Bez obzira na uhićenje dvojice osumnjičenih za ratni zločin u Vukovaru, iako je nesretna žrtva njihovog iživljavanja Snježana Maljak o njima javno svjedočila i govorila puno prije.

U organizaciji Grada Vukovara i Ujedinjenih naroda u RH u Vukovaru je još 03. travnja 2012. održan okrugli stol “Seksualno nasilje u ratu”, na kojem je Snježana, između ostalog, u kontekstu počinitelja spomenula Vladimira Vezmara i Milana Ivankovića.

Ispovijest Snježane Maljak donosimo u cijelosti:

“Rođena sam i odrasla u Vukovaru, danas sam majka četvero djece.

Početkom kolovoza odlazimo i mi organizirano na more, ali već nakon 15-ak dana vraćamo se u grad, kažu, nije opasno. Nakon nekoliko dana tata dobiva prijetnju da će nas tu noć pobiti sve u kući, ostanemo li. Uz pucnjavu koja nas je pratila, bježimo iz kuće, preko vrta u susjednu ulicu, pa dalje.

U jednoj kući na izlazu iz grada dočekamo jutro. Iz policije dolaze po nas i prevoze nas na Mitnicu, kod ujaka. U podrumu danima trpimo granatiranje grada.

Moj tada 3-godišnji sin imao je astmatični bronhitis i nestalo mu je lijeka. Biciklom idem u bolnicu po lijek. Nakon toga na Sajmištu. Tamo su mi muž i brat. Odlazim da ih vidim. Sada me pokojni susjed pita, htjela bi biti u sanitetu, za ranjene, ako do toga dođe. Imam malo dijete. Nema drugih kaže mi on, ili su otišli ili se boje. Pristajem i vraćam se da uzmem odjeću i kažem majci i ocu. Majka plače, pitaj me , što će ona s mojim djetetom ako se meni nešto dogodi.

“Bili smo robovi”

Prvi veći napad 05.09. 1991, brat i bratić su ranjeni, ali uspjeli smo se obraniti i zadržati položaj. Drugi napad, 14.09. 1991. nismo uspjeli , jer su nasrnuli i avionima i tenkovima i pješadijom. Pješadija je ubijala sve koji su imali bilo koga u obrani grada ili im se nisu na vrijeme javili da su u podrumu. Gluhu staru susjedu su ubili jer im se nije odazvala na poziv. U manje od 24 sata ubijeno je 87 civila. Mnoge nismo pronašli još uvijek. Pokolj…

Sutradan su išli po kućama i skupljali mrtve. Svi su bili u uniformama JNA ili u maskirnoj. Morali zavezati bijelu krpu na kapiju da se zna da su tu Hrvati.

Bili smo robovi u rukama srbočetnika i JNA. Ljudi su odvođeni, zatvarani, ubijani, žene silovane. Odvode me nekoliko puta na ispitivanje i zastrašuju, prijete.

Njihov zapovjednik teritorijalaca Marko Crevar odvodi me u kuću mojih roditelja i nabija mi cijev puške u leđa i vodi me po kući. Prevrće stvari koje su već isprevrtane. U sobi na podu vidim kutije od zlatnine, sve prazne. Odvodi me u potkrovlje i prijeti da će mi zaklati oca i brata. Zatim prijeti da će zaklati i mene. Nakon nekoliko dana dolazi i odvodi me opet na ispitivanje. Opet mi prijeti.

Drugi dan dolaze on, Ivanović i Vezmar i dok nas Vezmar drži na dvorištu, Crevar i Ivanović odnose stvari iz kuće.

Dolaze drugi četnici i prijete, ispituju. S. Samardžija i još jedan iz Negoslavaca dolaze i odvode snahu. Nakon što su se vratili, plačući mi je rekla da ju je onaj drugi kojem ne znam ime, silovao. Drugi dan nailazi Srbin, Ivković i ona traži pomoć. Kaže joj, pomoći će, samo zato što je strana državljanka. Pita ga da i mene s njom izvuče iz grada. Ne, kaže on, ona će na Petrovu Goru, na zabavu.

02.10. 1991. Dolaze trojica, jedan je domaći, M. Samardžija otac moje školske kolegice, a drugu dvojicu ne znam. Prozivaju rođaka, odvode ga i mlate putem. Nakon nekog vremena vraćaju se po nas.

