VELIKOSRPSKE OSVAJAČKE AMBICIJE

Četnički mimohod srpske vojske u Vukovaru 1995. godine bilo je morbidno iskazivanje moći u gradu mučeniku. Preimenovane ulice po Puniši Račiću i ubojicama Hrvata, ćirilične table ulica, srušeni katolički samostan i crkve, spomenik Draži Mihajloviću u gradu, neobilježena mjesta masovnih ubojstava Hrvata, zločinci slobodno i ponosno šeću gradu u kojem su počinili genocid, urbicid i kulturocid. Neki od ljudi iz toga vremena poslije su ušli u hrvatski Sabor i postali dio vlasti u Hrvatskoj, piše HRT.

Tada je Slavko Dokmanović, gradonačelnik okupiranog Vukovara, a kasnije optuženik za ratne zločine na Ovčari, hvalio poraženu vojsku, a čelni političari pobunjenih Srba iz istočne Slavonije nagovijestili su osnivanje ‘srijemsko-baranjske oblasti’, koja bi Srbima donijela autonomiju u dijelovima Hrvatske gdje nisu vojno poraženi.

Dokmanović je opet svojevoljno interpretirao Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, koji je prije malo više od mjesec dana potpisao, iako je prethodno izjavio da će si prije odsjeći ruku.

Svečanost u Vukovaru – igrokaz za naivne

No, onda je potpisan i Daytonski sporazum, koji je dokrajčio velikosrpske osvajačke ambicije.

Međutim, čelnici hrvatskih Srba i dalje su zavaravali vlastiti narod. Na vojnom mimohodu koji se održao na središnjem vukovarskom trgu bili su preostali vojni zapovjednici i radikalni političari te rijetki uzvanici iz Jugoslavije, među kojima se isticao ratni zločinac Željko Ražnatović–Arkan.

No svečanost u Vukovaru bila je samo igrokaz za naivne. U prosincu 1995. osnovan je Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, a Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijom iz siječnja 1996. utvrdilo je da će međunarodne snage, UNTAES, pod zapovjedništvom prijelaznog upravitelja Jacquesa Kleina razvojačiti okupirano područje Podunavlja, što se i dogodilo do travnja te godine.