Na današnji dan prije 35. godina osnovana je elitna postrojba – 3. bojna 3. gardijske brigade “Kune” Slavonski Brod

Ova elitna postrojba, koja s pravom nosi titulu jedne od četiri najelitnije udarne brigade Hrvatske vojske (uz “Tigrove”, “Gromove” i “Pauke”), službeno je ustrojena 29. travnja 1991. godine u Vinkovcima.

Osnivanje je provedeno sukladno zapovijedi o osnivanju gardijskih brigada Zbora narodne garde, čime je započeo proces sustavnog i organiziranog vojnog suprotstavljanja nadirućoj agresiji. Prijeratna struktura obrane integrirala je satnije prvotno ustrojene unutar Policijskih uprava Osijek, Vinkovci i Slavonski Brod, transformirajući ih u respektabilnu vojnu silu sa zapovjedništvom u Vinkovcima. U svibnju 1991. godine, dio brigade djelovao je u selu Cerić, s brojnim stanjem od oko 1800 vojnika u odnosu na planiranih 1903, što ukazuje na vrlo brzu mobilizaciju raspoloživih resursa.

Gradski i lokalni vodiči

Ova brigada preuzela je na sebe gigantski teret obrane strateški najosjetljivijih dijelova istočne Hrvatske. Njezina operativna zona u početnoj fazi sukoba pokrivala je kritične točke na potezu Vinkovci, Osijek, Vukovar te prostranstva zapadne Slavonije i Baranje. Zadaće su varirale od zauzimanja i blokade vojnih objekata JNA u gradovima poput Osijeka, Đakova, Našica i Slavonskog Broda do tvrdokorne obrane ključnih naselja na linijama razdvajanja.

Kroz 3. gardijsku brigadu tijekom Domovinskog rata prošlo je impresivnih 10.000 pripadnika, što ju čini jednom od najmasovnijih elitnih formacija. Njezina žrtva za stvaranje suverene države bila je enormna; dostupni vojni i memorijalni podatci potvrđuju da su život izgubila 392 pripadnika, 15 boraca se i dalje vodi kao nestalo, dok je 1088 pripadnika pretrpjelo ranjavanja i teške ozljede. Upravljanje ovako kompleksnim sustavom na najtežim bojišnicama zahtijevalo je iskusne vojne kadrove.

Osnutak 3. bojne “Kobre”: 12. lipnja 1991. godine

Paralelno s osnivanjem zapovjedništva brigade u Vinkovcima, započele su intenzivne pripreme za ustrojavanje njezine pješačke bojne na području Brodsko-posavske županije. Operativno središte ovih napora nalazilo se u nastavnom i regrutnom centru “Jelas” u Slavonskom Brodu. Ljudstvo koje je činilo inicijalnu bazu ove postrojbe regrutirano je prvenstveno iz redova aktivnog i pričuvnog sastava policije, koji su već prošli tečajeve i obuke u organizaciji MUP-a, te od domoljubnih dragovoljaca spremnih na obranu domovine u najtežim trenucima. Temeljnu strukturu u tim prvim danima činilo je oko 350 obučenih pripadnika.

Kulturološki i vojno, iznimno važan datum u pred-historiji službenog osnutka jest 30. svibnja 1991. godine. Na tadašnji Dan državnosti, na stadionu lokalnog nogometnog kluba “Borac” u brodskom naselju Podvinje, održana je prva javna smotra ove postrojbe. Postrojavanje je uslijedilo ubrzo nakon povijesnog postrojavanja postrojbi ZNG-a u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, što je demonstriralo visoku razinu organiziranosti na lokalnoj razini. Nekoliko dana kasnije, točnije 5. lipnja 1991., održano je još jedno važno postrojavanje u Podvinju, nakon čega je ljudstvo u potpunosti dislocirano na lokaciju Jelas radi daljnjih vojnih priprema.

Formalni osnutak postrojbe i potpisivanje ugovora

Datum koji se u historiografiji i veteranskoj memoriji uzima kao službeni rođendan legendarnih “Kobri” jest 12. lipnja 1991. godine. Na taj dan postrojba je i formalno ustrojena kao 3. pješačka bojna 3. gardijske brigade ZNG-a u Slavonskom Brodu. Povijesna težina ovog datuma leži u pravnoj naravi čina: tog su dana dragovoljci i policajci potpisali profesionalne ugovore, čime su službeno postali profesionalni vojnici novoosnovanih oružanih snaga Republike Hrvatske. Prelazak iz statusa civilnog dragovoljca ili rezervnog policajca u status profesionalnog gardista označio je početak institucionalizacije ratničkog etosa na području Posavine.

