Analiza: Kako su "čuvari Jugoslavije" pokrenuli rat za "Veliku Srbiju" s nakanom istrebljenja svega što nije srpsko

U raspravama o agresiji Srbije, Crne Gore, "JNA" i njihove pete kolone (dijela autohtonih, domaćih Srba) na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ne rijetko se gubi iz vida kako je u pitanju bio pomno osmišljen i razrađen scenarij utvrđen u godinama prije rata u nizu konkretnih dokumenata, pa i u tajnom planu "RAM". Naime, ovaj tajni ratni plan što su ga 1990. godine osmislili i uobličili srbijanski politički vrh i najodgovornije osobe u "JNA" (uključujući sudjelovanje SDB-a, KOS-a, stručnjaka za sigurnost i ratnu strategiju, Odjela za psihološke operacije "JNA" itd.) s ciljem ostvarivanja "memorandumskog" programa, odnosno stvaranja "Velike Srbije" koja će u svoje granice okupiti sve Srbe na prostoru tadašnje SFRJ. On je ostao nepoznat javnosti sve do 18. rujna 1991. godine. U vrijeme kad se agresivni rat za "Veliku Srbiju" uvelike vodio, postojanje spomenutog plana objelodanio je na zatvorenoj sjednici SIV-a (Saveznog izvršnog vijeća - odn. Vlade SFRJ), njegov predsjednik, Ante Marković i izvrgnuo ga oštroj kritici. Na sjednicu SIV-a je (tog 18. rujna) donio i snimke telefonskih razgovora između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, što je bio krunski dokaz postojanja tajnog plana o agresiji na BiH i njezinu komadanju. Kasnije je dijelove ovog tajnog dokumenta objavio beogradski tjednik Vreme i tako je za njega doznala cjelokupna javnost. Na snimkama telefonskih razgovora ((iz srpnja 1991.) što ih je posjedovao Ante Marković, Slobodana Milošević i Radovan Karadžić su otvoreno govorili o pripremi Srba za oružane napade i namjeri komadanja Bosne i Hercegovine - vezano za naoružavanje Srba, Milošević je Karadžića uputio na general-potpukovnika "JNA" Nikolu Uzelca. Predsjednik SIV-a upozorio je javnost kako postoji tajna vojno-politička operacija koja predviđa naoružavanje srpskog stanovništva i podjelu Bosne i Hercegovine kao i Hrvatske, radi stvaranja "Velike Srbije". Rekao je također (u intervjuu za list Vreme), da je "jasno uspostavljena linija između Vlade Srbije, vojske i srpskih političara u Bosni i Hercegovini" (dok je na pitanje novinara kako to zna, odgovorio ovako: "Znam jer sam čuo Miloševića koji je naredio Karadžiću da stupi u kontakt sa generalom Uzelcem i da naredi, nakon odluka vojne hijerarhije, da se oružje distribuira i da se Teritorijalna Obrana Krajine i Bosne naoružaju i koriste u realizaciji plana 'RAM'"). Ante Marković je optužio "JNA" da se "stavila direktno u službu jedne strane" i javno zatražio da Savezni sekretar za narodnu obranu (ministar obrane SFRJ) Veljko Kadijević i načelnik Generalštaba "JNA", Blagoje Adžić podnesu ostavke, uz tvrdnje kako njih dvojica "vode svoj rat u Hrvatskoj" i dogovaraju tajnu trgovinu oružjem s pojedincima iz vojnog vrha SSSR-a koji se suprotstavljaju politici predsjednika Mihaila Gorbačova.

 Ovaj tajni dokument bio je i predmet rasprave pred Vijećem MKSJ u Den Haagu, u procesu protiv Slobodana Miloševića. Na sjednici od 10. travnja 2003. godine bio je ispitan i zaštićeni svjedok, bivši visoki oficir "JNA", o čemu je službeni izvor Suda izvijesti na svojoj Internet stranici:

 "Na Miloševićevo pitanje da li je čuo za plan RAM, svedok B-1493, koji je do 1991. godine bio odgovoran za operativno-ratna planiranja u svojoj komandi JNA, je odgovorio da takav plan nije video, ali da je radio na jednom sličnom planu pod šifrom 'S2'. Tim planom je, tvrdi svedok, bilo predvidjeno da se korpusi Prve vojne oblasti, čije je sedište u Beogradu, rasporede duž linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je navodno predvidjeno i planom RAM." (Izvor: https://web.archive.org/web/20181011075439/http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/ram-sifra-ili-plan.25.html?cat_id=1&news_id=1211; stranica posjećena 27. 6. 2026.)

