Uzalud im snovi: Velikosrpska kamarila ponovno želi hrvatski teritorij i nade polažu u Rusiju

Svake godine pred proslavu obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja" pojave se dežurni ljudskopravaški dušobrižnici koji u prvi plan ističu zločine nad Srbima. Ne postoji vojna akcija u kojoj nije bilo žrtava, pa je jasno da ih je bilo i u "Oluji". 

No ti zločini nisu bili sustavni niti ih je država planirala.

Ljudskopravaški aktivisti žele izolirane i pojedinačne zločine prikazati kao dio sustava unatoč tome što je operacija provedena na impresivan način, s minimumom žrtava te se i danas proučava na zapadnim vojnim akademijama.

Ljudskopravaši ističu da sve zločine treba osuditi. To je zdravorazumska i etički ispravna pozicija.

FOTO: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Haaška peta kolona

No nikada od tih istih udruga nismo čuli da treba osuditi, primjerice, zločine nakon Drugoga svjetskog rata. Oni će spominjati Aleksandru Zec, ali nikada neće spomenuti više od 400 druge djece ubijene u Domovinskom ratu.

Žrtva te djece za ove ne postoji jer razotkriva što se događalo devedesetih. Jasno je kako se ovdje radi o nastavku politike haaške pete kolone koja je 2012. doživjela poraz nakon što nije donesena osuđujuća presuda "Tuđmanovoj Hrvatskoj".

Vojno-redarstvena akcija 'Oluja' zauzima mitsko mjesto u modernoj hrvatskoj povijesti. To je ključna operacija koja je omogućila konačno oslobađanje do tada okupiranih hrvatskih područja. Bez te operacije ne bi bio osiguran hrvatski teritorijalni integritet niti bi bilo moguće funkcioniranje države. Upravo zato velikosrpski krugovi i NGO agenture žele kriminalizirati tu operaciju i prikazati ju kao etničko čišćenje. Snimaju se filmovi, a na tom zadatku je i djelovanje srbijanske diplomacije.  

Dakako, dio istoga scenarija su i nekrofilni parastosi koje diljem Srbije organiziraju Vučić i Srpska pravoslavna crkva, inspirator i lučonoša velikosrpskih zločinačkih pothvata u posljednjih sto i pedeset godina.

Pritom svi velikosrpski krugovi – kao što nikada, govoreći o ustašama, ne spominju atentat na Stjepana Radića i teror u monarhističkoj Jugoslaviji – žele ekstrahirati sve ono što se događalo prije kolovoza 1995.

Ignorirati frustrirane gubitnike

Aleksandar Vučić i velikosrpska kamarila svake godine poručuju da više neće dopustiti 'Oluju'. No 'Oluje' ne bi bilo da prethodno nije izvršena srpska agresija na Hrvatsku. Velikosrbi dobro znaju da bi ponovno jednako prošli, pa iz toga razloga zaista možemo reći da više neće biti 'Oluje' jer neće biti nove agresije.

Nije da se u Srbiji i dalje ne sanja o povratku "Republike Srpske Krajine", no svjesni su da za takvo nešto nemaju vojne, političke i financijske kapacitete. Oni bi radije da to odrade "Rusi" u nekoj potencijalnoj rekonstrukciji međunarodnog poretka.

Mit o 'Oluji' uz mit o Jasenovcu i kosovski mit predstavlja jedan od konstitutivnih mitova velikosrpske patologije oličene u kultu ugroženog Srbina. Što će Srbi biti nego jedino žrtve "večito ugrožene" od cijelog svijeta?

Teze slične onima iz velikosrpske kuhinje možemo u susret obljetnici nerijetko vidjeti i u nekim inozemnim medijima. Ranije to su bili uglavnom oni britanske provenijencije, a sada ih zamjenjuju njemački. Svi bi oni vrlo rado da Hrvatska ne slavi svoje pobjede. Potrebno je uništiti pobjednički mentalitet i narodni ponos. Kad se ovi unište što ostaje od jednoga nacionalnog kolektiva?

Hrvati slave i slavit će 'Oluju'. Sve što velikosrbi mogu u tom pogledu napraviti jest lajati na mjesec i upućivati trećerazredne provokacije. Treba ih ignorirati. Ovo su dani pobjede. Frustriranim gubitnicima ne treba davati niti najmanju pozornost.