Proces uspostave zapovjednog lanca zahtijevao je iznimnu dinamiku i preuzimanje odgovornosti u uvjetima neposredne ratne ugroze. Dana 1. lipnja 1991. godine, Krešimir Šipoš imenovan je za zapovjednika Zbora narodne garde za općinu Slavonski Brod. Njegovim dolaskom započeo je ubrzani proces formiranja taktičkih cjelina unutar novoosnovane 3. bojne. Šipoš, koji će kasnije dostići čin general-bojnika u mirovini, smatra se ne samo prvim zapovjednikom, već i glavnim arhitektom ove proslavljene postrojbe.

U vrlo kratkom roku pod zapovjedništvom Šipoša provedeno je organizacijsko strukturiranje. Arhitektura rane 3. bojne oslanjala se na decentralizirani model, gdje su satnije formirane u različitim gradovima kako bi se optimizirala obrana šire slavonske regije.

Uz Krešimira Šipoša, kroz burne ratne godine, teret zapovijedanja “Kobrama” nosili su i brojni drugi istaknuti časnici. Povijesni arhivski izvori i sjećanja veterana bilježe da su zapovjednici postrojbe tijekom vremena bili i Dragan Dikanović, Mladen Kruljac, Martin Kranjec, Božo Kevo te Ivo Obrovac. Kontinuitet zapovijedanja osiguravao je stabilnost, logističku potporu i visoku razinu bojne gotovosti u najkrvavijim trenucima Domovinskog rata.

Taktička doktrina, asimetrično ratovanje i operativna pokretljivost

Jedna od najznačajnijih karakteristika koja je 3. bojnu “Kobre” izdvajala unutar oružanih snaga bila je njihova specifična taktička doktrina. Prema analizama vojne historiografije, obilježje ove bojne bilo je da je gotovo redovito borbeno djelovala i nastupala raščlanjeno po satnijama (satnijski model djelovanja) umjesto kao cjelovita formacija.

Ovakva doktrina asimetrične i fragmentirane upotrebe snaga nije bila rezultat teorijskog eksperimenta u sigurnim učionicama, već nužan i brutalan odgovor na teške uvjete na bojišnici. Oskudica oklopa u hrvatskim redovima i ogromna vatrena nadmoć naoružanih srpskih odmetničkih skupina i mehaniziranih postrojbi JNA, zahtijevali su visoku fleksibilnost, disperziju ljudstva radi smanjenja gubitaka od topničkih udara, te brzo premještanje.

Iz navedenog proizlazi iznimna operativna pokretljivost. Zabilježeno je kao redovita pojava da 3. bojna istovremeno upućuje svoje niže taktičke cjeline na potpuno suprotne i prostorno udaljene dijelove teritorija Republike Hrvatske na urgentne zadaće. Ova polivalentnost i sposobnost borbenog djelovanja u malim, visokomotiviranih i autonomnim skupinama priskrbila im je ratno ime “Kobre” – simbolizirajući brzinu manevra, smrtonosnost udarca iz zasjede i taktičku prilagodljivost teškom terenu.

Ratni put i rana borbena djelovanja (Slavonija i Bosanska Posavina)

U ranoj fazi rata 1991. godine, “Kobre” su bačene u središte najagresivnije faze velikosrpske ekspanzije. Pripadnici šire 3. gardijske brigade bili su najvećim dijelom fokusirani na obranu Osijeka i šireg prstena obrambenih naselja (Bijelo Brdo, Ivanovac, Erdut, Sarvaš, Dalj, Laslovo, Tenja). Njihove obrambene zadaće uključivale su i osiguranje crta u Baranji tijekom srpnja i kolovoza 1991. godine te nužnu obranu Vinkovaca, s posebnim naglaskom na kritično važno mjesto Nuštar.

