VUČIĆ DOBRO ZNA ZAŠTO NAORUŽAVA SRBIJU! Nije stvar rata: Ovo je taktička igra koju Hrvatska gubi! Zabrinjavajuće stanje u Hrvatskoj vojsci

Ukrajina je rusku aneksiju Krima i de facto sponzorirano odvajanje Donjecke i Luganske Narodne Republike dočekala s gotovo nepostojećom vojskom. Proces eutanazije oružanih snaga Ukrajine bio je kontinuiran proces praktički od osamostaljenja te bivše sovjetske republike. Ukrajina je platila danak svojem strateškom geopolitičkom položaju na razgraničenju Istoka i Zapada.

Ni jednima ni drugima nije bio interes na ovom području imati snažnu, neovisnu, državu sa snažnim oružanim snagama. No situacija nije uvijek bila tako nepovoljna za Ukrajinu. Prilikom osamostaljenja na ukrajinskom teritoriju ostalo je naoružanje nekoliko sovjetskih armija.

Bilo je tu svega, od kompletnih oklopnih armija do zračnih pukova propale države, pa čak do strateških nuklearnih snaga.

Drastična usporedba

Godinama je Ukrajina bila carstvo za trgovinu navedenim naoružanjem. Trgovci oružjem iz cijelog svijeta pazarili su ukrajinsku opremu i naoružanje. Dogovorom SAD-a i Rusije Ukrajina je bila prisiljena rasformirati i svoje strateške nuklearne snage. Zauzvrat, i jedni i drugi su jamčili nepovredivost ukrajinskog državnog teritorija. Koliko je to obećanje bilo čvrsto i što obećanja i ugovori znače u današnjem svijetu, najbolje su na svojoj koži osjetili Ukrajinci od pada Viktora Janukoviča do danas. Današnja Ukrajina teškom mukom obnavlja i jača svoje oružane snage. Međutim, šteta je učinjena i povratak otetog ukrajinskog teritorija itekako će biti neizvjestan i teško će ga biti realizirati bez novih žrtava i prolijevanja krvi.

Mnogi će reći kako je usporedba Hrvatske i Ukrajine ekstremna i drastična. Međutim, Hrvatska ne da je već jednom prošla ukrajinski scenarij, nego nezaustavljivo srlja prema drugom, identičnom, scenariju. Kako? Neposredno prije Domovinskog rata, odmah nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora, JNA je oduzela oružje Teritorijalne obrane Hrvatske. Tako je Hrvatska u osvit agresije Srbije i Crne Gore i unutarnje pobune ostala bez naoružanja i opreme kojim je mogla opremiti 250 tisuća vojnika.

Danas se svi slažu kako bi rat i razaranje na teritoriju Hrvatske trajali znatno kraće da je Hrvatska u osvit samostalnosti mogla pod oružje staviti 250 tisuća ljudi. Pitanje je i bi li se agresori uopće usudili krenuti na Hrvatsku da ih je čekala opremljena sila od 250 tisuća ljudi. No Ivica Račan je izručio oružje TO-a i tako uveo Hrvatsku u neizvjesni rat. Račan je pandan ukrajinskom predsjedniku Viktoru Janukoviču, za čijeg su predsjedanja ukrajinske oružane snage doživjele najnižu točku u svojoj povijesti i gotovo izgubile obilježja oružanih snaga. Čovjek bi pomislio kako sustav uči na svojim greškama i kako se nakon strašnog ratnog iskustva Hrvatskoj teško mogu ponoviti greške iz prošlosti. Međutim, već pet godina nakon krvavog rata za slobodu, Hrvatska je ponovno krenula stazama Ivice Račana. Tijekom gotovo dva desetljeća, od nekad respektabilne oružane sile ostalo je samo slavno ime.

Hrvatska pala ispod 15 tisuća djelatnih vojnih osoba

Ovih dana je gotovo neprimjetno prošla informacija kako su Oružane snage Republike Hrvatske i službeno pale ispod 15 tisuća djelatnih vojnih osoba. U ovaj broj treba ubrojiti i administrativno osoblje pa je stvarni broj aktivnih vojnika manji za nekoliko tisuća.

Pričuvne pukovnije koje su trebale barem donekle popraviti stanje daleko su od operativne sposobnosti. Prema planu, Hrvatska je trebala formirati šest pukovnija snage 18 tisuća ljudi. No osim inicijalnog postrojavanja, malo toga je učinjeno na operativnosti i opremanju navedenih pukovnija. One su danas snaga samo na papiru. U slučaju neposredne opasnosti nema plana za zborna mjesta i razmještaj tih

jedinica. Nitko ne zna ni kojim bi oružjem ove pukovnije trebale biti opremljene, a ni kada. Ne trebamo se čuditi ovakvom odnosu prema pričuvnoj vojsci ako znamo kakav je odnos nadležnih prema redovnoj vojsci, opremanju profesionalnih brigada i razvojnim planovima navedenih postrojbi. Posebno se to odnosi na propuste koje državni vrh već godinama čini u ignoriranju vojne ravnoteže na neposrednim granicama državnog teritorija. Obveza je svake vlasti koja se skrbi o zaštiti ustavnog poretka i sigurnosti naroda pratiti što se događa u neposrednom susjedstvu. Također, obveza je barem zadržati vojni paritet ako se ne može, zbog financijskih razloga, osigurati vojna nadmoć.

