Trenutačni hrvatski predsjednik ne razumije što je to HOS

11.05.2020. 16:25:00

Predsjednik RH Zoran Milanović prvo se u Jasenovcu 22. travnja na obilježavanju 75. obljetnice proboja logoraša iz onoga “Sabirnoga logora Radne službe Ustaške obrane” (kako je doslovno pisalo na njegovu ulazu) – doduše izvan konteksta, odnosno, nasjednuvši na izvankontekstualno provokativno novinarsko pitanje – okomio na spomen-ploču poginulim HOS-ovcima koja je svojedobno (2016.) postavljena u mjestu Jasenovac, a potom uslijed medijskoga pritiska “dijela političkih snaga”  bila izmještena u Novsku, rekavši kako tu spomen-ploču “treba maknuti, baciti negdje”, aludirajući na činjenicu da je na ploču uklesan i grb Hrvatskih obrambenih snaga čiji sastavni dio čini i HOS-ovo geslo “Za dom spremni”, lakonski dometnuvši: “Svatko tko se 1991. borio za Hrvatsku pod ‘Za dom spremni’, nije se borio samo za Hrvatsku nego i za restauraciju NDH”.

Na buku i bijes, na lavinu osuđujućih reakcija zgranute javnosti u njenu najvećem dijelu koja je smjesta uslijedila, gotovo usporedive s grozomornom psihološkom tjeskobom što ju je prethodnih dana izazvala serija zagrebačkih potresa uz istodobnu provalu pandemijskoga koronavirusa na tlo Hrvatske i među njezino stanovništvo, Milanović (predsjednik RH)  je odgovorio već sutradan na svojemu Facebooku, demagogizirajući  kako – dakako! – kad je “jučer u Jasenovcu izjavio da treba maknuti spomen-ploču s uklesanim ustaškim pokličem, ni na koji način nije htio obezvrijediti ili umanjiti žrtvu poginulih pripadnika HOS-a čija su imena na toj ploči”, jer da “njihova hrabrost i nesebičnost zaslužuju duboko poštovanje i našu trajnu zahvalnost”, no da “ono što jest htio i na čemu neće prestati ustrajavati”, jest “prokazivanje onih likova koji politički i neljudski zloupotrebljavaju poginule branitelje da bi relativizirali zločinački karakter NDH te da bi se narugali žrtvama ustaškog terora i u Jasenovcu i širom Hrvatske”, budući da on “neće šutjeti pred onima koji misle da su u poginulim pripadnicima HOS-a pronašli sredstvo za slobodno veličanje ustaštva te za neometano širenje mržnje i laži”, te da “neće ustuknuti pred javnom agresivnošću političkih štetočina koji misle da mogu dovijeka parazitirati na afirmaciji NDH, najstrašnijeg moralnog i političkog posrnuća u modernoj hrvatskoj povijesti”, nakraju poentirajući: “Pozivam Hrvatski sabor da zakonom zabrani i propiše sankcije za veličanje ustaštva kao što su to učinile druge demokratske i civilizirane europske države. Siguran sam da u Hrvatskom saboru danas postoji potrebna većina za donošenje takvog zakona i siguran sam da će i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković to podržati.”

Milanović: Oni moraju a ja neću

Prvoga pak svibnja, osam dana kasnije, na obilježavanju vojno-redarstvene operacije “Bljesak” iz 1995., tijekom koje je nakon četiri godine okupacije oslobođena Zapadna Slavonija te uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema Istočnoj Slavoniji, predsjednik Milanović režirao je i autorski izveo novi provokativni politički performance na istu temu: tobože stoga što su Maras, ratni pripadnik Specijalne policije MUP-a RH, i Krešimir Maretić, predsjednik Zbora udruga gardijskih brigada, tijekom polaganja vijenaca bili odjeveni u majice na kojima se, uz druge ratne insignije, nalazilo i ratno obilježje HOS-a (zajedno s pripadajućim natpisom “za dom spremni” u njemu), demonstrativno je napustio svečanost – i to tijekom intoniranja državne himne! – no koncentrirano vodeći računa o tome kako će taj mali amaterski skeč zabilježiti nazočne televizijske, video i mobitelske kamere svih boja, oblika, agregatnih i digitalnih stanja: “Pristali smo na sve elemente protokola, ali na ovo nismo pristali. Ovdje je jedan sudionik bio obučen u odoru s porukom ‘Za dom spremni’ i ja u tome ne želim sudjelovati. To je namjerna provokacija koja se dogodila, smatram to gaženjem žrtava i sjećanja na ovaj događaj. Ubuduće gdje god bude ovakva situacija, ja u tome neću sudjelovati. Premijera i predsjednika Sabora razumijem, oni moraju”, rekao je Milanović, a upitan je li razgovarao s premijerom Plenkovićem o tome, kazao je: – “Jesam. On je slegnuo ramenima. Imam razumijevanja za premijera, ali pozdravu ‘Za dom spremni’ ovdje nije mjesto”, kazao je predsjednik države.