 Ovdje je posebno zanimljivo to što se pod šifrom "S2"spominje "zapadna granica Srbije" (linija: Karlobag-Karlovac-Virovitica) i to već 1990. godine (jer o tomu pred MKSJ svjedoči oficir "JNA" koji je bio zadužen za operativno-ratna planiranja u svojoj komandi do 1991. godine). Dakle, Vojislav Šešelj i brojni drugi srpski ekstremisti nisu se slučajno javno pozivali na ovu "granicu" (a što je kasnije srpska propaganda proglasila "izmišljotinom").

 Mada dokument nikad nije objelodanjen - u originalnoj, pismenoj formi - postoje nepobitni posredni dokazi o njegovu postojanju, od kojih su neki sadržani u telefonskom razgovoru Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića od 8. srpnja 1991. godine (dakle, samo 4 dana nakon otvorene agresije "JNA" i četnika s područja Srbije na Hrvatsku). Već tada, Milošević i Karadžić raspravljaju o pripremama konkretnih ratnih aktivnosti srpskih ekstremista u BiH, njihovu naoružavanja i zaposjedanju teritorija, a srbijanski lider izričito spominje kako se sve to treba odvijati sukladno planu "RAM", potvrđujući kako iza svega stoje Srbija i "JNA".

(Audio-zapis):
8/7/1991 Radovan Karadžić i Slobodan Milošević-Radovan i Uzelac-Radovan i Duvnjak audio;

A što je sadržavao tajni plan "RAM"?

-       On je prije svega definirao vojno, obavještajno i komunikacijsko uvezivanje srpskih "autonomnih oblasti" u Hrvatskoj i BiH u jednu cjelinu čime bi se stekli preduvjeti za njihovo odvajanje od matičnih zemalja u teritorijalno ujedinjenje sa Srbijom;

-       Savezna vojska ("JNA") najprije je trebala pod izgovorom stvaranja "tampon zona" između "zaraćenih strana" izvršiti tihu okupaciju napadnutih republika, zaposjesti strateške točke i zatim kao oslonac srpske ekspanzije svojom vojnom silom omogućiti osvajanje i kasniju kontrolu "srpskih teritorija" koje su trebale ući u sastav buduće "Velike Srbije".

 Podsjetimo: sve to (vezano za agresivne planove Srba u BiH), događalo se već u prvim danima agresije na Hrvatsku, početkom srpnja 1991. godine, što znači da su konkretne pripreme na terenu morale započeti barem mjesec-dva ranije. Ratni planovi su skrojeni u političkom vrhu Srbije i Generalštabu "JNA" i njihov cilj nije bio očuvanje Jugoslavije, nego naprotiv, razaranje ove države, kako bi se na njezinim razvalinama nasilno uspostavila "Velika Srbija". Nema govora o bilo kakvom "građanskom ratu", jer nijedna strana se u SFRJ nije borila za očuvanje središnje (postojeće) vlasti, što je temeljna odlika građanskog rata. Uostalom, Srbija je Ustav SFRJ srušila 1988. godine, SKJ je razbila u siječnju 1990. godine, tako da savezna vlast već 1990. godine nije faktički ni postojala. Bila je to klasična, krvava i brutalna agresija koja je trebala u ime 36,2 % Srba (koliko ih je 1991. godine u odnosu na ukupno stanovništvo bilo u SFRJ) od 70 % područja Jugoslavije stvoriti državu u čijim će granicama "živjeti svi Srbi pod kapom nebeskom". I kakve je to veze imalo s borbom za "novu Jugoslaviju"? Koju, kakvu i čiju "Jugoslaviju"? 

 Ono što se na području bivše SFRJ događalo u vrijeme krize i u godinama prije rata, bjelodano dokazuje kako ništa od toga nije bilo plod slučajnosti. Kako bi se potkrijepila ova tvrdnja, dovoljno je kratko promotriti kronologiju nekih bitnih procesa i zbivanja.

 Već sredinom 80-ih, posve je jasno kako Srbija odbija prihvatiti bilo kakav koncept budućeg uređenja Jugoslavije izvan strogo centraliziranog u kojem bi ona ostvarila svoju dominaciju. U tom smislu, ona je ultimativno - pa čak i uz prijetnje ratnim sukobom - ucjenjivala druge republike i unaprijed ih stavljala pred svršen čin: ili će biti kako mi hoćemo, ili ćete imati rat.

