Zlatko Kolarik je rođen 1971. godine, a odrastao je u Jurjevcu Punitovačkom kraj Đakova. Imao je stariju sestru Veru i starijeg brata Stjepana. Tragedija ove priče jest što su obojica braće kao dragovoljci Domovinskog rata poginula u ratu u razmaku od tri mjeseca.

Njegovog života i pogibije prisjetio se njegov najbolji prijatelj i suborac, Tihomir Ovčarik: “Kao zdrava seljačka djeca radili smo svakojake gluposti. Bila je tu jedna bara na kojoj smo ljeti pravili splavove, a zimi propadali kroz led. Zlatko i ja bili smo nerazdvojni, od jutarnjih poslova kada bismo recimo skupljali sijeno do večernjih izlazaka”.

Ovčarik dodaje da Zlatka pamtim ga kao vrlo lijepog momka, te da je pomalo bio poput “vražićka kojeg su cure voljele”. Bio je i odličan učenik, volio je motore. Sam ih je popravljao, a subotom su radili sa zidarima, pa su uštedjeli i nešto novaca od čega si je Zlatko kupio motor.

Smrt u Bosni

Nažalost, Zlatko ga nije imao prilike puno koristiti. Ubrzo nakon što je završio školu za veterinarskog tehničara pozvan je na odsluženje vojnog roka u Mostar. Iz JNA se vratio 1991. godine. Upisao je Veterinarski fakultet, ali to je ostalo samo na upisu. Pristupio je Zboru narodne garde gdje se ponovno susreo sa svojim najboljim prijateljem Tihomirom.

“Zlatko je bio snajperist, a ja puškomitraljezac. Držali smo položaje na prvoj crti u Šodolovcima i u obližnoj šumi Kreketnjak. Kada se zakomplicirala situacija u Bosanskoj Posavini, otišli smo u u tu nesretnu Bosnu. Stigli smo u Grebenice između Šamca i Orašja. Nismo mogli pretpostaviti što nas čega jer se smjena prije nas vratila bez gubitaka”, rekao je Tihomir, a prenio Domovinski rat.

Brat Stjepan Kolarik poginuo je kao pripadnik 130. osječke brigade Hrvatske vojske, a kod Tenjskog Antunovca ranjen je u glavu iz snajpera. Podlegao je ozljedama u noći s 11. na 12. travnja 1992. godine. Točno tri mjeseca kasnije poginuo je i Zlatko gdje je s Tihomirom Ovčarikom bio na straži u Bosanskoj Posavini.