Treba li ponovo objaviti registar branitelja?
“Prvo što će SDP napraviti kad dođe na vlast je vratiti registar branitelja”, rekao je u listopadu prošle godine bivši ministar branitelja i europarlamentarac Predrag Fred Matić u emisiji Nine Kljenak “Izvan okvira”. On je ujedno bio i najzaslužniji za njegovo inicijalno objavljivanje. Registar branitelja je javno objavljen 19. prosinca 2012., nakon pobjede “Kukuriku koalicije” predvođene SDP-om i njegovim liderom Zoranom Milanovićem na parlamentarnim izborima. Objavom Registra na internetu, javnosti su postali dostupni ime i prezime branitelja, ime jednog roditelja, godina i mjesto rođenja, ukupan broj dana sudjelovanja u Domovinskom ratu, pripadnost borbenom ili neborbenom sektoru prikazana po broju dana te pripadnost MUP-u, odnosno MORH-u. U posebnom dijelu Registra, koji se mogao objaviti samo uz pisani pristanak branitelja, stajao je naziv postrojbe kojoj je branitelj pripadao i razdoblje sudjelovanja u Domovinskom ratu.
Trajao je tek pola desetljeća: Godinu dana nakon pobjede HDZ-ove koalicije na izborima održanim u rujnu 2016. godine, 22. prosinca 2017., pet godina i tri dana nakon javne objave, kontroverzni registar je otišao u povijest.
Registar, zapravo, nije nestao – on je i dalje dostupan službenim tijelima vlasti u RH, samo više nije dostupan javnosti. A pitanje je bi li, zbog zakona o zaštiti privatnosti koji su u međuvremenu stupili na snagu, uopće i mogao biti. Predrag Matić ga je nazivao “najčasnijim popisom”, dok su protivnici objave tvrdili da je jedina svrha objave registra sramoćenje braniteljske populacije i poticanje javne hajke na njih.
No povijest registra ide dalje u prošlost. Odmah nakon rata, postavila su se pitanja postoje li ljudi koji su zloupotrijebili sistem da bi si priskrbili status hrvatskog branitelja iako na isti nisu imali pravo. Znajući razmjere korupcije u Hrvatskoj, nitko nije posumnjao da takvih sigurno ima – bilo da su do statusa došli potplaćivanjem ili preko veza u MORH-u i drugdje. Također je pod pitanje došao i status invalida, do kojeg su neki zacijelo došli korupcijskim radnjama, podmićivanjem liječnika.
No sumnje su se pojačale idućih godina, tijekom kojih je broj hrvatskih branitelja naglo rastao – jer su se kriteriji za uključenje u krug branitelja mijenjali, pa je tako odlučeno da se u krug hrvatskih branitelja uključe svi oni koji su na bilo koji način pridonijeli obrani domovine. Dakle, ljudima koji su angažirani u obrani zemlje u sklopu HV-a, policije, Zbora narodne garde, Narodne zaštite i koji su sudjelovali u borbenom sektoru je dodan “neborbeni sektor” – tu su bili ratni izvjestitelji, djelatnici ministarstva obrane, pripadnici vatrogasnih postrojbi, članovi posada brodova trgovačke mornarice koji su obavljali vojne dužnosti, medicinsko osoblje, članovi kriznih štabova, i tako dalje. Tu su nadalje i logoraši srpskih koncentracijskih logora, te oni koji su zbog ratnih djelovanja pretrpjeli invalidnost veću od 20 posto…
Tako široka definicija dovela je do toga da broj hrvatskih branitelja poraste do pola milijuna, a to posljedično do frustracije i bijesa javnosti – pa se to često zloupotrebljavalo da bi se upozorilo kako nije moguće da je toliko ljudi bilo pod oružjem, odnosno u brigadama. Pozivalo se da zapovjednici postroje vojnike i kažu tko je bio a tko ne u ratu, i slično. Fred Matić je govorio o 150.000 lažnih branitelja, pozivajući se na to da je i sam Tuđman govorio da Hrvatska ima 336.000 branitelja. Neke procjene broja “lažnih branitelja” su išle do čak 300.000! Raširila se i priča da HDZ-ova vlast proizvodi lažne branitelje i daje im privilegije kako bi oni kasnije glasali za njega – a činjenica da je HDZ proširivši definiciju branitelja znatno pripomogao da se to protumači na taj način.