 U isto vrijeme, ova republika nastoji homogenizirati Srbe na području cijele SFRJ oko nacionalnog programa, uz tvrdnje kako je Srbija u "neravnopravnom, ponižavajućem položaju u Federaciji", da je njezino funkcioniranje onemogućeno važećim Ustavom iz 1974. godine koji je "dijeli na tri dijela", dok su Srbi u toj državi "vitalno ugroženi" i "izvrgnuti šovinizmu do genocida" - stoga je "integracija srpskog naroda na cijelom području Jugoslavije bez obzira koliko ga u kojoj republici živi, njegovo "istorijsko pravo" (ove formulacije sadržane su i u "Memorandumu" SANU iz 1986. godine). I to "pravo" kao i brojna druga, vrijedilo je ekskluzivno, samo za Srbe, ali ne i za druge narode.

 Preko kosovskih Srba iza kojih staju Srbija i savezni državni vrh, pokreće se projekt "događanja naroda" s ciljem stvaranje "jedinstvene Srbije", što je prvi u nizu koraka prema srpskoj državi u čijim će granicama živjeti "svi Srbi pod kapom nebeskom". Najprije se nasilno, metodom ulice (1988/89. godine) ukida autonomija pokrajina Vojvodine i Kosova i ruši rukovodstvo Crne Gore, a potom se kreće u izvoz "antibirokratske revolucije" (serija srpskih šovinističkih mitinga u Hrvatskoj započinje već 28. veljače 1989. godine u Kninu). Na ulicama Novog Sada, početkom listopada 1988. godine de facto je srušen Ustav SFRJ, a de iure je prestao postojati u ožujku 1989., kada je Srbija usvojila amandmane na svoj republički Ustav koji su u bitnim stavkama derogirali ulogu savezne države u korist Srbije (isti je stupio na snagu rujna 1990. godine - što je i u formalno-pravnom smislu bio kraj ustavno-pravnog poretka SFRJ). Računajući na efekt domina, beogradska klika je bila uvjerena kako će njezine mitingaške horde uspjeti napraviti i u Hrvatskoj i BiH ono što su već prije učinili u pokrajinama i Crnoj Gori.

 Poslije godinu i pol dana priprema i homogenizacije ekstremnog dijela srpske manjine u Hrvatskoj na velikosrpskoj platformi, uz potporu Srbije, Crne Gore i sunarodnjaka iz drugih republika, stvaraju se uvjeti za konkretne aktivnosti na samom terenu.

 Dana 17. kolovoza oko Knina (a poslije i drugdje) padaju prvi balvani. "Ugroženi" Srbi zaprečuju ceste, pruge, mostove, nadvožnjake, onemogućuju kretanje građana i promet vozila, te izoliraju sela s hrvatskom većinom, odsijecajući ih od ostatka svijeta. Isti scenarij potom se primjenjuje i u Slavoniji, na Banovini, Kordunu, u Gorskom Kotaru i Lici, a usporedo s "balvan revolucijom" teče i organizirano naoružavanje Srba u enklavama iz kojih je planirano pokretanje "pobune" protiv hrvatskih vlasti. Sve u svemu, oko polovica od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj (koji čine 11% ukupnog stanovništva) - dakle, oko 5% hrvatskih građana srpske nacionalnosti u odnosu na ukupno stanovništvo - i to u pravilu u ruralnim krajevima, odlučuje se za terorističku pobunu.

 I dok Srbi jednostrano i protuzakonito proglašavaju svoje "autonomne oblasti", slijedi protuustavno razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj i BiH, čime su žrtve unaprijed ostavljene na milost i nemilost do zuba naoružanom agresoru. Ovaj zločin zaokružen je rujna 1991. godine, uvođenjem embarga na uvoz naoružanja za cijelu SFRJ.

 Model velikosrpske agresije imao je svoje zakonitosti i provođen je po istom scenariju, u svim krajevima izloženim udarima osvajača:

1.     Najprije se od srpskih medija pokretala široko razgranata, agresivna i beskrupulozna kampanja u kojoj su Srbi prikazivani kao "žrtve", uz tvrdnje o njihovoj "vitalnoj, biološkoj ugroženosti" koja poprima razmjere "genocida". Svaka, pa i najveća laž bila je dobrodošla - a mašta propagandista nije imala granica, tako da se mržnja prema onima koji nisu Srbi širila poput požara. Hrvati su bili posebna meta ove otrovne mržnje - nazivani su "genocidnom rasom koja ne zaslužuje da živi" i upravo se ta bolesna, rasistička teza o "urođenoj genocidnosti" pokazala kao moćan pokretač rata. "Moramo pokusati svoju porciju krvi" - govorio je patološki huškač i šovinist, srpski pjesnik, Rajko Petrov Nogo, zagovarajući preventivne ratove (moramo ih ubijati, da oni ne bi pobili nas). I takvih je, nažalost, među Srbima u to vrijeme bilo na stotine tisuća. Uz svećenstvo, akademike, književnike i političare, oni su sustavno trovali javno mnijenje i na kraju stvorili ozračje ispunjeno mržnjom i isključivošću;