Čini se kako je očito da u podtekstu izgovorenih rečenica tijekom toga kratkog igrokaza stoje metatekstualne poruke naglašena političkoga sadržaja s minuciozno odabranim točkama:

1.) Milanović, u svojstvu šefa države, kao zasebne i samostalne, nezavisne institucije (?!), akcentuira činjenicu da je protokol svečanosti sastavljao “netko drugi”, a ne on ili njegov Ured, te da je prethodnim pregledom protokolarnih natuknica bio uvjetovan njegov “pristanak” na sudjelovanje u svečanosti pa je, dakle, u ovoj prigodi njegovo povjerenje izigrano te on prevaren, čime su se stekli uvjeti za njegov “državnički bojkot” te svečanosti (doista, u organizaciji Ministarstva branitelja tj. Vlade RH);

2.) Milanović otvoreno poručuje (uvjetuje, ucjenjuje, prijeti) kako “ubuduće, gdje god bude ovakva situacija, on u tome neću sudjelovati”, pri čemu je bjelodano – recimo, u slučaju svečanog obilježavanja Oluje ili u slučaju vukovarskog obilježavanja Dana sjećanja, da o drugim sličnim obljetnicama, komemoracijama ili svečanostima uopće ne govorimo, a kakvih je hrvatski spomenički kalendar prepun kad je riječ o “kulturi sjećanja” samo u odnosu na Domovinski rat – da on, i to u svojstvu šefa države, unaprijed najavljuje svoj “državnički bojkot” svih spomeničkih manifestacija domovinsko-ratne, vojno-domovinske viktimološke naravi na kojima bi se zastava, grb ili drukčije stilizirana oznaka HOS-a mogla pojaviti iako je – po logici stvari, naprosto zbog uloge i zbog teritorijalne rasprostranjenosti HOS-a u Domovinskom ratu – teško izdvojiti ijednu takvu moguću svečanost a da se HOS-ovo obilježje tamo nije “zaslužilo” ili da se ne bi trebalo pojaviti ili istaknuti u strogo službenom ili nekom stiliziranom obliku;

3.) Milanović navješćuje nastavak, čak eskalaciju, zaoštravanje sukoba u jednomu vrlo opakom procesu koji već dugo ideološki truje i razara živčani sustav modernoga hrvatskoga društva te ga blokira u normalnom političkom, pa i gospodarskom te državnom i cilizacijskom razvoju, a koji je pogubni proces poznat po krilatici čiji je upravo on autor: “Ili mi ili oni”.

Osnovne odredbe Zakona o braniteljima iz Domovinskog rata


Ako unutar općega zasebno u fokus uzmemo HOS, imajući na umu kako svi hrvatski zakoni nužno proistječu iz hrvatskoga Ustava, a da je Ustav hrvatskom predsjedniku zapravo “Sveto Pismo”, uputno je ovdje naglasiti da, primjerice, Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19, na snazi od 1. siječnja 2019.) nedvojbeno u Članku 3.a) definira da je “hrvatski branitelj iz Domovinskog rata pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga)”, a uz to odjeljci b), c), d), e) i f) posebno govore o “pripadnicima naoružanih odreda Narodne zaštite” (NZ), kao što i Članak 4.(1) još definira da hrvatski branitelj iz Domovinskog rata može biti “i svaka osoba kojoj je priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata do dana stupanja na snagu ovoga Zakona i koji je u trenutku stupanja na snagu ovoga Zakona na redovitoj isplati osobne invalidnine s priznatim statusom hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata” (HRVIDR).

Usput, da ne bi bilo zabune, navedimo ovdje kako bi Članak 3.a) glasio da su umjesto punih naziva u tekstu uporabljene kratice: “Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je pripadnik OS RH (ZNG-a, HV-a, MORH-a, MUP-a i HOS-a)”.

