Kako je ubojica s Ovčare postao zaštićeni svjedok, a suborkinja ubijala zbog osobne osvete

Smaknuće više od 200 ranjenika, civila i branitelja odvedenih iz vukovarske bolnice u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine dobilo je tek djelomičan i ciničan sudski epilog pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu. Iako je suđenje započelo još 2004. godine, a četrnaestorica optuženika u konačnici su osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, proces je poslužio kao paravan za prikrivanje prave zapovjedne odgovornosti.

Tijekom dugogodišnjeg postupka u Beogradu, glavna teza optužbe i suda bila je da su zločin počinili "razularena" lokalna Teritorijalna obrana i paravojne formacije. U potpunosti je zanemarena činjenica da je nad čitavim područjem i zarobljenicima potpunu kontrolu imala Jugoslavenska narodna armija (JNA). Iako su visoki oficiri JNA, poput pukovnika Mileta Mrkšića i majora Veselina Šljivančanina, izravno sudjelovali u trijaži i povlačenju vojne policije čime su prepustili zarobljenike dželatima, beogradski sud izbjegavao je osuditi vojni vrh.

Čak je i sam predsjedajući sudac Vesko Krstajić pri izricanju presude morao priznati da na optuženičkoj klupi ne sjede svi odgovorni. Najveći paradoks beogradskog suđenja ogleda se u liku Spasoje Petkovića zvanog Štuka. Čovjek koji je prema vlastitom priznanju i svjedočanstvima očevidaca bio jedan od najsurovijih egzekutora na Ovčari, izbjegao je bilo kakvu zatvorsku kaznu. U zamjenu za svjedočenje protiv drugih sudionika, srpsko mu je pravosuđe dodijelilo status zaštićenog svjedoka te novi identitet uz život na tajnoj lokaciji. 

Nada Kalaba: Jedina osuđena žena i zločin iz osobne osvete

Štuka je bez trunke grižnje savjesti opisivao vlastite likvidacije, ustvrdio kako mu je "svejedno hoće li ubiti čovjeka ili kokoš" te priznao da je osobno likvidirao francuskog heroja Jean-Michela Nicoliera nakon što ga je pretukao drugi pripadnik paravojnih snaga. Umjesto na dugogodišnjoj robiji, Štuka se godinama skrivao pod okriljem države, ali francusko pravosuđe, predvođeno sutkinjom Carole Vujasinovic, priprema međunarodne mehanizme kako bi se ovom krvniku konačno stalo na kraj.

Među osuđenima u Beogradu našla se i Nada Kalaba, jedina žena koja je odslužila kaznu za sudjelovanje u pokolju na Ovčari. Njezin slučaj u potpunosti ilustrira do koje je mjere ratno ludilo poslužilo kao pokriće za osobne obračune. Kalaba, koja je prije rata radila u vukovarskoj robnoj kući "Nama", u hangaru na Ovčari osobno je među zarobljenicima potražila i izabrala svog nekadašnjeg radnog kolegusa, Josipa Batarela. Batarelo, inače poznati vukovarski sportaš i bivši prvak bivše države u veslanju, nastradao zbog njezine frustracije otkazom koji je ranije dobila u spomenutoj tvrtci. Prema navodima iz presude, Kalaba ga je izvela iz skupine te ga hladnokrvno likvidirala iz vatrenog oružja.

Identifikacija posmrtnih ostataka Jean-Michela Nicoliera, Josipa Batarela, Zorislava Gašpara i Dragutina Štita dao je prijeko potreban mir njihovim obiteljima nakon više od tri desetljeća traganja. Priča o Zorislavu Gašparu, koji je kao mladić pobjegao iz JNA kako bi se pridružio očuhu Damjanu Samardžiću "Velikom Bojleru" u obrani Sajmišta, podsjeća na visoku cijenu koju su platili vukovarski branitelji. Dok Francuska pokušava privesti pravdi ubojicu svog državljanina, Hrvatska i dalje traga za više od 1700 nestalih osoba iz Domovinskog rata. Slučaj Ovčare ostaje trajno upozorenje na političke trgovine pravdom i potrebu da svi nalogodavci i izvršitelji, bez obzira na današnje statusne privilegije, odgovaraju za počinjene ratne zločine.