2.     Ovu su kampanju u mnogim krajevima pratili su "zbjegovi ugroženih Srba" koji su tobože "spašavali gole živote" bježeći iz svojih sela i domova od "ustaškog" ili "balijskog" noža, uz izmišljene priče o "teroru i pogromu nad srpskim narodom";

3.     Uskoro "ugroženi" Srbi oko svoji sela postavljaju naoružane straže, zakrčuju ceste, pruge, mostove, podižu barikade i neovlašteno kontroliraju promet, uz izolaciju sela s hrvatskom većinom. Sastav ljudi s barikada je prilično šarolik: od domaćih četnika s kokardama i redenicima na grudima u SMB odorama "JNA", do "običnih" civila u polu-vojničkoj ili civilnoj opravi i "uvezenih" četnika iz Srbije i BiH;

4.     U početku najveći dio njih raspolaže lovačkim puškama i oružjem iz domaće radinosti, ali ubrzo se pojavljuju s automatskim puškama (Thompsonima ili AK 47 odnosno Zastava M 70 ili čak puškomitraljezima), što im se planski dostavlja preko SDB-a, KOS-a i policije Srbije, iz vojnih i policijskih skladišta;

5.     Započinje niz oružanih incidenata, a mete su slučajni prolaznici (civili) ili novinari - kasnije pripadnici Hrvatske policije, ZNG-a i lokalni dužnosnici vladajuće stranke u Hrvatskoj. Cilj je posve jasan: proliti krv i izazvati reakciju druge strane, kako bi se nakon toga omogućilo uvođenje izvanrednog stanja u kojem bi Srbija i "savezna" vojska preuzele vlast pod izlikom "očuvanja Jugoslavije";

6.     "Narodna vojska" ("JNA") kao udarna sila velikosrpske klike, prepušta srpskim ekstremistima izvođenje niza akcija (od napada na policijske postaje u Pakracu, Plitvicama, Glini i drugim mjestima, do masakra i ubojstava hrvatskih redarstvenika od kojih je najmasovnije bilo ono u Borovu Selu 2. svibnja 1991., kada je iz zasjede, podmuklo i barbarski ubijeno 12 hrvatskih mladića, dok su 23 ranjena) i osigurava ih na samom terenu, potičući tako stvaranje ratnog ozračja;

7.     Otvorena agresija na Hrvatsku s teritorija Srbije uslijedila je 3. srpnja 1991. godine, napadom na Baranju, njezinom okupacijom i etničkim čišćenjem. U isto vrijeme, uz masovne zločine pripadnika "JNA" i njihovih "rezervista" (među kojima prevladavaju četnici), planski se dopušta srbijanskim "dobrovoljcima", četnicima, "specijalnim jedinicama" SDB-a i srbijanske policije i paravojsci "krajišnika", isto to: oni masakriraju, muče, ubijaju i progone civile nakon što ih vojska pusti u razrušena sela i gradove i to se događa diljem okupiranih područja;

8.     Cjelokupne agresorske (srpsko-crnogorske) snage i dalje nastupaju pod egidom "obrane Jugoslavije", čime nastoje dati legitimitet svojim zločinačkim planovima, uvjeravajući svijet u "pravednost" i "opravdanost" onoga što čine. Postoje brojni nepobitni dokazi kako su iza svega od početka do kraja rata stajale Srbija, Crna Gora i "JNA" sa svojim resursima, o čemu svjedoče i zapisnici "Vrhovnog saveta odbrane" (VSO) u kojima se otvoreno govori o financiranju, te kadrovskom i logističkom potporom "Srpskoj vojsci Krajine" i "Vojsci Republike Srpske" (vidi: :"Zapisnici VSO (I)". Portal Peščanik.net, 1. 4. 2010.; https://pescanik.net/zapisnici-vso-i/ ;  "Zapisnici VSO (II)". Portal Peščanik.net, 2. 4. 2010.; https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/ ; stranice posjećene 26. 6. 2026.). Kako bi zadržao svoj "jugoslavenski" imidž i otklonio odgovornost za dotadašnje masovne zločine i razaranja, srpsko-crnogorski agresor u ožujku 1992. godine mijenja ime države u "Saveznu Republiku Jugoslaviju" a naziv vojske u "Vojsku Jugoslavije", ali sve drugo ostaje po starom;

