Žestok istup zlatnog hrvatskog olimpijca: ‘Ovo je dno dna! Ponižen sam, uvrijeđen i tužan. Ispričavam se...‘
Ne stišava se, uistinu ne stišava javna sablazan pomiješana s ljutnjom i tugom svekolike javnosti glede postupka gradskih čelnika Zagreba u svezi neodavanje počasti, nepriznavanja uspjeha Barakuda na svjetskom zlatu. Jedini u državi koji se nisu veselili pobjedama Hrvatske i to su zorno pokazali, su gradonačelnik Zagreba i njegovi prvi suradnici. Imamo potvrdu za to, znamo o čemu pišemo, a uostalom cijela Hrvatska se u to uvjerila, pa nemamo što ni dokazivati.
Ovom su se novinaru od nedjelje do danas javljali i javljaju se s ogorčenjem mnogi znani i javnosti neznani pojedinci i pitaju, provjeravaju, ne vjeruju kako je to moguće. Izdvojit ćemo Tomislava Paškvalina koji je sam i želio istupiti. Paškvalin inače nije baš bilo tko u ZG i HR vaterpolu i sportu. On je Zagrepčanin iza kojeg su dvije zlatne olimpijske medalje (Los Angeles 1984. i Seoul 1988.). Olimpijski pobjednici uvijek imaju pravo na javnu riječ i uvijek će imati prostor u Sportskim novostima.
- Prije svega, kao Zagrepčanin ja se moram ispričati svim reprezentativcima, izbornik, stručnom stožeru, svima koji su sudjelovali u ovim uspjesima zadnjih mjesec, mjesec i pol dana, što su doživjeli ovakvu neugodu u Zagrebu - veli Paškva i nastavlja.
- Kao Zagrepčanin sam ponižen, uvrijeđen i tužan. Ovo je dno dna. Možemo misliti jedni o drugima što god hoćemo, ali ovo je otvoreno nepriznavanje sportske izvrsnosti. Ma, izvrsnosti općenito. Onaj ili koji su najbolji, uspiju u nečem velikom u informatici, kulturi, bilo čemu, a na svjetskoj razini, pa takvi zaslužuju iskaz poštovanja. I priznanja. Samo to. Ne trebaju fanfare, ni crveni tepisi, ali čestitka, odavanje priznanja nečijem uspjehu, to da. Tužan sam i još se jednom ispričavam. Ujedno se samo jednom nadam. Nikad više. Da se ovako nešto nikad više ne dogodi - zaključio je Tomislav Paškvalin.
Teško da se s ovakvim slovima itko danas u Hrvatskoj ne bi složio. Mi bi samo dometnuli jedno - to nije Zagreb! Ovaj grad, njegovi ljudi, Zagrepčanke i Zagrepčani, purgerice i purgeri - cijene, vole, poštuju, obožavaju sport i sportaše. Pratili su i zdušno navijali za Hrvatsku, uvijek. Tako i sada, vaterpoliste u Dohi, kao i na svim natjecanjima prije. To je Zagreb! Zagrepčani su htjeli dočekati i primjereno s Barakudama proslaviti zadnje dvije medalje. Zagreb i njegovi stanovnici su to željeli, samo što su im to oduzeli, u tomu ih spriječili neki ljudi. Znamo svi tko su. I to je sva istina. I da, da ne velite da novinari samo kritiziraju, a rijetko što predlažu. Imamo prijedlog.
Nema samo Zagreb zračnu luku i velike trgove. Ima ih i Split, Dubrovnik, Osijek... Tamo im se ovakvo što neće dogoditi. Zašto bi nužno olimpijci recimo morali otputovati iz Zagreba i doputovati baš i samo u Zagreb. Valja i o tomu razmisliti. Neka tako bude, barem još neko vrijeme. Kao Zagrepčaninu, teško mi je iznijeti ovakav prijedlog, ali kao sportskom zanesenjaku, kao nekome tko cijeni svaki sportski uspjeh, ovo smo morali napisati.
