TKO UOPĆE IMA TAKO MLADU MOMČAD, A S ISKUSTVOM! Ne nedostaje nam više nitko, kamoli Rebić!

Srećom, nije Zlatko Dalić ni zlopamtilo, niti neki ekscentričan trener kakvih u svijetu nogometa ima – jer bi nam se napio krvi. Zar nije tako ispalo? Čovjek je tri puta zaredom odveo Hrvatsku na veliku priredbu, prije dvije i pol godine skoro bio i svjetski prvak. Opet, usput su ga svi kritizarali, zbog izbora igrača, strategije, pa naposljetku još ima onih koji tvrde da je „dijete sreće„.

Ne stoji ta tvrdnja. Možda Zlatko Dalić vozi nekim zaobilaznim putevima, nama nerazjašnjenim, ali dolazi do cilja. I to redovito. Kao što sunce nikad slučajno nije izašlo u ponoć tako ne mogu njegovi uspjesi biti slučajni. On Hrvatsku vodi na najveća natjecanja, Savez živi i zarađuje od tih novaca, igrači se afirmiraju, podižu cijenu, a navijači uživaju što su dio najrazvijenijeg nogometnog svijeta.

A trpio je Dalić šamare i niske udarce, samo on zna kako mu je bilo kada su nas u Ligi nacija masakrirali Englezi, Španjolci… I na Euru je dobio porcije i porcije kritika, a da je Kramarić zabio onu asistenciju od Oršića za 4-3 valjda bi ga navijači nosili od Londona do Zagreba na rukama.

Forma se polako dizala

U nogometu je razlika između oštrice noža i slavodobitnog vijenca često u jednom centimetru. Da je ona nespretno udarena lopta Kurdjašova otišla u vratnicu, a ne u malu mrežu navijačka vojska tražila bi izbornikovu smjenu. Jesmo li uopće svjesni toga?
Ipak, sada kada je sve gotovo moramo zaključiti. Zlatko Dalić je najveći dobitnik ovih kvalifikacija. Ma, dobitnici smo svi mi, ali on je ipak trpio najviše, i udaraca i odgovornosti i vremena. I hodao je po rubu.

Sjetimo se nakaradne prve partije kvalifikacija protiv Slovenije u gostima. Izgubili smo, igrali smo nižerazredno, nesvrsishodno, neprepoznatljivo. Pa, onda dvije „lake„ utakmice kući, u Rijeci protiv Malte i Cipra. Nismo bili zadovoljni.
No, forma se polako dizala, a dolazili su novi igrači. I zamislite sad, na pripremama za ove zadnje dvije utakmice kod Dalića je bilo čak 27 igrača. I svi su zaslužili poziv, netko formom, netko perspektivom. A na svjetsku smotru može njih 23. Koja će ti biti borba, i to formom, za mjesto u avionu za Katar. Tako nešto svaki trener želi.

Eh, to je napravio Dalić, proširio je i zaoštrio konkurenciju, a sam je rekao nešto što nas je potaklo na razmišljanje.
Sjećate se njegove rečenice?

„I ja sam se nakon Eura presložio„.

Možda je time priznao neke svoje greške, zablude ili nerealna očekivanja od pojedinaca? Kako bilo, bio je to potez kojim je Dalić gledao unaprijed. I nismo na početku kvalifikacija imali toliki i kvalitativni i kvantitativni izbor igrača. I možemo zaključiti. Hrvatska, s njom i Zlatko Dalić, širinom je pretrčala konkurente, napose Rusiju i otišla u Katar.

Ne nedostaje nam više nitko, kamoli Rebić, pa mi i bez Modrića i Kovačića možemo odigrati pristojno. Prije to nije bio slučaj. Da, to je zasluga Dalića, njegove vizije i hrabrosti.

Naša reprezentacija nije doživjela radikalno pomlađivanje na način da je istrpio rezultat. Ali, Dalić je došao nakorak do temeljitog pomlađivanja a rezultat nije trpio. To je velika stvar.

Često pribijen na križ nikome nije bezobrazno odgovorio, makar je sad njegov trenutak. I sami smo znali biti zatečeni nekim njegovim odlukama pa smo se pitali što izvodi. Znamo da nam je oprostio, ne nikad nam nije ni zamjerio. Shvaća on da je to sve dio i njegovog i našeg posla.

Ali, u nas je tako. Nećete nikoga vidjeti da se posipa pepelom. Kamoli one koji su Daliću spočitavali da nema pojma. U nogometu, sportu, svakoj djelatnosti gleda se konačan rezultat, na kraju se broje oni koji nisu živi. Što ćemo Daliću izbrojati i nabrojati?
Sad su ona pitanja zašto nije igrao ovaj ili onaj tako glupa i bespredmetna. Čovjek nas je odveo na svjetsku smotru, ima doslovce dvije momčadi, spojio je senatore i djecu. I ide u Katar otvorenog garda. Poput iskusnog boksača kojem je svjetski naslov za dlaku izmakao.

Da, ova pomlađena Hrvatska ima iskustva. Tko ima uopće takvu mladu momčad s iskustvom?