U BALKANSKOM DVORIŠTU ‘Plamte tenzije između Bugarske i Makedonije, a sve ispod radara, tek ćete vidjeti što će se dogoditi...‘
Ugledni Financial Times piše o velikom problemu koji dobiva premalo pažnje
Iz mjeseca u mjesec, čini se da europsko susjedstvo postaje sve opasnije - što je ilustrirano vojnim napadima Irana i Izraela na međusobno teritorije i očajničkom borbom Ukrajine da odbije ruske osvajače, piše Tony Barber za Financial Times.
Čak i u balkanskom dvorištu EU-a, nevolje su sve veće.
Usredotočit ću se na balkanski problem koji, po mom mišljenju, dobiva premalo pažnje: napetosti između Bugarske, članice EU-a, i Sjeverne Makedonije, koja se nada pridružiti klubu od 27 zemalja.
Pretpostavljam da će se ove napetosti pogoršati. To ne sluti na dobro s obzirom na ambiciju EU da proširi svoje članstvo na istočnu i jugoistočnu Europu.
Prvo, pogledajmo neke incidente ovog tjedna koji ilustriraju koliko će teško biti napredovati u proširenju EU.
U Bosni i Hercegovini, članovi općinskog vijeća Srebrenice, etnički Srbi, glasovali su za preimenovanje 25 gradskih ulica, u znak sjećanja na vlastitu zajednicu i srpske povijesne ličnosti, ignorirajući masakr bosanskih Srba 1995. nad tisućama Bošnjaka (bosanskih Muslimana), muškaraca i dječaka.
Prošlog mjeseca sam iznio razloge zašto je članstvo Bosne i Hercegovine u EU još uvijek daleko, unatoč najboljim namjerama Bruxellesa. Glasanje u Srebrenici je upravo suprotno od onoga što je potrebno da bi kandidatura Bosne napredovala.
U državi Gruziji na južnom Kavkazu, kojoj je EU prošle godine dodijelio status kandidata, vlada i dalje gura zakon o "stranim agentima" koji nalikuje mjeri donesenoj u Rusiji za slamanje političkog neslaganja.
Ova inicijativa pokazuje da gruzijska vlada, ne samo da ne teži ispunjavanju kriterija za ulazak u EU o demokraciji i vladavini prava, nego im se u praksi ruga.
Konačno, parlamentarna skupština Vijeća Europe, paneuropsko tijelo posvećeno zaštiti ljudskih prava, izglasala je prijem Kosova, bivše srbijanske pokrajine koja je proglasila neovisnost 2008.
Ako to odobre države članice Vijeća, to bi značilo značajan korak prema širem međunarodnom priznanju Kosova čemu se protive Srbija i druge države, posebice Rusija.
Kakvi god bili rezultati tog glasovanja, ono je izazvalo ljutitu reakciju Srbije, čineći pomirenje između dviju zemalja — što je uvjet za članstvo u EU za obje — još udaljenijom perspektivom.
Postoje, naravno, i drugi razlozi za sumnju u podobnost Srbije za ulazak u EU, barem pod sadašnjim vodstvom.
I tako do Bugarske i Sjeverne Makedonije.
Potonja je jedna od šest potencijalnih balkanskih članica EU, a ostale su Albanija, Bosna, Kosovo, Crna Gora i Srbija.
Gruzija, Moldavija i Ukrajina su u istom redu za ulazak, a kandidatkinja je i Turska - iako više na papiru nego u stvarnosti.
Slučaj Sjeverne Makedonije ističe se zbog kratkovidne odluke koju je EU donio u srpnju 2022. kada je konačno dao zeleno svjetlo za početak pregovora o članstvu sa Skopljem (zemlja je prvobitno postala kandidat 2005.).
U biti, EU je rekla da se Sjeverna Makedonija ne može pridružiti ako ne ispuni rigorozan niz zahtjeva Bugarske, svoje susjede, koji se odnose na jezik, nacionalni identitet i povijest — pitanja oko kojih dvije zemlje imaju dug i kompliciran odnos.
Za analizu zašto je odluka EU-a bila pogrešna, preporučujem esej Edwarda Josepha za Školu naprednih međunarodnih studija Sveučilišta Johns Hopkins.
Kako Joseph objašnjava, odluka ne samo da daje Bugarskoj de facto pravo veta na pregovore o ulasku Sjeverne Makedonije u EU, već također postavlja užasan presedan za veći proces proširenja.
Previše je lako zamisliti, na primjer, Hrvatsku koja traži pravo da nametne Srbiji uvjete slične bugarskim, ili Mađarsku koja to radi Ukrajini.
Bilo koja zemlja koja se nada pridruživanju EU-u mogla bi biti blokirana od strane postojeće države članice s pritužbama koje se temelje na jednostranom čitanju povijesti i nacionalnog identiteta.
EU bi trebala biti pošten posrednik u takvim sporovima, ali u ovom slučaju stala je iza Bugarske.
Koje su posljedice?
Jedan od koraka koji se traži od Sjeverne Makedonije je da treba izmijeniti svoj ustav kako bi se Bugari spomenuli kao jedan od "konstitutivnih naroda" zemlje. Ovo je prilično veliki problem, s obzirom da Bugarska ne priznaje makedonski jezik (smatrajući ga ogrankom bugarskog) ili postojanje makedonske manjine u Bugarskoj.