No, s obzirom na ranije apostrofirane dijelove Milanovićeve politički polemične retorike, svakako je uputno na umu imati i Osnovne odredbe ovoga Zakona gdje se u Članku 1. o braniteljima iz Domovinskog rata, pa prema tome i o pripadnicima HOS-a, nedvosmisleno kaže:

a) temelj suvremene Republike Hrvatske, kao samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države, pobjeda je hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i hrvatskog naroda u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu

b) temeljne vrijednosti Domovinskog rata su uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, za što su najzaslužniji hrvatski branitelji iz Domovinskog rata koji su vođeni domoljubljem stali u obranu slobode, demokracije i zajedništva hrvatskog naroda, poštujući najveću razinu etike ratovanja i načela ratnog prava

c) hrvatski branitelji iz Domovinskog rata branili su i obranili Republiku Hrvatsku unutar međunarodno priznatih granica od oružane agresije koju je izvršila Srbija, Crna Gora i Jugoslavenska narodna armija s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj.

Preslagivanje i rearanžiranje činjenica po kvazilegalnom, nastranomu i nametnutom ideološkom ključu


Što bi, dakle, u tom i takvom svjetlu mogla implicirati Milanovićeva recentna verbalno-scenska akrobatika, unutar koje on, prvo, pripadnike HOS-a (Hrvatskih obrambenih snaga, kao jedne od ratnih sastavnica HV-a) izjednačava sa znakom HOS-a kako bi, drugo, na temelju tekstualnoga dijela toga znaka koji glasi “za dom spremni” a kojega on aksiomatski proglašava “ustaškim pokličem”, izjednačio HOS iz Domovinskog rata s Hrvatskim oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske iz Drugoga svjetskog rata (HOS NDH), ne bi li, treće, razlučio ili – kako se to u kompartijskom jugoslavenskom socijalizmu govorilo – “izdiferencirao” one branitelje (i to, čini se, uglavnom one preživjele!) koji su se u Domovinskom ratu borili “za Republiku Hrvatsku” od onih koji su se u istomu tome Domovinskom ratu tobože borili “za restauraciju NDH”, e da bi, četvrto, na temelju takve prenapregnuto betonirane konstrukcije o tobožnjemu današnjemu, suvremenomu, aktualnomu, zapravo trajnomu i neprekinutomu “veličanju ustaštva i afirmaciji zločinačkoga karaktera NDH”, pozvao Hrvatski Sabor da “zakonom zabrani i propiše sankcije za veličanje ustaštva”, što bi međutim, peto, po logici stvari, u zbilji značilo zakonsku kriminalizaciju uz imanentne sankcije tj. uz legalizirani progon i ideologizirano nasilje kako HOS-ova znaka iz Domovinskog rata, tako HOS-a samoga i njegovih pripadnika (ali ne samo njih, jer bi se “diferencijacija” po svojoj “lustracijskoj” naravi u tom nemilom slučaju nužno morala provesti među ukupnom braniteljskom populacijom koja je za pet godina rata obuhvatila oko pola milijuna osoba koje su u bilo kojemu organizacijskom obliku sudjelovale u obrani!) što bi, konačno, doista značilo nevjerojatnu intervenciju u povijest putem preslagivanja i rearanžiranja činjenica, a sve po kvazilegalnom, nastranomu i nametnutom ideološkom ključu?

Kako je i kada nastao HOS

Hrvatsku stranku prava osnovali, bolje rečeno: obnovili su 25. veljače 1990. u Zagrebu prebjezi iz HDS-a (Hrvatski  demokratski savez, koji se nastao prethodnim izdvajanjem iz HDZ-a) Ante Paradžik i Krešimir Pavelić te Dobroslav Paraga koji je imenovan predsjednikom iako se u to doba još nalazio u SAD-u odakle se vratio u kolovozu 1990., te kao takav HSP nije sudjelovao na parlamentarnim izborima u proljeće 1990.  Iako vodstvo HSP-a u samomu početku nije namjeravalo formirati stranačku vojsku, službena odluka o osnivanju HOS-a donesena je nakon https://hr.wikipedia.org/wiki/Rat_u_Sloveniji potkraj lipnja 1991. od strane predsjednika Parage, dopredsjednika Paradžika, te Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a. Osnovan je tada i Ratni stožer HOS-a, Ante Paradžik je imenovan za njegova prvog načelnika, Dobroslav Paraga za Vrhovnog zapovjednika, a Ratni Stožer je smješten u zagrebačkim prostorijama HSP-a u Šenoinoj ulici na broju 13, te kasnije u Starčevićevu domu odakle je deložiran ULUH (Udruga likovnih umjetnika Hrvatske). No, nisu se svi u vodstvu HSP-a slagali s osnivanjem HOS-a. Primjerice, glavni tajnik Krešimir Pavelić  smatrao je nepotrebnim stvaranje paralelne vojske uza i nauštrb već postojećih postrojba ZNG-a, pa je onda kada je HOS ipak osnovan, Pavelić iz protesta stranku napustio.

