Još u bivšoj državi, koja je kompletna slovila kao dobar organizator sportskih priredbi, Hrvatska je isto bila uzoran, pa i blistav domaćin brojnim natjecanjima. Izdvojimo samo one najveće, Mediteranske igre u Splitu 1979. godine i Univerzijadu u Zagrebu 1987. godine. I dan-danas većina sportskih infrastrukturalnih objekata u Zagrebu i Splitu datiraju iz tih dana, građeni su baš za potrebe tih velikih natjecanja.

Otkako je Hrvatska neovisna priča je ista. Kolikogod bili opterećeni krizama, političkim podjelama i kojekakvim prijeporima – činjenica je da sa svojom prirodnom sklonošću improvizaciji dobro organiziramo zahtjevna sportska natjecanja.

Jest, nakon nekih ostanu dugovi, nerentabilne dvorane, ali to je druga strana medalje. Samo natjecanje bilo je pripređeno besprijekorno, kao primjerice rukometni Euro 2009. godine zbog kojeg su sagrađene impresivne dvorane u Zagrebu, Splitu, Poreču, Varaždinu… Ona splitska je zbog stečaja i zatvorena, a takav epilog je ne samo financijski debakl, već i pokazatelj naše nesposobnosti da razmišljamo na duže staze.

Hrvatska se istaknula kao organizator

No, tko te pita, bitno je biti dobar organizator, a što će biti kasnije to nitko ne zna. Takvi smo kakvi smo. Evo, Hrvatska je brzinom svijetlosti uletjela kao domaćin aktualne europske vaterpolske smotre, jer je krovna europska vaterpolska organizacija morala izmjestiti to natjecanje iz rata zahvaćenog Izraela.

No, kada se Hrvatska ponudila da uskoči kao organizator umjesto Izraela nije se više moglo računati na Spaladium arenu koja je morala staviti ključ u bravu. Pa se pristupilo Zagrebu i Dubrovniku s kud i kamo manjim plivalištima. I budite sigurni da će sve biti u redu.

Domaćini i SP-a iduće godine

Sjetite se 2010. godine. I tada je Hrvatska bila domaćin vaterpolskoj europskoj smotri, uz svršenu organizaciju na otvorenom zagrebačkom plivalištu.

Dakle, specijalizirali smo se za europska prvenstva u vaterpolu, ali i u rukometu, s time da nas uskoro čeka i svjetska rukometna smotra u nas. Jer, Hrvatskoj uskoro, sljedeće godine pripada djelomično domaćinstvo svjetskog rukometnog prvenstva koje še se organizirati u tri države. Osim Hrvatske domaćini će biti još Norveška i Danska.

Hajde, barem nam dvorana ne nedostaje. Kao što nam u nogometu kronično i bolno nedostaje stadiona. Uz tu sramnu činjenicu, jer Hrvatska je na dva zadnja svjetska prvenstva bila druga i treća, morati ćemo živjeti još duže vrijeme. Unatoč stalnim pričama o gradnji stadiona u Zagrebu, godinama sve stoji na mjestu. A da se tješimo malim stadionima u Osijeku i Rijeci baš i nema smisla. Ta, kapacitetom je veća i zagrebačka i splitska dvorana koje su se gradili do 2009. za potrebe rukometnog velikog natjecanja. Stvari valja samo nazvati svojim imenom.

Možda se sjećate kandidature Hrvatske za Euro, nogometni, 2012. godine. Bila je to zajednička kandidatura s Mađarskom. Iz našeg saveza su širili optimizam tvrdeći da su favoriti za dobivanje organizacije. Razočaranje je bilo veliko, s naš tadašnji premijer Ivo Sanader bio je šokiran, a sam je došao na proglašenje domaćina u velškom Cardiffu. U savezu su premijera uvjerili da je pobjeda sigurna…

Na kraju je domaćinstvo tog nogometnog Eura pripalo zajedničkoj kandidaturi Poljske i Ukrajine. Nisu zacijelo loše tada mislili u HNS-u, da se eventualno dobila organizacija tog Eura zajedno s Mađarima ultimativno bi se sagradili stadioni. Ta je namjera propala, a gledamo tucet godina kasnije. Mađari su sagradili cijeli niz velikih stadiona. A mi?

Dvorane imamo, stadione nemamo. Pa organiziramo ono što se može igrati pod krovom. No, zaključak je, dobri smo i srčani organizatori. A po pitanju stadiona se zna, država se ponaša kao maćeha zadnjih desetljeća…