Vladimir Trkmić: Čovjek je čovjeku vuk
Zoologija društva
Dosta nam je tih svađa i podjela u hrvatskom društvu
Čovjek se prema svom bližnjem ponaša nečovječno
Moj profesor filozofije na fakultetu volio je koristiti rečenicu „Sve je to zoologija“, kojom je želio kazati da su međuljudski odnosi često zatrovani ohološću, zavišću, pohlepom i drugim zlima. Ta usporedba čovjekovih suodnosa sa zoologijom vrlo je stara. O njoj je već pisao rimski pisac Plaut u komediji Magarci, 195. godine prije rođenja Isusa Krista. Iz te komedije potječe izreka „Homo homini lupus est“, „Čovjek je čovjeku vuk“, koja je postala još poznatija preko državnog teoretičara i filozofa Thomasa Hobbesa. On je tu izreku relativizirao i napisao „Čovjek je Bog drugom čovjeku“, i „ Čovjek je čovjeku vuk“. Takvo postavljanje stvari jest i relativiziranje jedne oštre izreke i njezino pretvaranje u drugu mogućnost, tj. da doista čovjek može drugom čovjeku biti dobar kao Bog, da se čovjek ože prema bližnjemu odnositi sukladno božanskim načelima. Danas uglavnom izreku „Čovjek je čovjeku vuk“ slobodno prevode ovako: „Čovjek se prema svom bližnjem ponaša nečovječno“. Ima li mjesta za „zoolologiju“ vučjeg ponašanja u Hrvatskoj? Dakako da ima. Ako mudro i racionalno promatramo međuljudske odnose, odnose među katolicima, vjernicima, stranačke suodnose u Hrvatskoj, hrvatsku medijsko-političku društvenu zbilju, onda i mi možemo reći da osjećamo miris „zoologije“. Čemu nečovječno ponašanje? Čemu razne podjele? Čemu razna etiketiranja i sudovi bez sudskog procesa? Usporedimo hrvatske građane. Ima li razloga za zaključak da je čovjek čovjeku vuk? Ima li razloga da kažemo da se „čovjek prema čovjeku ponaša nečovječno“. U raznim institucijama, u obiteljima, u gotovo svim sferama društvenog života.
„Rat svih protiv svih“
Thomas Hobbes (5. 4. 1588 – 4. 12 1679.) u svojoj je filozofskoj misli tumačio kako je u društvu prirodno stanje „Rat svih protiv svih“ (Bellum omnium, contra omnem). Bio je svjedok raznih burnih previranja u engleskom društvu, koja su opterećivala Englesku sredinom 17. stoljeća. Zato su u središtu njegovih filozofskih promišljanja bili čovjek i društvo. Odbacio je srednjovjekovna tumačenja da je država božanska tvorevina i propagirao da je država rezultat društvenog ugovora. Po tjelesnim i duhovnim sposobnostima ljudi su približno jednaki i nitko ne može računati ni na kakvu trajnu prednost pred drugim. Sasvim je prirodno da dva čovjeka žele isto i da se sukobljavaju na osnovu nagona za samoodržanjem. Dok nema zajedničke vlasti i zakona, ljudi se nalaze u ratu, svatko protiv svakoga. Tako je razmišljao i pisao T. Hobbes. A kada se tome još pridoda bijeg T. Hobbesa od metafizike, i duhovnosti općenito, u egoizam i materijalizam, tada u društvu nužno nastaju netrpeljivost, radikalna nagonska materijalistička pohlepa i ekstremni egoizam. Tim filozofskim promišljanjem T. Hobbesa možemo analizirati sve što su u Hrvatskoj događalo i što su radili razni ratni profiteri, tajkuni i pljačkaši Hrvatske. Za njih Boga nema, ne postoji. Savjest im je otupjela. Nije bilo čvrste, zajedničke hrvatske vlasti ni zakona o pljački društvene imovine pa se kralo bezgranično i megalomanski, s nezasitnom pohlepom i nezaustavljivim egoizmom i nagonom za materijalnim.
Tko može oplemeniti i promijeniti zoološku stvarnost?