Isprva slabo naoružani pješačkim naoružanjem koje su sami nabavili kasnije su, zahvaljujući prvenstveno novčanim donacijama iz Australije i Kanade, pribavljene veće količine oružja, uglavnom iz Slovenije (potkraj 1991. vrhunac apsurdističkoga demonstriranja tobožnje vojne moći HOS-a bilo je postavljanje jednoga poljskoga topa ispred Starčevićeva doma), broj HOS-ovaca je rastao jer su se, i to isključivo na dragovoljnoj osnovi, postrojbama bez obzira na dobnu, spolnu, vjersku ili nacionalnu pripadnost priključivali borci iz svih krajeva, među njima i znakovit broj stranaca iz Europe i prekomorskih zemalja, a diljem Hrvatske i Slovenije pokrenuto je desetak kampova i centara za vojnu obuku. Tako je, prema dogovorima vodstva HSP-a i Ministarstva obrane Slovenije s Janezom Janšom na čelu, prva skupina pripadnika HOS-a stigla na bojnu obuku u Kočevje u srpnju 1991., bilo ih je osamdeset, vodio ih je pokojni Alija Šiljak rodom iz Foče, tamo su za njih skrojene i sašivene i prve crne odore – zavisno od prigode, opisivane kao “uniforme za noćnu borbu” ili kao “specifično HOS-ove)  a obuka u kočevskoj šumi prikrivana je u obje države. Kampovi za obuku HOS-a u Hrvatskoj nalazili su se pak na Žumberku, u jednoj školi u zagrebačkoj Dubravi, na splitskom Žnjanu i u Tugarama te na otocima Braču i Čiovu.

Postrojbe HOS-a nicale su ’91. u svim mjestima gdje su postojali ogranci HSP-a


Javnu promociju HOS-a koji je već imao ratna iskustva s ratišta u Topuskom, Barilovićima te pri blokadi i oslobađanje vojarni JNA na Borongaju i u novozagrebačkoj “Maršalki” s jednom satnijom ispred desetak tisuća građana pokojni Paradžik i Paraga upriličili su 10. rujna 1991. na Trgu bana Jelačića, a postrojba je malo potom upućena u pravcu Vukovara. Ta je postrojba pokazala iznimno visoku predanost u borbi te je među 58 pripadnika većina bila tijekom borbi za Vukovar više puta ranjena, a čak 25 je i poginulo (o čemu vjerojatno najopsežniju pisanu, slikovnu i video dokumentaciju posjeduje moj prijatelj pukovnik HV-a Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a u Bogdanovcima).

Prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžik u to je doba objašnjavao kako “Hrvatska stranka prava organizira preko svog članstva dobrovoljce za obranu domovine. Borci se pripremaju na poligonima za obuku kako bi bili što spremniji ući u rat s neprijateljima. Mi diljem Hrvatske imamo pravaške dobrovoljačke odrede, u sastavu ZNG-a. Ali, mi imamo svoj znak i nižu komandu. Jedinice smo potpuno sami opremili, od uniformi do raznovrsnog modernog oružja. Same jedinice djeluju kao desetice, tridesetice, stotice, ili dvjestotice, što je vrlo slično rimskom sistemu vojske po centurijama i kohortama”..

Postrojbe HOS-a početkom jeseni 1991. ubrzano počinju nicati gotovo u svim mjestima u kojima su postojali ogranci HSP-a.