Bojovnici 3. bojne iz Slavonskog Broda i Nove Gradiške dali su nemjerljiv operativni doprinos oslobađanju i obrani zapadne Slavonije. U jesen i zimu 1991., vodili su teške bitke oko naselja Gornji Bogićevci, Kosovac, Donji Bogićevci, Čovac, Smrtići, Pivare. Njihov je terenski rad bio obilježen stalnim topničkim barijerama, djelujući kao okosnica interventnih snaga tamo gdje bi god prijetio slom hrvatske linije obrane.

Osim istočne i zapadne Slavonije, povijesni arhivski materijali i sjećanja potvrđuju dubok angažman postrojbe na području susjedne Bosanske Posavine. Sudjelovanje u prekosavskim borbenim operacijama zahtijevalo je visok stupanj sinkronizacije inženjerije, logistike i pješaštva. Ti su trenuci zabilježeni na arhivskim video-zapisima, danas dostupnima digitalno, koji prikazuju herojski prelazak bojne preko rijeke Save u ispomoć obrambenim jedinicama u Posavini uz zvuke budnica. Kasniji ratni put “Kobri” sezati će od dubrovačkog zaleđa pa sve do vojno-redarstvene operacije Bljesak, no mjesto njihove najveće tragedije i vojne slave ostat će zapisano u dalmatinskom kršu.

Strateška kriza u Dalmaciji i Operacija “Maslenica” (1993.)

Vojno-redarstvena operacija “Maslenica”, pokrenuta u siječnju 1993. godine, imala je ultimativni geostrateški cilj: povezivanje kopneno presječenog sjevera i juga Hrvatske i oslobađanje zadarskog zaleđa, koje je neprijatelj kontrolirao ugrožavajući Jadransku magistralu. Prije ove ofenzive, linije razdvajanja u tom području bile su definirane dolaskom snaga UNPROFOR-a (Zaštitne snage Ujedinjenih naroda), koje su uspostavile zone izvlačenja oklopa i topništva. Hrvatski branitelji iz 134. brigade ranije su uspostavili obrambene položaje nasuprot srpskim snagama na liniji Gornje Raštane – Tinj – Vrana – Stankovci – Velim.

Međutim, nakon strelovitog početnog napredovanja hrvatskih snaga u operaciji Maslenica, srpska vojska je konsolidirala redove. Uz masovnu upotrebu artiljerije, tenkovskih jedinica i dovođenje elitnih interventnih trupa iz Bosne i Hercegovine te Srbije, pokrenuta je razorna protuofenziva operativnog naziva “Čelik”. Cilj neprijatelja bio je jasan: ponovno ovladavanje Masleničkim ždrilom, povratak na ranije pozicije i potpuna izolacija Dalmacije.

Alarmantna situacija na ratištu prisilila je Glavni stožer na radikalnu i brzu reakciju. Krajem siječnja 1993. godine donesena je odluka o hitnom prebacivanju najelitnijih gardijskih snaga sa slavonskog bojišta u zadarsko zaleđe. U tom trenutku odigrao se prvi takav manevar u povijesti Domovinskog rata – takozvani “vertikalni manevar”. Uz ogromne logističke napore, dvije bojne 3. gardijske brigade “Kune”, iz Osijeka i Slavonskog Broda, ukrcane su u transportne helikoptere i prebačene na nepoznati, krševiti teren juga.

Treća bojna iz Slavonskog Broda – “Kobre” – po samom je dolasku određena kao glavni nositelj najzahtjevnijih borbenih zadaća. Teren oko sela Kašić bio je za Hrvatsku vojsku strateška dominantna točka. Padne li Kašić, otvorio bi se direktan put za nesmetan ulazak neprijateljskih oklopnih kolona prema Zadru, čime bi se Dalmacija i oko milijun njezinih stanovnika ponovno odvojili od ostatka zemlje. Svako uzmicanje obezvrijedilo bi dotadašnje učinke Maslenice i žrtvu uloženu u oslobođenje.

Pakao Kašića: Taktička izolacija, okruženje i obrambeni trijumf

Samo dva dana nakon što su slavonski vojnici preuzeli položaje u nepoznatom zaleđu, 1. i 2. veljače 1993. godine započeli su najbrutalniji neprijateljski protuudari. Selo Kašić za četničke postrojbe iz Dalmatinske zagore imalo je višestruko značenje, predstavljajući u njihovoj mitologiji svojevrsni “simbol srpstva”, te su iz tog razloga napadi bili fanatični i vođeni ogromnom razornom moći.

