VELIKO SRCE JAČE OD REZULTATA: Nismo u finalu, ali jesmo pobjednici

I da, boli. Naravno da boli. Finale je bilo nadohvat ruke. Ali unatoč tom porazu, ovi dečki su ponovno – heroji nacije.

Ne treba biti tužan. Nema razloga za pognute glave. Hrvatska je igrala hrabro, muški, s karakterom. Sportski je nadati se, željeti pobijediti i sanjati naslov prvaka, ali nekad – jednostavno ne ide. Ne pita se tu samo tebe. Nešto se pita i protivnika. A nekad je on brži, jači, mirniji, sretniji. Ovaj put – Njemačka.

I budimo pošteni: Njemačka je jaka, Njemačka je dobra. Jučer je Wolff pokazao klasu svjetskog vratara. On ih je u ključnim trenucima uveo u mirnije vode, a kad se Njemačka jednom smiri, tada zna kako kontrolirati utakmicu. Tu nema velike filozofije.

Ali nema ni zamjerke. Probali smo sve. Igrali smo „7 na 6“, mijenjali obrane, tražili rješenja tamo gdje ih gotovo nije bilo. I na kraju smo se – vratili. Pokazali smo ono zbog čega nas svi poštuju i zbog čega nas se svi pomalo i boje: to veliko hrvatsko srce. Onaj inat koji ne pita za rezultat.

Ne treba žaliti, ali ne treba ni slaviti poraze. Treba se što prije rekuperirati – i mentalno i fizički – i probati uzeti medalju. Jer već sada je ovo ogroman rezultat. Drugo prvenstvo zaredom, unatoč ozljedama, problemima i svemu što nas je pratilo, Hrvatska dolazi do borbe za odličje.

To je herojski. I to treba reći naglas.

Bez obzira s kojim će se mjestom vratiti kući, ovim dečkima treba skinuti kapu. Zahvalni smo im za sve što su nam pružili i za sve što daju hrvatskom rukometu. Još jednom su pokazali da ćemo, s ovim našim nabojem, emocijom i srcem, uvijek biti neugodni – baš svima.

I na kraju, možda najvažnije: dokle god idemo na utakmice uz domoljubne pjesme i Thompsona, i dokle god se na isti način vraćamo kući – bez obzira na rezultat – mi smo već pobijedili.