Ipak, sadašnja vlada Sjeverne Makedonije popustila je pod pritiscima da izvrši promjenu jer se želi pridružiti EU.
No, amandman nije prošao jer Vlada nema dovoljno veliku parlamentarnu većinu.
Sada će stvari krenuti na gore. U Sjevernoj Makedoniji u srijedu će se održati predsjednički izbori. Ako niti jedan kandidat ne pobijedi, drugi krug održat će se 8. svibnja, istodobno s parlamentarnim izborima.
Ne dajem nikakve prognoze o predsjedničkoj konkurenciji, koja će biti žestoka. No čini se vjerojatnim da će na parlamentarnim izborima pobijediti desničarska nacionalistička stranka VMRO-DPMNE, koja se odlučno protivi amandmanu na ustav.
U međuvremenu, Bugarska treba održati parlamentarne izbore 9. lipnja — šeste takve izbore u tri godine. Možda neće biti potpunog pobjednika, ali je glavni kandidat u anketama konzervativna stranka Gerb bivšeg premijera Bojka Borisova.
Sigurno je da bi svaka vlada koju vodi Borisov zauzela tvrd stav o potrebi promjene ustava Sjeverne Makedonije.
Ukratko, Bugarska i Sjeverna Makedonija uskoro bi mogle biti još više u zavadi oko jednog od ključnih pitanja koje treba riješiti kako bi se napredovalo u proširenju EU.
Ukratko, radi se o VMRO-DPMNE, stranci čije ime (sigurno jedno od najdužih u europskoj politici) označava Unutarnju makedonsku revolucionarnu organizaciju-Demokratsku stranku za makedonsko nacionalno jedinstvo.
Ovu stranku nekoć je vodio Nikola Gruevski, bivši premijer koji je osuđen za korupciju, a zatim je pobjegao iz Sjeverne Makedonije 2018. uz pomoć mađarskih dužnosnika.
To što je Gruevski posljednjih nekoliko godina i dalje djelovao, unatoč statusu bjegunca od pravde, znak je mračne uloge koju na Balkanu igraju Mađarska i njezin premijer Viktor Orbán.
Stranka se ogradila od Gruevskog, ali se zalaže za tvrdi makedonski nacionalizam koji njeni protivnici nazivaju antikvizacijom.
Kako objašnjavaju Janelle Clausen i Leon Hartwell za think-tank Center for European Policy Analysis, ovaj izraz opisuje stranačko inzistiranje — što je u Grčkoj iznimno kontroverzno — da moderni makedonski identitet potječe iz ere Aleksandra Velikog prije više od 2000 godina.
Ova nacionalistička stajališta objašnjavaju odbojnost stranke prema Prespanskom sporazumu s Grčkom iz 2019.
Prema ovom sporazumu, Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija pristala je promijeniti svoje ime u Sjeverna Makedonija, s ciljem ublažavanja grčkih strahova od potraživanja Skoplja na grčki teritorij i kulturni identitet.
Prespanski sporazum označio je rijedak trenutak napretka u rješavanju povijesno bremenitih problema Balkana. Ali, kao što vidimo s Bugarskom i Sjevernom Makedonijom — da ne spominjemo Srbiju i Kosovo ili Bosnu — postoji stalno prisutan rizik da će sporovi u regiji oko identiteta, naslijeđa i jezika postati teži, a ne lakši za rješavanje.
Rješenja su još nedostižnija zbog duboko ukorijenjene korupcije, organiziranog kriminala i neadekvatnosti u vladavini prava diljem Balkana.
Na primjer, jedan od razloga zašto se čini da će VMRO-DPMNE pobijediti na izborima u Sjevernoj Makedoniji je nezadovoljstvo javnosti korupcijom.
EU priznaje problem. Najnovije godišnje izvješće Europske komisije o Sjevernoj Makedoniji, objavljeno u studenom, navodi:
Nije bilo napretka u pravosuđu tijekom razdoblja na koje se odnosi izvješće . . . U prevenciji i borbi protiv korupcije . . . nije postignut napredak. Korupcija i dalje prevladava u mnogim područjima i zabrinjava.
Slučajno postoji i problem korupcije u Bugarskoj. Prošle je godine Ministarstvo financija SAD-a uvelo sankcije petorici tada sadašnjih ili bivših dužnosnika bugarske vlade. Izjava Ministarstva financija nije umanjila riječi:
Njihovi različiti profili i dugotrajna istaknutost u bugarskoj politici ilustriraju razmjere u kojima je korupcija postala ukorijenjena u ministarstvima, strankama i industrijama u državnom vlasništvu.
Za EU je poteškoća u tome što je, nakon što je primila Bugarsku 2007., otkrila da nema dovoljno utjecaja da iskorjeni korupciju. Nije pomoglo ni to što je bivša njemačka kancelarka Angela Merkel Borisova smatrala korisnim saveznikom iz iste obitelji političkih stranaka desnog centra.
Dok EU razmatra kako promicati svoj projekt proširenja, jedno je sigurno: neke će se vlade pitati je li mudro primiti zemlje s endemskom korupcijom kad je pouka iz bugarskog slučaja ta da je članstvo zapravo omogućilo da se problem zagnoji.
Zajedno s vjerojatnim porastom trvenja između Bugarske i Sjeverne Makedonije, to ostavlja jako puno toga na tanjuru EU-a za rješavanje, piše Tony Barber za Financial Times.
