Za krajnje desne srpske nacionaliste trenutno stanje mira na Balkanu je privremeno, baš kao i granice
Britanski The Guardian objavio je tekst pod naslovom “Kult Putina u Srbiji odražava naciju koja se još nije suočila sa svojom prošlošću”. Radi se o tekstu koji je napisao autor, inače pjesnik, iz Beograda Tomislav Marković, a The Guardian ovaj članak najavljuje kao jedan u nizu eseja o ratu u Ukrajini iz perspektive zemalja koje su bile dio bivšeg sovjetskog bloka ili su u susjedstvu. Srbijanski pjesnik osuđuje veličanje ruske agresije na Ukrajinu. Iako autor ne navodi brojne zločine u Hrvatskoj i pokušaj Srbije da osvoji Hrvatsku u ratu 1991-1995., njegov je uvid u situaciju u Srbiji zanimljiv, te ga dijelom prenosimo:
“Ukrajina napada Rusiju!”“Ukrajina napada Rusiju!” bio je nadrealni naslov u izvješću u izdanju Informera, najtiražnijeg tabloida u Srbiji, od 22. veljače. Taj naslov nije bio jednokratan, bio je izraz putinofilije koja je godinama jaka u Srbiji. Kako je većina svijeta osudila agresiju Rusije na Ukrajinu, veliki dio medija u Srbiji okrenuo se veličanju ruskog djelovanja. Tabloidi, web portali, dnevnici, tjednici i nacionalni televizijski kanali slavili su razaranje ukrajinskih gradova i davali svesrdnu podršku ruskim oružanim snagama. Ubijanje civila, sravnjivanje gradova sa zemljom i uništavanje kulturnih spomenika činilo se da su neke srbijanske urednike ispunili entuzijazmom i ushićenjem.
U Beogradu su održani proruski skupovi na kojima je masa klicala Putinu, a po asfaltu se iscrtavalo slovo Z. Ostatak svijeta je zadrhtao gledajući u stvarnom vremenu prijenos leševa na ulicama Buche, civile koji se u podzemnim stanicama sklanjaju od ruskih granata i milijune izbjeglica koji bježe iz svoje zemlje, ali umjesto suosjećanja za nedužne žrtve, činilo se da je razumijevanje za zločince odgovor Putinovih srpskih fanova.
Odnos Srbije prema ratu u Ukrajini
Saveznici predsjednika Aleksandra Vučića u srpskim medijima čini se da su na strani Rusije, ali sam predsjednik Vučić tvrdi da je Srbija politički neutralna. Srbija je nevoljko glasala za rezolucije Opće skupštine UN-a kojima se osuđuje ruska uporaba sile i nezakonita aneksija ukrajinskog teritorija. No, Vučićeva je vlada više puta odbila podržati zapadne sankcije protiv Rusije. Europski dužnosnici, američki senatori i razni izaslanici pohrlili su k Vučiću govoreći mu da je vrijeme da bira: hoće li Srbija biti dio Europe ili saveznik Rusije? Unatoč svim pritiscima, Vučić drži Srbiju u neizvjesnosti.
Ali ne može biti neutralnosti kada je u pitanju ruska kampanja protiv Ukrajine. Ostati neutralan dok krvnik kolje žrtvu znači moralno stati na stranu krvnika.
Odnos Srbije prema ratu u Ukrajini zahtijeva dodatni kontekst. Dok u drugim zemljama ruska državna novinska agencija Sputnik i ruski TV kanal RT šire propagandu Kremlja, u Srbiji se većina domaćih medija ponaša kao da su i sami dio ruske mašinerije pod zapovjedništvom Kremlja. Problem nije ograničen samo na medije. Srbija se nikada nije odrekla velikosrpske nacionalističke ideologije koja je dovela do ratova u bivšoj Jugoslaviji. Jedina iznimka bila je kratka premijerska vladavina Zorana Đinđića, ali to je prekinuto njegovim ubojstvom 2003. godine.
Srpski političari bili su sudionici ratova devedesetih
Današnje srpske političke vođe bile su sudionice ratova devedesetih. Vučić je bio visoki dužnosnik Srpske radikalne stranke osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Njegov koalicijski partner Ivica Dačić, čelnik Socijalističke partije Srbije, bio je glasnogovornik Slobodana Miloševića. Jedan od najbližih Vučićevih suradnika, ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, karijeru je započeo kao dužnosnik Jugoslavenske ljevice, stranke koju je osnovala Miloševićeva pokojna supruga Mirjana Marković. Današnja ministrica za europske integracije Jadranka Joksimović radila je na časopisu Srpske radikalne stranke Velika Srbija, čiji naziv (Velika Srbija) govori sam za sebe.
