31. srpnja 1991.: Virovitički branitelji raspoređeni na područje Jasenovca, Kostajnice i Dubice

Počeci virovitičke 127. brigade Hrvatske vojske sežu u 1990. godinu, zbog čega se ubraja među najstarije vojne postrojbe u Republici Hrvatskoj. U zgradi Skupštine općine 10. listopada te godine osnovan je stožer čija je zadaća bila organiziranje naoružanih odreda radi sprječavanja pokušaja „JA“ da sruši legalno izabranu hrvatsku vlast.

Ubrzo nakon toga postrojbe su se počele osnivati na cijelom području općine. Njihovi pripadnici uglavnom su imali oružje kućne izrade, dok je dio njih bio naoružan kupljenim Kalašnjikovima.

Pripreme za obranu Virovitice

Organiziranje postrojbi odvijalo se u suradnji s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske. Djelovale su isključivo kao „teritorijalci“ i bile su ustrojene u formacijama jačine voda. Već u prosincu 1990. godine imale su oko 550 pripadnika, a glavna zadaća bila im je osiguravanje važnih objekata na području općine.

Istodobno su se pomno pratile aktivnosti „JA“. Prikupljeni podaci pokazivali su da se ona 21. siječnja 1991. godine priprema izaći iz virovitičke vojarne.

Virovitički dragovoljci odmah su opkolili vojarnu, dok su pojedine postrojbe zatvorile prilaze gradu kako bi spriječile mogući dolazak pomoći iz vojnog poligona Gakovo ili iz Slatine. Tijekom te noći nitko nije izašao iz vojarne.

Postrojbama je 22. siječnja u dva sata i 30 minuta izdana zapovijed za povlačenje. Povukle su se samo do sajmišta, gdje je Đuro Dečak obavio smotru 517 dragovoljaca. Ostali pripadnici i dalje su držali položaje oko grada.

Ustrojavanje 50. samostalnog bataljuna ZNG-a

KOS je u međuvremenu nastavio svoj „posao“. Uslijedio je dobro poznati „optužujući“ film protiv Martina Špegelja, uhićena su četvorica Virovitičana, a događali su se i drugi pritisci. Unatoč tome, pripreme za obranu Virovitice nastavile su se, a njezin ustroj postajao je sve organiziraniji.

Nakon referenduma održanog u Hrvatskoj 19. svibnja 1991. godine, „JA“ je počela otvoreno djelovati protiv nove vlasti. U takvim je okolnostima 28. lipnja 1991. godine u Virovitici službeno osnovan 50. samostalni bataljun ZNG RH.

Pripadnici bataljuna svojim su izravnim akcijama davali do znanja „JA“ da su se prilike promijenile i u tom dijelu Hrvatske. Među tim akcijama bili su uhićenje majora Štrpca, izuzimanje zrakoplova u Blagorodovcu, „rezerviranog“ za Knin, te zaustavljanje kolone vojnih vozila u Suhopolju. Time je postalo jasno da je „JA“ i na virovitičkom području došla na „tanak led“.

Virovitički branitelji već su 31. srpnja 1991. godine bili raspoređeni na području Jasenovca, Kostajnice i Dubice, gdje su osiguravali prometnice i objekte. Na područje Osijeka upućeni su 13. kolovoza.

Akcije u Jasenašu i zauzimanje vojnih objekata

Krajem kolovoza na virovitičkom području pojavile su se četničke barikade, nakon čega je počeo i teror nad stanovništvom. Četnici su nadzirali dio prometnice Virovitica – Daruvar, a snažno uporište imali su u tadašnjem Miokovićevu, današnjem Đulovcu.

U noći s 1. na 2. rujna 1991. godine 50. samostalni bataljun ZNG RH izveo je brzu akciju uz pomoć pripadnika MUP-a. Jake četničke snage u Jasenašu bile su razbijene, a hrvatske su snage zauzele to strateški važno mjesto.

Nakon toga počelo je zauzimanje karaula u kojima se oružje dijelilo Srbima. Karaule u Terezinom Polju i Novom Gracu osvojene su 15. rujna 1991. godine, pri čemu je zaplijenjena velika količina ratnog materijala.

Dobro opskrbljeni tvarno-tehničkim pomagalima, pripadnici 50. bataljuna zatim su krenuli prema virovitičkoj vojarni. Nakon kraće borbe vojarna je zauzeta 17. rujna. U toj je akciji u hrvatskim redovima poginuo Vlado Vampovac.

Đuro Dečak 19. rujna izdao je zapovijed za osnivanje 19. MPOAD-a, motoriziranog protuoklopnog topničkog diviziona, te inženjerijske satnije. Bio je to prvi ustrojeni MPOAD u Hrvatskoj, a borbeno djelovanje započeo je na području Novske.

Osnivanje 127. brigade

Broj dragovoljaca koji su pristupali postrojbi neprestano je rastao. Zbog toga se pojavila potreba za ustrojavanjem veće vojne postrojbe, što je ostvareno zapoviješću Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 2. listopada 1991. godine.

Tada je osnovana 127. brigada, u čijem su sastavu bili izvidnički, diverzantski, protudiverzantski i prateći vod.

„A“ satnija bila je elitna postrojba 127. brigade. Sa svojim zapovjednikom bila je udarna skupina u brojnim borbenim akcijama.

Napredovanje kroz zapadnu Slavoniju

Akcija „čišćenja“ zapadne Slavonije počela je 31. listopada. Od toga dana 127. virovitička brigada nastavila je napredovati bez zaustavljanja i uzmicanja.

Pred njezinim pripadnicima padala su četnička uporišta u Cjepidlakama, Miokovićevu, Humu, Lisičinama i drugim mjestima. Brigada je potom prešla na područje Papuka i Psunja, gdje je tijekom druge polovice prosinca nastavila napredovati.

Njezino daljnje kretanje zaustavilo je 15. primirje, koje je stupilo na snagu 2. siječnja 1992. godine. Brigada se tada nalazila na crti Pakrac – Bučje.

U posljednjim danima te uspješne operacije dogodila se tragedija. U zasjedi kod sela Brusnik 29. prosinca poginulo je jedanaest pripadnika 127. brigade, među kojima je bio i zapovjednik Vinko Belobrk.

Demobilizacija i nastavak službe u Hrvatskoj vojsci

Na crtama utvrđenima primirjem 127. brigada ostala je do 7. srpnja 1992. godine. Nakon osnivanja UNPA područja vratila se u virovitičku vojarnu, gdje je počeo proces demobilizacije.

Od pripadnika brigade koji su izrazili želju ostati u Hrvatskoj vojsci 13. srpnja osnovan je motorizirani bataljun.

Kroz 127. brigadu tijekom njezina nastajanja i djelovanja u Domovinskom ratu prošlo je 4500 bojovnika. Za neovisnu Hrvatsku poginulo je 67 njezinih pripadnika, 186 ih je ranjeno, a 150 pripadnika ostali su invalidi Domovinskog rata.

Ti podaci pokazuju koliko su pripadnici 127. brigade svojom voljom i hrabrošću pridonijeli borbi za slobodu te zašto se glas o toj virovitičkoj postrojbi čuo daleko izvan područja na kojem je osnovana.