Još prije dvadesetak dana neki su mediji (primjerice Glas Slavonije) objavili kako je gotovo dvoipolsatni cjelovečernji igrani film „General“ redatelja Antuna Vrdoljaka s Goranom Višnjićem u glavnoj ulozi gledalo više od 50.000 gledatelja i to u tek nešto više od dva tjedna kinodistribucije.

Ovaj film svojevrsni je sažetak i buduće 400-minutne televizijske serije od osam epizoda koja će preko fikcijskoga lika hrvatskog generala Ante Gotovine donijeti vlastitu inačicu Domovinskoga rata ovoga 88-godišnjeg filmskog autora i legende nacionalne kinematografije. Vrdoljak nikad nije imao problema s publikom, što je hrvatski raritet – prije desetak godina, primjerice, najgledaniji nastavak njegove iznimno uspješne „Duge mračne noći“ gledalo je 1,8 milijuna ljudi, piše Joško Čelan za Hrvatski tjednik.

Autorsko viđenje

Sam sam ovaj Vrdoljakov uradak vidio prije više od mjesec dana u okviru filmskoga programa Splitskog ljeta u ljetnom ugođaju splitskog kina „Bačvice“, u nazočnosti autora i među publikom u kojoj je bilo i dosta generalovih suboraca. Svaki od njih zacijelo je imao i svoju inačicu Gotovinine filmske i životne priče. Dojam je bio da su se reakcije poklopile s ocjenom 3,83 koju je filmu dala publika prilikom njegova ovogodišnjeg premijernog prikazivanja na filmskom festivalu u Puli.

Pisac ovih redaka pamti Antuna Vrdoljaka još kao dječaka iz filma Nikole Tanhofera „H8“ iz 1957. godine u kojemu je on bio autentična zvijezda onodobne hrvatske kinematografije. „Generala“ sam pak odgledao nakon prvoga cjelovitog i pomalo zakašnjeloga viđenja izvrsne televizijske serije „Tito“ iz 2010. godine na HTV-u. Vrdoljak je i ovoga puta, a pri kraju devetoga desetljeća svoga burnoga i plodnoga života pokazao da je u punoj autorskoj formi.

Svima koji su gledali „Generala“ otprve je bilo jasno kako je riječ o dijelu šire umjetničke forme: film je usredotočen na protagonistovo djetinjstvo, odlomke iz privatnoga života, a potom i dugu priču koja iskazuje Vrdoljakovu viziju Domovinskoga rata (okolnosti generalova suđenja u Haagu i, još prije, bijega u inozemstvo, potencijalno dramatične kao i one ratne, samo su naznačene). Film je dijelom utemeljen i na svojedobnoj biografskoj knjizi uspješnici Nenada Ivankovića „Ratnik, pustolov i general“ Nenada Ivankovića, ali je preko stvarnih povijesnih likova generala Gotovine, Bobetka, Rose, Krstičevića, Domazeta Loše, Zorice „Zulua“ i mnogih drugih, kao i „likova“ na neprijateljskoj strani, Vrdoljak donio zapravo vlastito autorsko viđenje hrvatskoga rata za oslobođenje.

Najvažnija stvar koju donosi Vrdoljakov „General“ činjenica je da je hrvatski Domovinski rat – u neobjašnjivo siromašnom fundusu filmova te vrste, a među kojima su i ostvarenja koja su lebdjela u „zrakopraznom prostoru“, a ponekad bile i iritirajuće karikature (naprimjer „Crnci“ Jurića i Devića iz 2009.) – ušao u ovdašnje kino-dvorane na velika vrata. Dva i pol sata Vrdoljakova filma gledaju se s lakoćom i osjećajem da ste u „pravom kinu“, što je u vječno sivoj i depresivnoj HAVC-ovskoj kinematografiji vrijednost sama po sebi. Film donosi okus stvarnoga rata, a Hrvatska je filmična i prelijepa čak i u takvim mučnim i tjeskobnim vremenima. Protagonist Goran Višnjić daje cijeloj priči dobrodošao „holivudski“ štih, jer Hrvatima je već desetljećima „puna pipa“ mediokritetskog mizerabilizma „politički ispravne“ kvazihrvatske kinematografije, koja uspijeva samo na drugorazrednim filmskim festivalima i nigdje drugdje.

Najbolji dijelovi filma, odlično napisani i s pravim emotivnim nabojem izgovoreni, oni su s Mustafom Nadarevićem u ulozi generala Bobetka, koji zapravo predstavlja autorovo „drugo ja“. To je značajka koje se sjećamo i iz Vrdoljakove „Duge mračne noći“, čiji su najbolji dijelovi ujedno i ono najbolje i najdramatičnije što je o ratu i poraću snimljeno i izgovoreno u hrvatskom filmu.

Neprijateljski doček

Film „General“ ovoga najboljeg i najzaslužnijeg živućeg autora hrvatske kinematografije, čovjeka, koji je, nerijetko i kao kompletan autor, zadužio državu i narod i na filmu i na televiziji, kao glumac, scenarist i redatelj, pri kraju devetoga desetljeća života i nakon pothvata koji bi doveo na ozbiljne producentske i autorske kušnje i filmaše u punoj stvaralačkoj snazi – kakvih, hvala budi trajno djelatnoj protuhrvatskoj kulturnoj politici, zapravo i nemamo – dočekan je s otvorenim neprijateljstvom ovdašnje „regionske“ filmske javnosti, koja „uspješno“ parazitira u današnjoj poluokupiranoj hrvatskoj državi.

Njoj je Antun Vrdoljak od pamtivijeka odgovarao jedinim djelotvornim načinom – u izravnom odnosu s filmskim i televizijskim auditorijem. Tv-serija je, koliko čujemo, na autorovu montažnom stolu i sprema se za izlazak pred milijunski auditorij. Regionci su, istina je, previše toga u hrvatskoj kulturi do sada uspijevali zgaziti u korijenu ili ocrniti nakon što bi se ipak pojavilo, ali neuništivi Imoćanin Tonči Vrdoljak za takve je oduvijek bio djelotvoran protuotrov.