Jedinstven primjer u Hrvatskoj: Tri brata Bošković i njihova nevjerojatna žrtva za Vukovar

Novinarka, književnica i braniteljica Tanja Belobrajdić u svom serijalu „Lice hrabrosti“ svakodnevno čuva uspomenu na heroje obrane Vukovara. U novom nastavku serijala „LICE HRABROSTI”, kojim se svakodnevno prisjećamo najvećih junaka obrane grada heroja, na 49. dan prisjećanja na bitku za Vukovar – točno 35 godina kasnije – izdvajamo priču o iznimnoj žrtvi jedne obitelji. Ovo su Zoran i Ivica Bošković.

Biti hrvatski domoljub i dragovoljac 1990. godine nije bilo lako. Posebno ne u Vukovaru. Iako su svi pripadnici obitelji Bošković bili zaposleni i imali sređene obiteljske živote, kada je bilo najnesigurnije, najopasnije i najneizvjesnije, uz neskrivenu osudu mnogih susjeda, nisu kalkulirali; među postrojenim Prvim hrvatskim redarstvenicima, bila su sva tri sina Boška i Mare Bošković iz Vukovara – Ante, Zoran i Ivica.

Nikada nije i nikada neće biti dovoljno puta ponovljeno kako su se pripadnici postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik bili jezgro formiranja Antiterorističke jedinice Lučko, Jedinice za posebne namjene Rakitje koja je prerasla u 1. gardijsku brigadu HV, vojne policije na Tuškancu te mnogih specijalnih postrojbi MUP-a i drugih brigada Zbora narodne garde.

I dok je najstariji brat Ante postao pripadnik ATJ Lučko, te kao takav sudjelovao u različitim operacijama, kao i u snabdijevanju sanitetskih, vojnih i drugih materijalno-tehničkih sredstava neophodnih za obranu Vukovara, dva mlađa brata, Ivica i Zoran, vratili su se u Vukovar kao pripadnici MUP-a. Od prvoga dana obnašali su redovite policijskih zadaće, a tijekom obrane Vukovara, zajedno s ostalim pripadnicima policije raspoređivani su na različite položaje te hrabro i odgovorno ispinjavali sve zadatke koji su pred njih postavljeni. Sudjelovali su u prvoj borbenoj akciji 4. srpnja u Borovu naselju, a nakon što su jedno vrijeme proveli na položaju na Domu tehnike, raspoređeni su na Mitnicu, na različite položaje kojim se branio ulaz u grad iz smjera Sotina, kao i obala Dunava.

Nakon oporavka od ozlijede koju je zadobio 7. listopada prilikom granatiranja Banskih dvora, Ante Bošković 13. listopada uspijeva telefonom dobiti Policijski stanicu u Vukovaru pri čemu mu načelnik policije Stipo Pole priopćava kako je dan ranije, 12. listopada, baš na današnji dan prije 35 godina, poginuo njegov brat, Zoran Bošković.

Iako je obdukcijom utvrđeno kako je Zoran imao i prostrijelnu ranu, najvjerojatnije od gelera, uzrok smrti je bila slomljena kičma budući da su se na njega, prilikom direktnog pogotka tenkovske granate u potporni zid i dimnjak pored kojega je stajao, srušile stotine kilograma betona i cigli koji su ga doslovno prekrili. U trenutku Zoranove pogibije, uz ostale suborce, bio je i njegov stariji brat Ivica kojemu je, nakon što su ga izvukli ispod kamenja, Zoran izdahnuo na rukama.

Policajac Marko Prgomet koji je se toga trenutka nalazio uz njih, sjetit će se kako mu je nekoliko dana prije Zoran rekao: „Markane, dobio sam sina, možda ga nikada više neću vidjeti“. Zoran je smrtno stradao od tenkovske granate ispaljene sa salaša Goldschmidt na kojemu su Boškovići odrasli.

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, pripadnici policije pokušali su proboj iz grada u obruču, u nekoliko skupina. U jednoj manjoj grupi, zajedno s policajcem Miroslavom Papom, u proboj je krenuo i Ivica Bošković. Do danas nije točno utvrđeno pod kojim su se okolnostima Ivica Bošković i Miroslav Pap odvojili od ostatka grupe s kojom su krenuli u proboj, no zarobljeni su u blizini Mirkovaca, odvedeni u selo, a potom mučki ubijeni.

Ivica i Zoran Bošković, u trenutku uključivanja u hrvatske redarstvene postrojbe, bili su oženjeni, obojica su imali po jedno dijete i trudne supruge. Zoranova supruga rodila je u srpnju i Zoran je uspio vidjeti drugoga sina prije negoli mu je supruga s djecom napustila Vukovar. Ivica svoje drugo dijete nikada nije vidio. Njegova supruga rodila je sina mjesec dana nakon njegove smrti. Dala mu je ime Ivica.

Braća Bošković jedinstven su primjer u Hrvatskoj, tri brata koja su se na samom početku stvaranja samostalne Hrvatske države dragovoljno stavila na raspolaganje Domovini.

Životi Zorana i Ivice prekinuti su u najboljim godinama, no njihova hrabrost i plemenitost nastavljaju živjeti kroz djecu koja, kao i brojna druga vukovarska djeca, nisu odrasla uz svoje očeve, a neki ih nisu nikada ni upoznali. Njihova imena i obiteljska žrtva nikada neće biti zaboravljeni. Zorane i Ivice, počivajte u miru Božjem.