U Dalmaciji, odnosno u Splitu, iako službeno ustrojena kao bojna tek  2. studenog 1991. po zapovjedi Dobroslava Parage kao vrhovnog zapovjednika i Ante Đapića kao vršitelja dužnosti načelnika Ratnog stožera, Deveta bojna “Rafael vitez Boban” djelovala je pod zapovjedništvom Joze Radanovića kao dragovoljačka postrojba još od siječnja 1991. u okviru pričuvnoga sastava MUP-a, a potom pri 4. brigadi ZNG-a. Nakon njezina raspuštanja kao dragovoljačke postrojbe u siječnju 1992., Marko Skejo (kasniji zapovjednik 114. Brigade HV-a) ju u srpnju 1992. ponovo okuplja, ovoga puta kao profesionalnu postrojbu u sastavu 114. brigade. IX. bojna ratovala je u Dubrovniku, u Zadru (Škabrnja), u Hercegovini te diljem Hrvatske, nerijetko je popunjavala redove drugih brigade, sudjelovala u akcijama Zima ’94. i Ljeto ’95. da bi kraj rata dočekala na Južnom bojištu. U naponu snage, IX. bojna brojila je oko 500 pripadnika, a kroz njene redove prošlo ih je daleko više. Većinu su činili Hrvati, ali 30 do 40 posto su bili bosanski muslimani. Bilo je i mnogo dobrovoljaca iz drugih europskih zemalja, od kojih je jedan od najpoznatijih bio Thomas Crowley “Irac”. U sastavu IX. bojne HOS-a bilo je oko 60 stranaca, ponajviše Engleza i Francuza, te Iraca, Nijemaca, Španjolaca, Ukrajinaca, Nizozemaca, Francuza, Poljaka, Finaca, Šveđana, i Litavaca. Mnogi od njih su prethodno bili pripadnici profesionalnih vojnih postrojbi, francuske Legije stranaca, rodezijskog i britanskog SAS-a, francuskih padobranskih postrojbi, ili španjolske Legije stranaca. U svibnju 2014. u Splitu je podignuto spomen obilježje IX. bojni, koje će u doba SDP-ova ministra MUP-a Ranka Ostojića u Vladi Zorana Milanovića postati predmetom noćnoga oskrnavljujućega skandala.

Izdvajanje HOS iz nadležnosti Armije BiH


HOS je 1991. djelovao i u Vinkovcima i okolici, kada je po nalogu Glavnog stožera iz Zagreba tamo upućeno 200 bojovnika iz Žumberka za pripomoć i daljne djelovanje prema Vukovaru, i kada se vrše zadatci oslobađanja (Komletinci, Jarmina, Nušar, Mala Bosna, Nijemci, Vrbanja, Antin, Tordinci i Đeletovci, Cerić), gdje su položaje držale VI. bojna “Marijan Baotić”, Samostalna satnija i I. bojna Žumberak za posebne namjene, koja je krajem veljače 1992. imala 800 ljudi. Valja ovdje spomenuti kako je, po nekim verzijama, početkom studenoga 1991., vodstvo opsjednutog Vukovara zatražilo pomoć od Parage koji je još 13. rujna 1991., iz Zagreba uputio 200 vojnika HOS-a pod zapovjedništvom  Eugena Meindorfera i Dubravka Klauderotija u pomoć opkoljenom gradu, no  ih je u Vinkovcima zaustavio Tomislav Merčep, tadašnji pomoćnik ministra policije Ivana Vekića i preusmjerio ih u Osijek gdje su zatvoreni u Crvenu vojarnu. General Martin Špegelj je 16. listopada izvršio smotru te postrojbe i naložio Merčepu proboj prema Vukovaru pravcem Nuštar-Bogdanovci kako bi se bar stanovništvo spasilo kad se grad više ne može braniti što je, navodno, Merčep odbio.

Osijek i Čepin je branila Čepinska bojna pod zapovjedništvom Slobodana Tolja, a u obrani Gospića i na Ličkom ratištu sudjelovala je XIX. bojna “Vitez Jure Francetić”, a posebno poglavlje u pripovjetci o HOS-u predstavlja Bosna i Hercegovina, koje poglavlje u ovoj prigodi, zbog ograničena prostora, nažalost ne možemo šire pregledati, osim nezaobilaznog spomena na generala HOS-a i Armije BiH (posmrtno, krilnika HOS-a) Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a za Hercegovinu ali i člana Glavnoga štaba Armije BiH, koji je smrtno stradao u Kruševu na putu iz Mostara prema Širokom Brijegu 9. listopada 1992. na kontrolnom punktu kojega su držali pripadnici Kažnjeničke bojne u sasavu HVO-a. Uz Kraljevića, smrtno su stradala još osmorica pripadnika HOS-a, te jedan pripadnik HVO-a a još je jedan ranjen. Nakon smrti Blaža Kraljevića, HOS se i u BiH počeo osipati, a vojnici su se raspoređivali po nacionalnoj razdiobi – Hrvati su prelazili u HVO, a Muslimani/Bošnjaci u Armiju BiH. Sprječavanju raslojavanja HOS-a nije pridonijela ni zapovijed Dobroslava Parage iz studenoga 1992. kojom je faktički izdvojio HOS iz nadležnosti Armije BiH. Da se broje zadnji dani tih oružanih formacija svjedočio je i događaj od 17. ožujka 1993. godine kada su pripadnici muslimansko-bošnjačkih oružanih snaga ubili u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika tamošnjeg HOS-a.