Svakako, zloupotreba je bilo, to nije sporno, naročito u pogledu invalidnosti, i to je isto pridonijelo upiranju prsta u cijelu braniteljsku populaciju. Jedan od primjera je bio slučaj Gojka Beusa, švercera cigareta i redovitog gosta “Crne kronike” kojem se 2010. sudilo za kazneno djelo prijevare – njemu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 23. srpnja 1999. godine priznato pravo na mirovinu 30 posto temeljem ozljede obrane suvereniteta RH, 30 posto temeljem bolesti uslijed obrane suvereniteta RH i 40 posto uslijed bolesti koja je nastala izvan tih okolnosti (dakle, invalidnina mimo one braniteljske). Tako mu je kroz desetak godina temeljem invalidnosti i mirovine isplaćeno 989.793,03 kune. Teretilo ga se da je temeljem krivotvorene dokumentacije o stradavanju u ratu odnosno stradavanju u Hrvatskoj vojsci, kao i medicinske dokumentacije naznačene u optužnici s neistinitim podacima o njegovom liječenju, od HZMO ishodio pravo na mirovinu na temelju statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida.
Poznat je i slučaj Barbare Hartman koja je 1994. godine u križevačkom uredu za obranu lažno predočila da je nakon razvoda braka 1982. godine nastavila živjeti s bivšim suprugom koji je poginuo na ratištu 1991. godine, te tako uživala njegovu mirovinu punih 20 godina. Osuđena je na uvjetnu kaznu zatvora i povrat novca.
No takve zloupotrebe su bile sporadične. Nitko se nije obazirao na jednostavnu činjenicu da je do velikog porasta broja branitelja nakon rata došlo proširivanjem definicije “branitelja”, odnosno širom definicijom i skraćenjem roka sudjelovanja u oružanim snagama, pri čemu je malo tko imao kakve spomena vrijedne povlastice od statusa branitelja kao takvog: One su ipak prvenstveno ovisile o invaliditetu, sudjelovanju u borbenom sektoru, broju dana provedenih na ratištu, i naravno tome je li netko uopće preživio rat: Najveće braniteljske mirovine, naime, o čemu smo već pisali, imaju upravo obitelji, odnosno udovice, poginulih u ratu.
No taj narativ je uhvatio duboke korijene, pa se preko njega slika branitelja u očima sunarodnjaka počela urušavati, a pripadnost braniteljskoj populaciji je automatski bila pod sumnjom, te se svakog sumnjičilo da je privilegije stekao koruptivnim radnjama. To je postupno dovelo do marginalizacije braniteljske populacije u hrvatskom društvu te do narušavanja njihovog integriteta. Branitelji su upozoravali kako ne postoje “lažni branitelji” – odnosno, na to da ako je netko upisan kao branitelj na osnovi lažne i krivotvorene dokumentacije onda ta osoba nije branitelj niti s njima ima ikakve veze, nego je to obični kriminalac.
Tu je stasala ideja o tome da se objavi registar svih koji su upisani kao branitelji, pa će se “lako vidjeti tko je lažnjak”, jer će suborci ili susjedi svakako znati gdje je bio tijekom rata. Ta ideja je stekla veliku potporu u Hrvatskoj, i postala jedna od glavnih tema predizborne kampanje. A registar je prvi put objavljen – neslužbeno – i prije 2012: 6. travnja 2010. se na Internetu pojavila web-stranica www.registarbranitelja.com na kojoj su se mogla pronaći imena, vojne jedinice i ratni putevi svih osoba koja uživaju status branitelja. Nepoznati postavljači stranice su svoj postupak obrazložili nastojanjem da stanu na kraj korupciji, odnosno da natjeraju hrvatske vlasti da same objave Registar i poduzmu neophodne reforme. Objavljivanje popisa je izazvalo brojne reakcije u Hrvatskoj, a premijerka Jadranka Kosor ga je nazvala djelom obavještajnog podzemlja. MUP je pak objavio kako taj čin predstavlja kazneno djelo odavanja službene tajne za koje je predviđena kazna do 3 godine zatvora.
