PISMO BRANITELJA

Koliko ispraćenih noći?
Koliko suza isplakaše oči?
Čekajući sina da se vrati,
nikad majko ja to neću znati!

Koliko dočekanih zora,
na licu iscrtanih bora?
Koliko patnje i muke?
Koliko puta sklopiše se ruke?

Svaki korak budio ti nadu,
da ćeš opet zagrliti sina.
Ostale su samo uspomene,
jer ti mene,uze Domovina!

A nekad mi smo jedno bili,
rastao sam ispod srca tvoga.
I njega ćeš moja mila majko,
sahraniti pored tijela moga!

Nećeš pustit svoje suze tada!
Suze za te’ više ne postoje.
Nestale su kad nestade nada,
da ćeš opet ljubit lice moje!

Sve prolazi i život će proći,
nikad više ostavit te neću.
Čekat ću te majko moja mila
tu gdje zvijezde na počinak kreću!

Zagrlit će tebe ruke moje,
primit ću te u naručje svoje!
I pitati majko moja mila:
ŠTO SU BRAĆA ME ZABORAVILA?