I 1. ožujka 1992. dogodio se atentat na pravaše. Naime, tog je dana podmetnut eksploziv u Omladinskom domu u Vinkovcima, gdje se nalazila 109. brigada (jedinica HOS-a pri Hrvatskoj vojsci), a Paraga je tada boravio tamo. Trinaestero članova HSP-a je ili ubijeno, ili ranjeno u eksploziji, a Paraga je izbjegao smrt.

Mile Dedaković i HOS

Prvi načelnik Glavnoga stožera HOS-a Ante Paradžik ubijen je pak 21. rujna 1991., svega desetak dana nakon prvoga postrojavanja na Trgu bana Jelačića, u Sesvetama, kada se s dvojicom suputnika vraćao u vozilu Lada Niva iz Križevaca gdje je taj dan utemeljena podružnica HSP-a. S obzirom na ratno stanje, policijske patrole zaustavljale su ih svakih nekoliko kilometara radi rutinske kontrole. Na posljednjoj kontroli, oko 22 sata, u “Ladu Nivu” u kojoj se nalazio dopresjednik HSP-a policajci su ispalili 60 metaka, većinom u suvozačevo sjedalo, gdje je sjedio Paradžik, jer im je, navodno, putem radio-veze dojavljeno da se u vozilu nalaze “martićevci”. Na mjestu je ostao mrtav, dok su druga dvojica putnika preživjeli. Mediji u Hrvatskoj tada su prvi put počeli upotrebljavati sintagmu “političko ubojstvo”, koju su neposredno nakon Paradžikova ubojstva izrekli predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga i vođa HSLS-a Dražen Budiša, tada i ministar u hrvatskoj Vladi.

Nakon Paradžikova ubojstva, mjesto dopredsjednika stranke te v.d. načelnika Ratnog stožera HOS-a preuzima Anto Đapić, koji je u stranku te godine došao iz HDZ-a posredstvom Krešimira Pavelića, a nakon Đapića mjesto načelnika Ratnoga stožera HOS-a preuzet će general Ante Prkačin.

Godine raspadanja HOS-a obilježene su i mučnim sudskim procesima. Naime, nakon što je prvi put poslao pomoć Vukovaru u rujnu 1991., predsjednik HSP-a i u studenomu šalje postrojbu HOS-a u pomoć opkoljenom gradu. Naime, vodstvo vukovarske obrane početkom studenog 1991. tražilo je dodatnu Paraginu pomoć, Paraga uspostavlja kontakt sa zapovjednikom obrane Milom Dedakovićem – Jastrebom, ali 200 HOS-ovaca, kao što je spomenuto, koje je poslao u pomoć Vukovaru zaustavio je Tomislav Merčep, tada zamjenik ministra policije Ivana Vekića. Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga postao je prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković Jastreb drugooptuženi, a policija provodi pretres u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb pod optužbama za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i ustavnog poretka. U pritvoru Paraga počinje štrajk glađu, a Dedaković biva teško premlaćivan u zatvoru u Zagrebu. Državno odvjetništvo pokrenulo je sudske postupke protiv njih, osnovana je “Komisija za Vukovar” na čelu s Josipom Manolićem koja je branitelje Vukovara dodatno opteretila, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donio rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih proglašene neosnovanima te su svi pušteni na slobodu. Nakon što je izašao iz zatvora, Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i priključuje se HSP-u gdje je postao glavni inspektor HOS-a. No, ponovo u lipnju 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu, Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin optuženi su za stvarenje paravojske (HOS), ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske, terorizam, planiranje državnog udara i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Vojni tužitelj bio je Mirsad Bakšić. Protiv Parage, Đapića, Dedakovića i Prkačina svjedočili su Krešimir Pavelić (bivši tajnik HSP-a), Janko Bobetko (general HV-a) i Mate Šarlija Daidža (general HV-a i HVO-a), a optužene je branio Zvonimir Hodak, pravni zastupnik HSP-a. Pravašima je optužnica više puta sužavana, a nakon dugotrajnog procesa i mnogobrojnih optužbi koje su ih teretile čak i za državnu izdaju, pravašima na suđenju nije dokazano – ništa. Svi su oslobođeni svih optužbi, a sudski proces protiv njih završava. No, tijekom postupka na Vojnom sudu, pravaši su izbačeni iz Starčevićeva doma, a policija je u tadašnjem sjedištu stranke pronašla nekoliko pušaka, dvadesetak bombi i mina, pet kilograma eksploziva i preko 2000 metaka raznih kalibara. Nakon deložacije, HSP je svakodnevno, s početkom u 18 sati, održavao mirne prosvjede ispred zgrade Doma, a sjedište stranke vraćeno je u Šenoinu 13 (danas se tamo nalazi Paragina frakcijska stranka pod imenom HSP 1861.).

