Na društvenoj mreži "HEROJI VUKOVARA", ujutro je osvanula OBJAVA :

Lete godine evo već 31 od kad naši Prijatelji nisu više s nama.

Na današnji dan u kasno popodnevnim satima ili već večernjim ulazi mladi vojnik u sobu u zatvor u sremskoj mitrovici i poziva me da izađem i idem na večernji razgovor. Kontam di sad, ovako kasno, nije dobro. Bit će svega, baš neće biti dobro. Vodi me, ništa ne govori, ne gura, ne udara. Oba u svojim mislima. Ulazim u prostoriju ono Medić čeka. Jao sad će biti tamburanje, najviše je volio po tabanima. Kaže sjedi, oćeš rakiju, cigaru. Šta sad hoće, pa tu sam već 6 mjesec. Sve zna, bez veze. Vadi i pokazuje mi slike iz Vukovara koje su ostale u Čorkovom lokalu. To smo već prošli, vadi novu sliku mrtvi branitelji na nekoj prikolici. Pita poznaš li koga? Ima li tvojih iz Vukovara? Gledam i ne poznam nikog, krvava tijela branitelja jedan preko drugog u različitim uniformama, odijeći. Ne poznam nikog, šta reći. A on meni: "Ovo su tvoji Žuti mravi poginuli na Kupresu jutros. Nema Vas više, nema Vukovara niti Hrvatske, nema više niti Vas svi ćete umrijeti. marš u sobu."

Puno puta razmišljam o tome i malo se zna. Nekako mislim da Naši nisu imali sreće ili je tako moralo biti. Ta misao mi je lakša. Mada tko zna kada i hoćemo li ikad saznati šta se dogodilo u to hladno, maglovito i susnježicom praćeno Kupreško jutro. Ili pripadnici koje postrojbe su napustili položaj bez da su javili i tako omogućili neprijatelju da pomakne liniju i naši heroji ne znajući i bez ikakve šanse za borbu dolaze

pred tenkove i stradaju. Preživiše Vukovar, Nuštar, Vinkovce, Zadar i druga ratista i stradaju na Kupresu. Heroji nismo i nećemo Vas zaboraviti. Slike Robe, Andrije i Zdenka Marjanovića Bebe suborca s Trpinjske ceste koji je i ranjen na Trpinjskoj, ali i ranjen nije odustao i ponovo se priključio brigadi.