Idućeg je danas pod sumnjom da je umiješan u slučaj nakratko pritvoren Marko Rakar, politički aktivist koji se “proslavio” objavom vijesti o “lažnim biračima” – on je u TV reportaži izjavio kako “stoji ispred kućnog broja nula u zaseoku Dusine, ispred kuće u kojoj žive 404 prijavljena birača”. Ta je vijest široko odjeknula Hrvatskom, jer se insinuiralo kako se Hrvati iz BIH masovno lažno prijavljuju da stanuju u Hrvatskoj zbog biračkog prava. Stvar je u tome što zaseok Dusine tada nije imao kućne brojeve – pa su se svi stanovnici sela vodili pod istim kućnim brojem, što je Rakar, naravno, znao i svjesno slagao – no to je dovelo do revizije izbornih zakona kojima je uvedena neravnopravnost građana – biračko pravo građana Hrvatske koji žive izvan njenih granica vrijedi znatno manje od glasa onog tko živi unutar granica, iako je takav vid diskriminacije zabranjen europskim zakonodavstvom. Takav postupak, naravno, dovodi u pitanje njegovih motiva oko objave registra branitelja, tada još nepotpunog (u njemu su bili samo pripadnici MUP-a i MORH-a): On je tada objavu registra obrazložio “nastojanjem da se stane na kraj korupciji i potakne vlasti da same objave registar”.
Dvije godine kasnije, s promjenom vlasti, to je i učinjeno. Dio ratnih veterana je podržao objavu registra u nadi da će se time “skinuti ljaga s braniteljske populacije”, no veći dio nije, smatrajući to narušavanjem privatnosti i pozivom na anonimno dojavljivanje – ali i, najgore od svega, prijetnjom nacionalnoj sigurnosti i osobnoj sigurnosti branitelja. Naime, ti podaci su automatski postali dostupni i srpskoj javnosti, pa i bivšim neprijateljima. Upozoravalo se da bi ti branitelji iz registra mogli postati predmetom kaznenih progona u susjednim državama, i da bi se u naročito nezahvalnom položaju našli oni hrvatski branitelji koji su nakon rata nastavili živjeti u Srbiji ili BIH, i to moraju skrivati u sredinama u kojima žive.
Je li to bilo povezano s registrom ili ne, teško je reći, ali došlo je do uhićenja nekolicine branitelja koji su prešli granicu sa Srbijom pod optužbom za “ratne zločine”, pri čemu si je Srbija dala za pravo provoditi “univerzalnu jurisdikciju”, odnosno suditi za ratne zločine koji nisu počinjeni niti na tlu Srbije niti protiv njenih građana.
No niti su se obistinile nade, niti strahovi. Registar niti je doveo do masovnog ukidanja braniteljskog statusa, niti je dokazao tvrdnje Freda Matića o 150.000 lažnih branitelja, niti je doveo do masovnih uhićenja u Srbiji i BIH. Tijekom godinu dana nakon objave registra pronađeno je tek 55 “lažnih branitelja”, odnosno onih koji su stekli status branitelja krivotvorenjem podataka – a otkrivanje većine njih nije imalo nikakve veze s objavom registra, iako su temeljem javno objavljenih podataka u registru podnesene tisuće i tisuće prijava.
Matić je tada rekao da je objava registra ipak bila uspjeh, “jer jedan lažni branitelj košta državu milijun eura”, cifra koju nikad nije obrazložio (jer toliko državu ne košta niti HRVI prve kategorije!) pa je tako ušteđeno 55 milijuna kuna, naspram 30.000 kuna koliko je koštalo objavljivanje registra. “Nema novih samoubojstava nema novih zaustavljanja na granicama niti optužnica. Polako, ali sigurno odvajamo žito od kukolja”, zaključio je tada Matić.
No nikakvo se odvajanje u stvarnosti nije dogodilo. Ako na popisu branitelja i dalje ima onih koji su lažirali dokumentaciju, javna objava registra ih nije razotkrila. Matić je međutim ostao pri priči o 150.000 “lažnih branitelja”, ali je 2015. i sam rekao: ” Lažne invalide Domovinskog rata stvorili su liječnici, a lažne branitelje stvorila je politika i najveću pogrešku počinili su krajem 90-ih ministri obrane i unutarnjih poslova kad su u Registar hrvatskih branitelja, radi povlastica za bescarinski uvoz automobila, uveli sve zaposlenike ministarstava – tajnice, šofere, kuharice, lugare, vatrogasce, šefove financija i nabave. Zbog toga mi imamo situaciju da žena koja je radila na izdavanju vozačkih dozvola u Rovinju ima status braniteljice i pet godina borbenog sektora. Ona to nije stekla osobnim kriminalnim ponašanjem nego političkom odlukom pa je ne možemo ni prijaviti za nezakonito postupanje. Međutim, ona za mene nije i nikad neće biti hrvatski branitelj.”