Raspuštanje HOS-a 16. travnja 1993.

Konačno, u Hrvatskoj su sve postrojbe HOS-a – za koje se računa da je kroz njih dotle prošlo oko 10.000 boraca – već do početka 1992. pripojene Hrvatskoj vojsci (HV) po zapovjedi MORH-a. Do tog trenutka, jedinice HOS-a djelovale su samostalno i imale su međusobnu koordinaciju. Ipak, i nakon integracije, zadržane su političke i druge veze između HSP-a i pripadnika HOS-a, kao i kontakti logističke prirode Glavnog stožera HOS-a s područnim postrojbama. Paraga se protivio odluci podređivanja HOS-a HV-u, želeći da HOS ostane odvojeni dio Hrvatske vojske. Ukoliko se dogodilo da se netko od regrutiranih lica ili dobrovoljaca javi u Glavni stožer HOS-a nakon integracije, upućivao se na teren, a najviše u Bosnu i Hercegovinu, gdje je 1992. došlo do eskalacije sukoba.

U BiH, gdje se HOS, s obzirom na činjenicu da su u njega osim Hrvata mahom ulazili i Bošnjaci-muslimani, brojčano mogao ravnopravno mjeriti s HOS-om u Hrvatskoj, on je raspušten sporazumom između predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne  pokojnoga Mate Bobana i generala HOS-a Ante Prkačina 29. kolovoza 1992. u Grudama. Zbog ovog poteza, Dobroslav Paraga izbacio je Prkačina iz HSP-a, a HOS se u međuvremenu podijelio po narodnosnom principu. Unatoč raspuštanju HOS-a u BiH, Paraga je 9. listopada 1992. donio odluku kojom je objedinio dva stožera HOS-a u Bosni i Hercegovini pod jednim zapovjedništvom sa sjedištem u Zenici, a za zapovjednika je imenovao Mladena Holmana. HOS je tako djelovao u sastavu Armije BiH sve do travnja 1993. No, nakon pokolja Hrvata u Dusini počinjenog od strane muslimanskih snaga u siječnju 1993. pripadnici HOS-a počinju prelaziti u HVO, iako se Paraga protivio takvim radnjama. Holman je konačno donio odluku o inkorporiranju HOS-a u HVO 5. travnja 1993. a nadnevak 16. travnja 1993. službeno se uzima kao datum kad je HOS prestao postojati kao samostalna organizacija na tlu BiH pa su, dakle, zadnje postrojbe nekada slavnog HOS-a koje su se održale do kraja rata, bile splitska  IX. bojna “Rafael vitez Boban” i sarajevska 101. bojna “Do Drine”. One su raspuštene 1996. godine.