“Naredio mi je da se okupam i skinem. Znala sam ga od malena”

Stariji od njih nabija mi cijev puške u leđa i tjera da podižem i prevrćem stvari po kući. Odvode nas preko vrta u susjednu, moju ulicu. Mlađi četnik kaže, ja sam njegov zarobljenik, nudi me cigaretom i značajno me gleda, a stariji stavlja pištolj na čelo rođakinji i kaže da će ga ubiti jer mu je osoba Franju Tuđmana. Odvode nas na ispitivanje u štab. Domaći me pita, znam li da mu je kći poginula. Znam. On veli da će ubiti 60 24-godišnjaka za nju.

Putem susrećemo starijeg susjeda, vode i njega. Nailazimo na lokvu krvi, malo dalje leži rođak, mrtav.

U podrumu ispitivanje, tjeraju nas van i udaraju susjeda. Sve se čuje. Udarajući ga tjeraju da priznaju da je hranio ustaše i da je i sam Tuđmanovac. Kad su otvorili vrata, susjedu lipti krv iz usta, vilica je vani, on bunca. Mlađi me hvata za kosu i čupajući više na mene da kažem gdje je radio stanica ili ću i ja biti kao moj komšija. Odveli su ga iza kuće i zaklali. Domaći je otišao po još ženu.

Nakon ispitivanja, susjede i mene odvode u zatvor , podrum jedne kuće, sve smrdi po mokraći i ulazi. Rođakinju su odveli u nepoznato. Drugi dan odvode nas na Velepromet, opet ispitivanje, prijetnje. Smještaju nas u jednu zgradu i daju na „čuvanje“

13.10.1991, onaj što je rekao da ću biti za zabavu na Petrovoj Gori dolazi i kaže mi „mala, sutra ćeš mi oprati veš“. Sutradan je došao po mene i odveo me. Nakon što sam oprala veš, naređuje mi da se okupam, a nakon toga da se skinem. Molim ga da to ne radi, znam ga odmalena, plačem. Kaže ili ja ili 10-orica drugih i onda strijeljanje. Nakon što je obavio što je htio, vraća me u zgradu kod Veleprometa.

“Vrištim i povraćam”

Vrištim i povraćam. Susjeda me drži i tješi, moli da šutim, jer zidovi „imaju uši“. Moje vrištanje je čula i žena koja je bila silovana dvije kuće dalje.

Prošlo je nekoliko dana, dolaze trojica rezervista. Jedna od žena zove me van iz sobe i šapće da moram birati jednog od njih. Za mene je smak svijeta, sve se vrti i sve je crno. Osjećam da se prepolavljvam. Pokazujem rukom na jednog od njih.

Dolazi svaki dan i odvodi me u kuću jedne Srpkinje, njihove rezervistike i ponaša se kao da sam njegova svojina. Gadi mi se, trpim i čekam dan kad ću doći svom sinu, jer najlakše je reći ne i ubijte me, ali ja želim živjeti, želim vidjeti svoje dijete. Kad izlazim po vodu na bunar, vidim avion i granate kako padaju nad Mitnicom, a tamo je moj sin i ja patim još više.

Nakon pada grada, tražim svoje dijete i roditelje, sestru. Za nikog ništa ne znam. U Veleprometu se ući ne može. Prvi silovatelj dolazi i kaže da mi je dijete u Veleprometu, da mi je otac ubijen iza hangara. Molim drugog silovatelja da me uvede u Velepromet tražiti dijete. Ne nalazim nikoga od najbližih.

“Proživjela sam pakao pijanih četnika”

One druge dvije žene su otišle, jedna je odvedena u Sremsku Mitrovicu, a druga je pronašla svoje na Veleprometu i Srbin koji joj je mene silovao pomaže da ode s njima. Igra dobar, loš nas želi zbuniti. Meni nema tko pomoći. Preostaje mi Srpkinja u čiju kuću me je silovatelj odvodio, kaže da mogu biti kod nje.

Tu proživljavam pakao pijanih četnika koji slave nad padom grada i koriste me za svoje iživljavanje, od vezivanja za stolicu i uperenog svjetla baterijske lampe u oči, drogiranja i prijetnje do silovanja. Nazivaju me ustaškom kurvom.

05.12 1991.g. kada se rješavaju preostalih Hrvata, uspijevam dobiti propusnicu za izlazak iz grada i tako preko Srbije i BiH dolazim u moju Hrvatsku.

Godine prolaze, pokušavam živjeti normalno, imati obitelj. Liječim se. Pokušala sam se samoubiti, jer nisam imala kome reći koliko me sve proživljene strahote izjedaju. Nitko me ne pita kako sam, trebam li što…”