Hrvatsku zbilju da „Homo homini lupus est“ mogu promijeniti deklarirani vjernici ako počnu živjeti po izvornim evanđeoskim načelima. Evanđelje je radosna vijest, blaga vijest, koja ne poznaje ni ne prihvaća etiketiranje, podjele, oholost, bezgraničnu i opaku zavist, osvetu, krađu, bezgranični materijalizam na račun drugih, egocentrizam. Sjetimo se iz evanđelja žene zatečene u preljubu, kojoj su, po židovskom zakonu, prijetili kamenovanje i smrt. Isus sudionicima toga događaja, mogućeg kamenovanja, kaže: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“, a ženi: „Zar te nitko ne osudi? Idi i ne griješi više.“ Evanđelje ne pridaje nikakvu vrijednost prekomjernom zgrtanju „varava bogatstva“, uživanja u „napunjenim žitnicama“. Duhovne vrednote uvijek su ispred materijalnog, jer one čovjeka približavaju Bogu. Koliko verbalnog blata Hrvati nabace jedni na druge!! Koliko kamenja i grubih riječi znaju baciti na one druge i drukčije? Koliko ima opakih, opasnih, netolerantnih izjava pojedinaca u medijima? Čista zoologija vučjeg ili nekog drugog čopora. Znamo li opraštati? Znamo li da imamo mogućnost ponašati se kršćanski, čovječno, prema bližnjemu u obitelji, u Crkvi, u društvu, prema čovjeku u drugom filozofsko političkom ili religioznom taboru, prema navijačima drugog kluba, prema članovima druge stranke?
„Ne sudite, da ne budete suđeni. Sudom kojim sudite, vama će se suditi“
Narod bi jednostavno rekao da sve dolazi na naplatu. Sve se vraća, sve se plaća. Tko sije vjetar, žanje buru. Imam dojam da, što više raste tehnološki i svaki drugi napredak u Hrvatskoj, sve se manje trudimo oko samoodgoja, očovječenja svojih osobnosti. Ima mnogo toga čega bismo se trebali sramiti, ali nas je nažalost mnogo koji smo izgubili svaki osjećaj stida. Zar smo izgubili „sensus fidelium“, osjećaj i cjelokupnu kršćansku svijest pojedinca i vjerničkih zajednica? Prihvaćamo li vjerske istine samo tradicionalno? Ili želimo prihvatiti evanđelje kao mjerilo svega u životu? Čini mi se da je hrvatsko društvo dehumanizirano, da je čovječnost postala samo jedan od mogućih, željenih ciljeva. Zašto je hrvatsko društvo postalo dehumanizirano? Narod je nezadovoljan, frustriran. Jedna od velikih frustracija braniteljske populacije poručuje: „Za ovakvu Hrvatsku nismo se borili“. Mladi koji odlaze iz Hrvatske kažu: „Dosta nam je tih podjela i svađa u društvu“. Oni su očekivali organizirano, složno i prosperitetno hrvatsko društvo, ali se vrlo malo toga ostvarilo zbog raznih oligarhija. Osjetili su na svojoj koži da je „Čovjek čovjeku vuk“, da, ako ne pripadaš jednom od „vučjih čopora“, ne možeš dalje, da su ti sva vrata zatvorena. Imamo frustrirane građane, umirovljenike, branitelje, radnike, mladu populaciju koja sanja o životu preko granice. Sve u svemu, turobno stanje. Zato se javljaju golema pitanja: Tko će liječiti te frustracije? Tko će beznađe, kuknjavu i besperspektivnost preokrenuti u nadu i narodno zadovoljstvo? Pusta su nam sela, razna lijepa mjesta za život diljem Lijepe Naše. Demografska je slika katastrofalna. Narod staraca. Na nekim seoskim gospodarstvima vrijeme je stalo. Klasičan tip katoličkog obiteljskog načina života pomalo nestaje. Obitelji su zbog rada nedjeljom rijetko kada zajedno. Radi se prekovremeno. Zar to nije nasilje nad ženama, majkama i očevima obitelji, nad mladima? A zbog nedostatka zajedništva u obitelji trpi cjelokupna čovječnost svakog člana obitelji. Zato vladari moraju hitno vratiti obiteljima mogućnost da češće budu zajedno, zabraniti rad žena, majki i očeva nedjeljom, i tako djeci vratiti toplinu obiteljskog doma, majčine i očinske zagrljaje, nužnu potporu u njihovu ljudskom odrastanju, ponašati se čovječno prema bližnjima koji imaju obitelj, skratiti radno vrijeme, da obiteljski dom ne bude samo spavaonica. Jer hrvatskom su društvu potrebne zadovoljne, sretne obitelji.
Molitva za obitelj pape Ivana Pavla II.
Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si ljubav i život,
daj da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu rođenom od žene
i po Duhu Svetom,
postane izvor božanske ljubavi
za uvijek nove naraštaje.
Daj da tvoja milost vodi misli i djela roditelja,
za dobro njihove obitelji
i svih obitelji na svijetu.
Neka mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost
i rast u istini i ljubavi!
Neka ljubav, osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i beznađa,
koje zahvaćaju naše obitelji.
Na kraju te molimo za zagovor
svete nazaretske Obitelji
da Crkva u svim narodima na zemlji,
može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji,
po Kristu našem Gospodinu,
koji je Put, Istina i Život,
u vijeke vjekova.
Amen.