Milanovićevo dekontekstualiziranje Tuđmanove izjave od pred 30 godina


HOS se, dakle, u javnosti najčešće percipira kao tzv. vojno krilo Hrvatske stranke prava (HSP) na čelu s Dobroslavom Paragom (što činjeničnom stanju odgovara samo jednim dijelom, nikako uzevši u cjelini). Zbog tako sužene i dekontekstualizirane percepcije, kad god se HOS iz bilo kojega razloga želi dezavuirati – kao što je to upravo učinio predsjednik Milanović u Jasenovcu – citira se izjava dr. Franje Tuđmana negdje s kraja 1991.: – “U ovom trenutku glavni neprijatelj ustavnog poretka Hrvatske, koji se izrazio i kroz otvoreni rat, jest Jugoslavenska armija i sve što je povezano s njom. Dakle, i njezine obavještajne službe koje koriste agenture i pojedince koji djelujući u organizacijama ekstremnog hrvatstva, kroz radikalne parole, a pozivajući se i na ustaštvo, na tom konceptu nude izgradnju buduće hrvatske države. Nije teško dokučiti da i kroz takve organizacije neprijatelj želi podrivati naš ustavno pravni poredak. I zato se na političkom planu sukobljavamo s tim hrvatskim radikalizmom koji objektivno podriva sadašnju obrambenu snagu Hrvatske, jer civilizirani demokratski svijet, kako domaći tako i svjetski, ne može prihvatiti povratak aveti prošlosti koje su na ovim prostorima izazvale krvave obračune. A plus toga, onda imamo, znači, rasovske pojave, stvaranja pojedinačnih vojski, najprije u krilu HDZ-a, kao što je to bio slučaj Osijek, Glavaša, Merčepa i drugih, pa do onda i pojave HOS-a u okviru Hrvatske stranke prava koja ima zadaću od KOS-a, i to imamo razgovore generala jugoslavenskih koji daju, da imaju svoje ljude, pa do stranih obavještajnih službi, i da je postojanje HOS-a  dokaz da je ova Hrvatska, naša Hrvatska, nastavak NDH, da ne držimo situaciju u svojim rukama. O tome nam govore, ne samo u razgovorima strani državnici, diplomati nego i na haškoj konferenciji znači, uime čitavog svijeta. Pa će jedan Bush izjaviti da zbog takovih paravojnih organizacija koje nose fašistička obilježja, da Hrvatska ne može biti tretirana povoljnije negoli Srbija. Prema tome, HOS nam je nametnut kao uteg, ne samo zato da bi nas se nadalje obilježavalo kao profašističku, proustašku organizaciju, negoli i zato da bi se kazalo i Jugoslavenska armija se ne mora povući iz kriznih područja, jer su ugroženi od hrvatskih ustaških genocidnih namjera… U sklopu tih problema unutarnjih poslova i vojske poseban je problem taj što su nam ti hosovci unijeli jednu anarhičnu situaciju u Hrvatsku općenito, sa tim posebnim oznakama HOS-a, ‘U’ i Pavelićevih slika, čak i ‘SS’ što snimaju strani novinari, o čemu se piše i u čemu nas poistovjećuju sa NDH i s ustaštvom. I u redovima ne samo usko HOS-a, nego i u tom ratu koji vodimo, bilo je na mnogim mjestima anarhičnih samovoljnih postupaka, nedjela, pa i neopravdanih zločina. Sisak, Bjelovar, Osijek, Vukovar, Karlovac, Gospić, sve je to nešto što je već izašlo i na međunarodnu scenu i što bi moglo našu demokraciju i ne samo demokraciju, nego Hrvatsku kao takvu kompromitirati. Na Vijeću i na sastancima ovog užeg tijela Ureda za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova i obrane razgovarali smo o tome i dogovorili se da moramo ići i na razoružanje, znači tih svih drugih skupina, pojedinaca koji nisu u sastavu MUP-a ili vojske, ali i pred sud sa počiniocima tih zlodjela, da bismo se ogradili, da ne bismo dopustili da nam taj uteg ponovno padne na glavu, na pleća nove Hrvatske, da bismo uostalom dokazali da nećemo dopustiti pojave koje mogu voditi i do građanskog rata i koje bi mogle onemogućiti izgradnju demokratske Hrvatske”.

Međutim, dekontekstualizirati Tuđmanovu dnevno-političku ocjenu staru 30 godina u svrhu da bi se time zagovarala i zazivala represija nad povijesnim pamćenjem, da bi se uvodile zabrane i progon nad uspomenama kad su one (uspomene) uobličene u spomen-ploče, u ratno znakovlje ili u bilo koji drugi tvarni oblik, na način na koji to predlaže trenutačni predsjednik RH, e to je, čini se, malo više od ishitrene nepromišljenosti: to je, dobri ljudi, opako opasno.


Izvor: orijektvelebit.com/Foto:Fah

Izvorni autor: Mate Bašić

Autor: