskoj.
Glavne smjernice
Veleposlanici su dva puta morali govoriti što su radili i koji ih zadaci čekaju, a od dvojice vodećih političara dobili su i posebne instrukcije i savjete, koji se nisu uvijek poklapali. Iako su mnogi naši vrhunski diplomati zbog stalnih svađa Banskih dvora i Pantovčaka već duboko uplovili u drugi mandat, ipak su iznenađeni što ti nesporazumi između predsjednika i premijera tako dugo opterećuju vanjsku politiku zemlje. Nije im lako ni kada šalju depeše u zemlju, koje na neki način treba “ispeglati” i prilagoditi prilikama, jer na oba zagrebačka brda smatraju da oni šefuju vanjskom politikom. U praksi je jasno da osnovne smjernice daju premijer i Ministarstvo vanjskih poslova, ali da bi po Ustavu glavne smjernice trebalo usuglasiti s predsjednikom države. Toga, nažalost, već dugo nema, pa je gotovo već udomaćena praksa da veleposlanici trebaju lavirati između Plenkovića i Milanovića. Barem do kraja godine, ali ako Milanović osvoji još jedan mandat, i u godinama koje slijede.
To je prije svega zasluga Plenkovićeve politike na vanjskom planu, koji dobro surađuje s briselskom administracijom, iako ni na tom planu nije sve tako harmonično kako izgleda. Ali, uz poneku packu koja prođe ispod radara javnosti, sve ide kako je i išlo otkad se Plenković iz Bruxellesa vratio u Zagreb.
Različito gledanje
S Milanovićem nije tako, on šalje otrovne strijele prema Bruxellesu, nije naklonjen Ursuli von der Leyen ni njezinu krugu, koji će voditi EU idućih godina. Njegove kritike ponekad imaju smisla, a osnovna je poruka da treba “misliti svojom glavom” i boriti se za hrvatske interese u europskoj obitelji. Plenković smatra da je dovoljno osigurati dovoljno sredstava za razvoj, dok Milanović predviđa da će ta “pipa” uskoro biti zatvorena. Dakle, obojica imaju svoje stavove, koji sami po sebi nisu loši, ali nisu usklađeni.
Kada je riječ o odnosu s NATO-om, Plenkovićev krug trudi se izolirati predsjednika u donošenju glavnih odluka, prije svega o nabavci zapadnog oružja. Milanović nije sudjelovao ni u odabiru francuskih borbenih aviona niti je konzultiran o kupnji najmodernijeg oružja i vojne tehnike od Amerikanaca. Zapravo je teško postići da bude uključen u sve procese kada ne razgovara s premijerom, a sve češće i ministar obrane Ivan Anušić kritizira predsjednika.
Milanović je dugo bio u dobrim, ako se tako može reći, odnosima s Miloradom Dodikom, lakrdijašem iz susjedstva, koji preživljava zahvaljujući podršci Moskve i turbulentnim odnosima u regiji. Dok je Plenković izbjegavao bilo kakav kontakt s jurišnicima iz Republike Srpske, Milanović se pravdao da je Dodik legalno izabran i “što je tu sporno”. Kada je drug s druge obale Drine prešao granice i otvoreno vrijeđao i veleposlanika SAD-a u BiH, i Milanović je shvatio kamo sve to vodi i distancirao se.
Ali ni Plenković ni Milanović nisu ostvarili ono što je Bruxelles zamislio kada je Hrvatska primljena u Europsku uniju, a to je da bude svojevrsni most između stare Europe i društva iz čekaonice. Trebalo je Hrvatsku koristiti kao primjer da se “reforme isplate”, ali je sukob predsjednika i premijera, među ostalim, istočnim susjedima otvorio oči. I sve drugo što se događalo nikako nije moglo Hrvatsku svrstati među zemlje koje su primjer drugima i ta je ideja brzo propala. A Plenković i Milanović ponekad su imali potpuno različito gledanje na zbivanja na europskom jugoistoku, što je još više otežalo vanjskopolitičke poteze zemlje u odnosu na turbulentni Balkan.
Tvrdo ukopani
Plenković i Milanović učenici su iste diplomatske škole koju je vodio Mate Granić. Imali su različit diplomatski put, Plenković u Parizu kao drugi čovjek u veleposlanstvu, kamo ga je poslao Ivo Sanader koji ga nije izabrao za glavnog pregovarača s EU-om. Milanović je završio u Bruxellesu, ali iskreno, nije to bila briljantna diplomatska karijera. Ipak, obojica imaju dovoljno iskustva u diplomaciji i znaju pravila, a kada su došli na vodeće funkcije u zemlji, sve su to spužvom prebrisali i zaboravili. Nevjerojatno da i dalje ostaju tvrdo ukopani u poziciju koja na neki način kompromitira hrvatsku vanjsku politiku i poteze na vanjskom planu često prilagođavaju atmosferi koja vlada među njima. Znači, tvrdoglavosti koja otežava da Hrvatska bude poštovana kao članica EU-a i NATO-a, nakon dugog i mukotrpnog puta koji je prošla.
A ni rezultati nisu bajni. U BiH je položaj Hrvata loš, sve lošiji, usprkos tomu što su i Milanović i Plenković uporno tvrdili da vuku poteze koji bi trebali poboljšati položaj Hrvata. Kako je Bosna i Hercegovina za Hrvate u Hrvatskoj i najvažnija jer ondje žive brojni Hrvati, može se slobodno reći da vanjska politika u toj raštimanoj zemlji nije postigla velik uspjeh. Plenković se oslonio na svoje hadezeovce, Milanović je grmio i prijetio Bruxellesu, a na kraju su i Srbi i Bošnjaci u boljem položaju.
I ono neizbježno pitanje, može li se ovakvo soliranje, kada je riječ o vanjskoj politici, nastaviti ako Milanović osvoji još jedan mandat? Može, da ne kažemo da i hoće, i to bi bilo zaista kobno za međunarodni ugled države. I ovo što je dosad bilo, od nemogućnosti da dođe do redovne rotacije veleposlanika, sasvim je dovoljno, a što bi bilo kad bi se isti princip nesuradnje Banskih dvora i Pantovčaka nastavio još nekoliko godina, nikomu nije jasno. Hrvatska javnost nije impresionirana vanjskom politikom, ali u vremenima koji slijede to bi se moglo promijeniti. Rat je duboko ušao u Europu i vanjska politika više nije izoliran otok za stručnjake i diplomate. Nemoguće je za svaku ozbiljnu državu da ima paralelne vanjske politike ili da se kroz taj važni resor preklapaju osobni interesi političara na vlasti.
Bilo kako bilo, predsjednički izbori dat će i odgovor o načinu vođenja vanjske politike. S Milanovićem će to biti vrlo teško, a s Draganom Primorcem mnogo lakše jer bi sigurno imao dobre odnose s Vladom i strankom koja ga gura na Pantovčak.
Izvor:dnevno/Foto: Fah