Upute koje je izdao tadašnji zapovjednik brigade bile su apsolutne: Kašić se mora obraniti pod svaku cijenu. U jeku bitke, četničke formacije nadirale su sa svih strana. Posebno kritično postalo je na lijevom boku koji je držala 3. bojna u zaseoku Laketići, gdje su se dijelovi postrojbe našli u potpunom okruženju.

Pripadnici “Kobri” izdržali su u obruču mučnih 20 sati pod nesmiljenom vatrom. Arhivska građa bilježi jezive detalje ove taktičke izolacije – komunikacijske linije bile su presječene jer su se ispraznile baterije na motorolama, logistička opskrba streljivom preko otvorenog prostora bila je čin samoubojstva, a raspoloživa protuoklopna sredstva su bila u potpunosti iscrpljena u 50 sati neprestanih, grčevitih borbi.

Ovakva očajnička situacija iziskivala je neortodoksne vojne poteze. Kako bi probili obruč i spasili odsječene suborce, zapovjedništvo je mobiliziralo apsolutno sve raspoloživo ljudstvo u neposrednoj pozadini. U kontranapad iz tri različita smjera krenula je neformalna, ali iznimno motivirana formacija sastavljena od pripadnika Vojne policije, inženjerije, logističkog osoblja (uključujući kuhare), pa čak i lakših ranjenika koji su odbili ostati u pozadini. Zbog općeg kaosa, u početku se nije ni znalo na kojoj točnoj lokaciji se nalaze okruženi branitelji. Borba je vrlo brzo eskalirala iz daljinskih puškaranja u blisku, brutalnu borbu prsa o prsa po seoskim dvorištima i suhozidima.

Nakon enormnih gubitaka s obje strane, neprijatelj je potisnut, čime je operacija “Maslenica” spašena, a zadarsko zaleđe obranjeno. No, pobjeda je plaćena krvlju slavonskih gardista. U toj jednoj, strašnoj noći, poginula su 23 pripadnika “Kobri”. Sveukupno, tijekom operacija početkom veljače u Kašiću, život su izgubila 32 pripadnika 3. gardijske brigade “Kune”, upisujući Kašić kao mjesto jedne od najvećih tragedija, ali i najvećih pobjeda slavonskih brigada u ratu.

Mikropovijest preživljavanja: Slučaj satnika Ante Zubaka

Apstraktne vojne statistike gubitaka i okruženja dobivaju svoje pravo, tragično lice kroz svjedočanstva neposrednih sudionika. U tom kontekstu, izdvaja se potresna priča satnika Ante Zubaka, zapovjednika desetine brodske 3. bojne “Kobre”, čija sudbina predstavlja arhetip vojničke žrtve i neshvatljive fizičke otpornosti. Zubak, koji je preminuo u prosincu 2022. godine i pokopan u Gornjem Karinu uz najviše vojne počasti, preživio je zasjedu sa zastrašujućih 15 metaka u vlastitom tijelu.

Sjećanja satnika Zubaka na događaje od 22. siječnja, koji su prethodili glavnom udaru u veljači, otkrivaju stravičnu razinu perfidnosti neprijatelja. Tog ponedjeljka, samo pet dana uoči njegova planiranog vjenčanja sa zaručnicom Zdenkom, njegova je postrojba upućena autobusima radi rotacije i zamjene iscrpljenih ratnika. Od zapovjedništva su nastavili put u dva mala transportna kamiona marke “TAM” (tamića) prema području Zelenog hrasta i zadarskom Boriku. Zubak je sjedio odmah iza vozača Ćorluke.

Oko 16 sati dogodio se presudni trenutak. Zubak je posvjedočio o uočavanju neprijatelja na terenu: “Kada sam ugledao vojsku s plavim vrpcama, zvao sam zapovjedništvo. Odmah su me pitali imaju li plave vrpce. Kad sam rekao da imaju, rekao mi je da pucamo jer su to Srbi. Nisam ni uspio izdati zapovijed, a oni su zapucali u nas”. Plave vrpce bile su raspoznavajni vizualni kod hrvatskih postrojbi u operaciji Maslenica, što ukazuje na to da su neprijateljske snage svjesno i planski koristile maskiranje kako bi postigle element taktičkog iznenađenja i izazvale fatalno oklijevanje.

