Vladimir Majakovski - razočarani "pjesnik sovjetske revolucije" koji se ustrijelio 14. travnja 1930. godine

Vladimir Iljič Majakovski, pisac, slikar, glumac i revolucionarni pjesnik, jedan je od začetnika ruskog futurizma. U mladosti strasni marksist, u vrijeme sovjetske revolucije politički agitator i veliki obožavatelj Lenjina i "Oktobra" koji se proslavio svojim odama boljševičkom sustavu, već se 20-ih godina teško razočarao u Staljina i njegov način vladavine. Pred kraj života pokušao se "iskupiti" nekim dramama u kojima je nastojao pokazati pravo lice sovjetskog režima ("Hladan tuš"), ali ipak ostaje upamćen kao "pjesnik revolucije". 

 Rođen je u mjestu Bagdati (pored Kutaisija - prijestolnice gruzijske regije) 19. srpnja 1893. godine. Osjetljiv na socijalnu nepravdu, već je u mladim danima bio zatvaran zbog socijalističkih ideja, a sovjetsku je revoluciju (1917.) oduševljeno dočekao

 Životni put okončao je svojom voljom u Moskvi, ustrijelivši se iz pištolja u trideset sedmoj godini. Slom ideala i teško razočarenje što ga je doživio promatrajući stvarnost, bili su pretežak teret za ovog pjesnika kojeg još uvijek mnogi smatraju najangažiranijim umjetnikom razdoblja sovjetske revolucije.

 "Oda revoluciji", "Vladimir Iljič Lenjin", "Lijevi marš" i mnoge druge poeme i pjesme bile su i ostale zaštitnim znakom razdoblja u kojem se "Veliki Oktobar" slavio poput hrama i iz kojeg je cvala ideja rađanja novog svijeta - idealnog društvo, sreće, jednakosti, pravednosti i blagostanja.

 Dječarac odrastao u sirotinji i oskudici osjetljiv na društvenu nepravdu, sasvim razumljivo, oduševljeno je dočekao rušenje carske Rusije i boljševičku revoluciju. I taj ga je zanos godinama nosio i opčinio u toj mjeri da nije ni bio svjestan svih društvenih anomalija koje su već u vrijeme Lenjina bile itekako vidljive. Dolazak na vlast Staljina i njegov masovni teror, vladavina u kojoj su glavne poluge bile sila i strah, surova sila i paralizirajući strah - strah od smrti, strah od gulaga, strah od gladi, izazvali su kod Majakovskog odbojnost i frustracije s kojima se sve teže nosio.

 Volio je život i živio dinamično, ali umro je tiho i povučeno, u osami. Mada je svojedobno osudio samoubojstvo velikog pjesnika kojeg je dobro znao, Sergeja Jesenjina, u svome je oproštajnom pismu naveo: "Ovo nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza".

 Slom ideala izazvao je takvu pomutnju u njegovoj duši da jednostavno dalje nije mogao, pa je i on koji je za života govorio kako "mrzi sve ono gdje se smrt javlja i snuje" jer "obožava život pa ma kakav bio", posegnuo na kraju za tim krajnjim sredstvom očajnih i izgubljenih duša kojima je lakše zakoračiti u smrt nego nastaviti živjeti.

 I mada je dobar dio svog najplodnijeg pjesničkog razdoblja bio "zaštitni znak" i apologet režima, njegov promicatelj i politički agitator, brojne pjesme i drame svjedoče o dubokom i pronicljivom promišljanju stvarnosti, o jednom nepomirljivom i buntovnom duhu kojeg se ne može promatrati isključivo kroz tu dimenziju.

 Predvodeći futuristički pokret, zanosio se mišlju kako će stvoriti "novu poeziju" primjerenu budućnosti - razdoblju socijalističke revolucije koja će zahvatiti cijeli svijet, pa u tu "urbanu" poeziju uvodi vulgarizme i žargonske izraze koji se kose s tadašnjim poimanjem pjesničke estetike, ne rijetko se služi igrom riječi i teško razumljivim metaforama i hiperbolama; sve u svemu kod njega je primjetan odmak i otklon od tradicionalnog stiha, kako sadržajno tako i ritmički i strukturalno. Razvija "stupnjeviti" stih, stvara vlastite kovanice i retorički izražava kao da se obraća velikom broju ljudi što ga i odvodi na revolucionarne tribine.

 No, piše i lirske poeme monološkog tipa ("Oblak u hlačama", Rat i svijet", "Čovjek", "Flauta - kralješnica"). Jedan je od pjesnika koji su imali bitnog utjecaja na mnoge druge, ne samo u Rusiji nego i izvan nje.

 Na kraju, možda je nepravedno da Majakovski ostane zauvijek "pjesnik revolucije", jer, ipak, bio je mnogo više od toga.

 A i svoje zablude je teško i skupo platio.