Podaci, ali i uvid koji imamo u neposredno stanje u oružanim snagama, govore nam kako je jedina zaštita koju Hrvatska u ovom trenutku ima sadržana u članstvu naše države u NATO-savezu. No ako predsjednik Francuske kaže kako je “NATO u stanju moždane smrti“, ne bismo li se trebali zabrinuti kako papirnata sigurnost više nije dovoljna? Ne bi li upozoravajuće trebala djelovati činjenica kako su Grčka i Turska, dvije članice NATO-a, praktički na rubu rata. Ima li Hrvatska uopće scenarij obrane ako bi agresija na našu zemlju bila pokrenuta iz države članice saveza? Kao što vidimo, mnogo je problema unutar same NATO-obitelji, a da još nismo ni stigli do glavnog regionalnog remetilačkog faktora – Srbije.

Beograd u pregovore ulazi s jakom vojskom

I dok se hrvatski državni vrh pokušava prikazati najvećim zagovornikom proširenja Europske unije na susjedstvo, konkretno Srbiju, dio vlasti iz tog istog susjedstva otvoreno dovodi u pitanje teritorijalni integritet Hrvatske. Štoviše, sama je vlast kombinacija Šešeljeve i Miloševićeve mladeži. No ova skupina redikuloznih političara više ne izaziva podsmijeh. Pogotovo ne u trenutku dok osvaja 2/3 mjesta u parlamentu, a državu naoružava ubojitim borbenim sredstvima.

Od zrakoplova, helikoptera, tenkova, oklopnih vozila, bespilotnih letjelica do protuzračnih sustava – sve je to Srbija pokupovala u posljednje 3-4 godine sa svih strana svijeta. Samo ove godine srbijanski državni vrh namjerava utrošiti 600 milijuna eura u modernizaciju vojske i nabavu nove tehnike. Opravdavajući svoju nesposobnost da prate ovo vojno jačanje Srbije pod vodstvom despotskog i

agresivnog režima, u Hrvatskoj vlasti vole reći kako Srbija uzima čak i od infrastrukture i zdravstva kako bi ulagala u vojsku. Možda to doista i jest tako, ali nas ne bi trebalo zanimati odakle Srbija uzima novac kako bi kupila naoružanje. Sve što Hrvatska treba znati jest da je Srbija nabavila masu nove vojne opreme i da s tih pozicija namjerava ući u nove pregovore o razgraničenjima u regiji. Uostalom, razni non paperi koji ovih dana kruže briselskim hodnicima itekako mirišu na beogradsku kuhinju.

S druge strane, medijski trasirano javno mnijenje u Hrvatskoj naglašeno je antimilitarističko. Ovo je posebno zabrinjavajuće ako u obzir uzmemo činjenicu kako je značajan broj medija u Hrvatskoj prešao u vlasništvo srbijanskih medijskih korporacija. Svaki put kada se u javnom prostoru spomene modernizacija oružanih snaga, baš iz navedenih medija stižu naručeni članci o potrebi ulaganja u bolnice, škole, vrtiće i općenito u infrastrukturu. I umjesto da im iz vlade plasiraju kontraargument kako smo sve to imali i 1991., ali nismo imali oružje kojim bismo zaštitili tu vitalnu infrastrukturu, kolebljiva vlada se povlači i odgađa značajnija ulaganja u modernizaciju oružanih snaga.

HV ne posjeduje nikakve sposobnosti strateškog odvraćanja

Analizirajući stanje oružanih snaga, jasno je kako HV nema kapacitete za suprotstavljanje potencijalnoj agresiji u nekoliko segmenata. Protuzračna obrana je ispod minimuma operativnih sposobnosti, ratno zarkoplovstvo je na izdisaju, a ništa bolje stanje nije ni s ratnom mornaricom. Štoviše, HV ne posjeduje nikakve sposobnosti strateškog odvraćanja neprijatelja.

Iako se spominjalo kako će Hrvatska nabaviti američke višescijevne raketne sustave M270 MLRS koji imaju mogućnost lansiranja taktičkih balističkih projektila ATACMS dometa 150 kilometara, od nabave se očito odustalo jer je Srbija podigla buku u međunarodnoj zajednici o tobožnjem “hrvatskom naoružavanju lansirnim rampama”.

Slična se situacija ponovila i pri objavi informacije o potencijalnoj hrvatskoj nabavi eskadrile višenamjenskih borbenih zrakoplova. I opet su srbijanske prosvjedne glasove pratili sinkronizirani glasovi iz “hrvatskih medija”. Pogađate, Vlada se ponovno povukla, a premijer sada više i ne navodi kada bi se mogla donijeti odluka o nabavi novih zrakoplova.

Znakovito je poručio kako će uzeti još vremena. Zanimljivo je primijetiti kako više nema zabrinutih glasova iz Srbije o militarizaciji u Hrvatskoj, utišali su se nakon što je RH odustala od nabave M 270 MLRS, a očito i od novih zrakoplova. Teško je ne primijetiti usklađenost nastupa dijela medija u Hrvatskoj sa strateškim interesima Srbije, ali i očit utjecaj državnih službi susjedne države na kreiranje javnog mnijenja u Hrvatskoj. U svemu navedenom ključna su dva pitanja – što u ovom pogledu radi SOA i tko u hrvatskom državnom vrhu želi ponijeti naziv hrvatskog Janukoviča?