Sama ta izjava inicijatora objave registra, naime, govori o njegovoj nesvrhovitosti: Bi li tko trebao prijavljivati tajnicu u MORH-u da je “lažni branitelj” jer nije branila zemlju s oružjem u ruci? Matić je sam priznao da tu nema osnove za prijavu za nezakonitosti, pa je time nejasno čemu je taj registar uopće služio i čemu bi ubuduće služio.
Pritom je zanimljiva njegova opaska o da su “lažne invalide stvorili liječnici”, jer se i on sam “odrekao” invalidnosti od 80 posto koju je imao iako nikad nije ranjavan u ratu (dio je dobio na logor, dio na PTSP, iako je maksimalna invalidnost za svako od toga 30 posto, pa je nejasno odakle 80 posto). Stan koji je dobio kao HRVI ipak nije vratio uz invalidnost. No već same te riječi su zapravo priznanje da se nikad nije radilo o “150.000 lažnih branitelja”, već jednostavno o – istini za volju, spornim! – zakonskim kriterijima za stjecanje statusa branitelja, a ne o masovnom lažiranju statusa. Naravno, te kriterije je moguće i promijeniti i potezom pera svim tim ljudima oduzeti status branitelja – ali za to stvarno nije potreban registar niti optužbe u javnosti kojima se blati braniteljska populacija, to je jednostavno stvar političke odluke kojom bi se promijenila prethodna politička odluka.
Uglavnom, tri godine nakon objave registra – 2015. godine – zbog sumnje da su nezakonito stekli status hrvatskih branitelja kazneni se postupak vodio protiv 15 osoba. Status hrvatskog ratnog vojnog invalida do tog je dana izgubila samo jedna osoba, podatci su to do kojih je došao Tportal prilikom istrage o točnosti procjene ministra branitelja Predraga Matića o 150.000 lažnih branitelja. 479 prijava je odbačeno kao – neosnovano. Neke su bile, primjerice, da je branitelj proveo samo jedan dan na ratištu – da bi se ispostavilo da je taj branitelj tog dana ujedno i poginuo na ratištu, pa je udovica dobila mirovinu.
Iako se tvrdilo da će broj branitelja narasti na 600.000 nakon ukidanja registra, “jer HDZ jedva čeka da ubaci nove glasače u registar”, niti to se nije dogodilo. Prošle je, 2020. godine Novi list uputio upite prema sva tri resora iz Ministarstva branitelja i odgovoreno im je da je u kolovozu prošle godine u Evidenciji, kako se sad zove Registar, 432.980 živih branitelja, dok ih je 2016. godine bilo 441.257.
U četiri godine se, dakle, broj branitelja smanjio za 11.687 – dobrim dijelom zato jer je životni vijek braniteljske populacije osjetno kraći od onog opće populacije. Inače, od završetka Drugog svjetskog rata prošlo je 75 godina, a Hrvatska je prošle godine imala čak 10.020 umirovljenika vezanih uz taj rat. Tako se isplaćuje 8.976 mirovina pripadnicima Narodnooslobodilačke vojske, a mirovinu ima i 3.270 pripadnika Domovinske vojske (uglavnom bivši domobrani).
Iz ovog se da zaključiti da Registar zapravo nije donio baš ništa – iako, valja priznati, unatoč sukobima koje je inicijalno kod objave potencirao, pridonio je tome da se priča o velikom broju onih koji su lažirali svoj ratni put polako makne iz fokusa javnosti: Tijekom pet godina je svatko mogao prijaviti koga je htio, a tijekom cijelog tog perioda broj opravdanih prijava je bio – beznačajan. No kojeg bi smisla imalo njegovo vraćanje u javnost, posve je nejasno.
Autor: Mario Macan