Srpski politički lideri još uvijek javno ne priznaju Srebrenicu kao genocid. Ako uopće, referiraju se na počinjene “užasne zločine”. No, suočavanja s prošlošću na državnoj razini nije bilo. Naprotiv, političke, medijske, kulturne, crkvene i društvene elite i dalje negiraju odgovornost Srbije za ratne zločine. Nedavni povijesni revizionizam u Srbiji sugerira da su Srbi bili žrtve, a ne zločinci. Međunarodno osuđeni srpski ratni zločinci vraćaju se kući nakon odslužene kazne i herojskih dočeka, sinekura i medijskog prostora da iznesu svoju verziju istine koju Haaški sud, naravno, nije mogao razumjeti.
Murali prikazuju lik Ratka Mladića često uz slogan “Srpski heroj” u gradovima diljem Srbije. Svakoga tko govori o srpskim zločinima medijski linč blati kao izdajnika. U srbijanskom tužiteljstvu za ratne zločine 2500 predmeta godinama čami u fazi predistražnog postupka. Prema procjenama Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, najmanje 6.000 neosuđenih ratnih zločinaca slobodno šeta ulicama srpskih gradova.
Sanjaju veliku srpsku državu
Za krajnje desne srpske nacionaliste trenutno stanje mira na Balkanu je privremeno, baš kao i granice. I dalje sanjaju veliku srpsku državu koja će obuhvaćati Kosovo, Crnu Goru, Republiku Srpsku i dijelove Hrvatske. Ostvarenje tog sna nije moguće kako stvari stoje, ali nacionalisti su strpljivi. Nakon poraza u jugoslavenskim ratovima povukli su se kako bi lizali rane, raspirivali mržnju prema susjedima i medijski držali stanovništvo u stanju borbene gotovosti. Da moraju čekati dok se međunarodne okolnosti ne promijene jedan je od glavnih narativa ruske propagande za srpsko tržište koji se filtrira kroz dijelove srpskih medija više od dva desetljeća.
Srpski ultranacionalisti čekali su da Rusija uđe u odlučujući sukob sa zapadnim antikristom, da porazi bezbožnu Europu i SAD i uspostavi drugačiji svjetski poredak. Povjerovali su u Putina kao mesiju i zamišljaju ga kao nadograđenu verziju Slobodana Miloševića: vladara moćnog carstva s nuklearnim arsenalom na raspolaganju. Kada je Rusija napala Ukrajinu, Putinovi sljedbenici ovdje mislili su da je došao njihov čas; to je bio početak velikog preokreta u kojem će stari poredak biti srušen i iz njegovih ruševina nastati svijet u kojem suverenitet, granice i međunarodni ugovori nisu bili važni. Umjesto međunarodnog prava i ostalih zapadnjačkih sitnica, zavladao bi zakon džungle, kako autoritarna tradicija nalaže.
Države poput Srbije, omiljene od strane svjetskog vladara ustoličenog u Kremlju, stekle bi pravo da dovrše ono što su započele prije tri desetljeća kako bi konačno stvorile proširenu državu za kojom žude stoljećima, kako bi odgovarale vlastitoj zamišljenoj veličini. Putin se oslanja na svoje prijatelje na Balkanu kako bi pomogli održati njegov krvavi rat u Ukrajini. Hvaljenje ruske zločinačke agresije na suverenu zemlju neupućenima može izgledati čudno. Ali mi koji živimo u srcu tame, zemlje čiji su heroji Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, ne očekujemo ništa bolje.
Dijagnoza Srbije
Oni koji još uvijek vjeruju u teorije zavjere o masakru na sarajevskim Markalama 1994. godine da je namješten i da su raskomadani leševi zapravo lutke, lako će povjerovati sličnoj propagandi o masakru civila u Buči. Ako se medijske hijene mogu rugati žrtvama genocida u Srebrenici u udarnom TV terminu, zašto bi žalile za žrtvama Putinovih zločina? Kako je veliki srpski pisac i mislilac Radomir Konstantinović rekao 1991. godine: “Živimo u svijetu (ako je ovo život) u kojem čudovišno postaje prirodno, a prirodno čudovišno.” Njegova dijagnoza Srbije, nažalost, nije ništa izgubila na točnosti, napisao je Tomislav Marković za The Guardian.