Zasjeda je započela silovitom unakrsnom vatrom. Četničke snage su svim raspoloživim oružjem obasule dva hrvatska kamiona s prednje i stražnje strane. Vozač Ćorluka prvi je izletio iz vozila potežući pištolj, no istog je trena pao mrtav. U jezivom okruženju mrtvih suboraca i svuda prolivene krvi, opremljen teškom pancirkom i transportnom torbom, Zubak se dao u bijeg prema stotinjak metara udaljenom groblju. Pod gustom vatrom uspio je preskočiti visoku ogradu i spasiti se padom izravno u otvorenu grobnicu, gdje mu je misao na trudnu zaručnicu davala snagu za opstanak.

U toj konkretnoj zasjedi poginulo je 17 pripadnika “Kobri” (dio od ukupnog broja stradalih). Teško ranjeni Zubak skrivao se u ruševnoj kući, sakriven unutar bačve, pokušavajući se previti jednim preostalim zavojem s morfijem. Zbog ogromnog gubitka krvi, bolova i dehidracije nije mogao nastaviti proboj, te je njegov lakše ranjeni suborac uspio doći do hrvatskih linija i dovesti pomoć, ostavljajući iza sebe krvave tragove na kršu koji su spasiocima na kraju poslužili kao orijentir za izvlačenje.

Demografski gubici bojne i ratni epilog

Sustavna evidencija i svjedočanstva s komemoracija ukazuju na visoku participaciju lokalnog stanovništva u obrani države kroz ovu postrojbu. Kroz 3. bojnu 3. gardijske brigade “Kobre” tijekom Domovinskog rata prošlo je do 1500 boraca, što obuhvaća pješaštvo, operativno osoblje, sanitet i logistiku.

Izloženost na najtežim ratištima ostavila je trajni ožiljak na demografskoj slici regije. Zbirni podatci navode da su živote na oltar Domovine položila 84 pripadnika postrojbe, iako se u određenim komemorativnim istupima i udružnim evidencijama navodi brojka od 97 poginulih (što vjerojatno uključuje i pripadnike koji su podlegli ozljedama ili posljedicama rata neposredno nakon okončanja oružanih operacija).

Dodatno, zabilježeno je oko 300 teško i lakše ranjenih pripadnika “Kobri”, što prema omjeru procijenjenog ukupnog sastava postrojbe indicira stopu ranjavanja od visokih 20% do 30% cjelokupnog efektivnog osoblja. Preživjeli pripadnici saniteta, poput Luke Krijana koji je na licu mjesta sanirao brojne rane suboraca, nose sa sobom uspomene na nadljudske napore za spašavanje svakog života. Završetkom ratnih djelovanja i integracijom hrvatskog teritorija kroz vojno-redarstvene akcije “Bljesak” i osiguranja istoka poznata kao operacija “Zid”, povijesna misija “Kobri” formalno je privedena kraju.

Tridesetljeće nakon završetka ratnih djelovanja, sjećanje na žrtvu 3. bojne “Kobre” ostalo je duboko ukorijenjeno u socijalnom tkivu Slavonskog Broda i zadarskog zaleđa. Ovu kulturu sjećanja primarno institucionaliziraju i održavaju braniteljske asocijacije, od kojih se posebno ističe “Udruga veterana 3. gardijske brigade Kune – Ogranak Slavonski Brod”.

Spomenik u Kašiću: Kameni i hrastov epitaf

Najupečatljiviji materijalni artefakt posvećen postrojbi podignut je na mjestu njihova najvećeg stradanja – u herojskom selu Kašić. Monolit, čiji su autori kipari Mate Tijardović i Ivica Jelić, izgrađen je s dubokom konceptualnom simbolikom. Spomenik inkorporira čvrsti dalmatinski kamen isprepleten s izdržljivim slavonskim hrastom, materijalizirajući neraskidivu vezu između slavonskih vojnika i dalmatinskog tla natopljenog njihovom krvlju. Na glavnom pročelju spomenika uklesan je povijesni epitaf: “3. gardijska brigada Kune, Hrvatska Vas zaboraviti neće. Neka im je vječna slava!”, dok bočne strane krase reljefno urezani ratni znakovi 3. pješačke bojne “Kobre” kao trajni pečat njihova boravka.