9.     Sve ono što se do jeseni 1991. godine događalo u Hrvatskoj, ponavlja se i u Bosni i Hercegovini. Istoga dana kad je od četnika, "JNA" i crnogorskih rezervista napadnut Dubrovnik (1. listopada 1991.), izvršena je i agresija na BiH - selo Ravno u općini Trebinje, na što Sarajevo i muslimani ne reagiraju, govoreći kako to "nije njihov rat" i ostavljajući Hrvate da se brane kako znaju i umiju. Za muslimansko političko vodstvo u Sarajevu, rat u BiH počinje napadom paravojske iz Srbije i pokoljima u Bijeljini (1/2. travnja 1992. godine);

10.     Kroz cijelo vrijeme trajanja krize i rata u Hrvatskoj i BiH (1990-1995.), srpski teroristi uživali su potporu svojih mentora u Beogradu, Podgorici i vrhu "JNA" (kasnije "VJ"), kako političku, tako i vojnu i svaku drugu. Zato su tako arogantno i bahato odbijali sve mirovne planove i sporazume, drsko kršili međunarodno pravo, Povelju UN-a i druge akte, deklaracije i rezolucije institucija civiliziranog svijeta, a može se slobodno reći i sve moralne i etičke norme uključujući i Opću deklaraciju o ljudskim pravima i Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Sama činjenica da 5% pripadnika jedne manjine (u odnosu na ukupno stanovništvo Republike Hrvatske), uzima sebi za pravo ignorirati volju preostalih 95 % građana (svih nacionalnosti) i nastoji terorističkim sredstvima i metodama genocida i etničkog čišćenja uspostaviti svoju nacionalnu paradržavnu tvorbu koja nema nikakvoga opravdanja niti je ikad u povijesti u bilo kojem obliku postojala (kako na području Hrvatske, tako i BiH), dovoljno govori o "opravdanosti" ciljeva velikosrpskog nacionalnog programa koji je pokrenut krajem 80-ih godina XX. stoljeća. Oni koji su u stanju to pravdati. stavljaju se u poziciju suučesnika u velikom zločinu kakav se u Europi ne pamti od Drugoga svjetskog rata. Strategija spaljene zemlje i istrebljenja svega što nije srpsko s područja namijenjenog budućoj "Velikoj Srbiji" bile su metode srpsko-crnogorskog agresora, njegove "JNA" i pete kolone u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - i one se suštinski ni po čemu ne razlikuju od onoga što su svojedobno prakticirali nacisti i fašisti.

 Svoj konačni poraz, agresor je doživio 1994/95. godine, kada je nakon niza pobjedničkih operacija Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i (u kasnijoj fazi) Armije BiH, poražen i primoran braniti se u području Banja Luke. Spasili su ga zapadne emisari, koji su hrvatske snage zaustavili na 18 kilometara do ovog grada i nisu im dopustili daljnje napredovanje. Na kraju, agresor je od SAD-a nagrađen za genocid i etničko čišćenje "republikom srpskom", što je ostao trajni kamen smutnje u odnosima između naroda ne samo u BiH, nego i šire.

 Ne uzmu li se spomenute okolnosti u obzir, nemoguće je objasniti stvarne uzroke i tijek velikosrpske agresije, kao i njezine krvave posljedice; jer, ne treba zaboraviti: osvajači su 90-ih godina ostavili za sobom stotine masovnih grobnica, uzrokovali smrt najmanje 120.000 osoba (oko 80 % od ukupnih žrtava rata) i višestruko veći broj učinili invalidima, srušili do temelja brojna sela i gradove, palili, pljačkali, silovali, protjerali iz svojih ognjišta 3 - 4 milijuna civila, oskvrnuli stotine katoličkih i islamskih svetišta i spomenika kulture i trajno narušili međunacionalne i međuljudske odnose na tlu nekadašnje SFRJ. Činjenica da su ubili

(na području Hrvatske, BiH i Kosova) preko 3700 djece, da su deseci tisuća onih koji nisu bili Srbi završili u logorima (što ih je agresor uspostavio od okupiranih područja u Hrvatskoj, do BiH i Srbije) gdje su ljudi, žene i starci mučeni, ponižavani, ubijani, silovani i izloženi perverznim seksualnim "zabavama", da su sustavno uništavane bolnice, domovi zdravlja, muzeji, knjižnice, arhivi, katastri, pljačkane umjetnine i oskvrnute brojne relikvije pa čak i groblja, te da se pljačkalo sve što se moglo opljačkati i odnosilo u Srbiju, potvrđuje nam kako je to bio agresivni rat za teritorij u kojem je svima koji nisu Srbi prijetilo istrebljenje, odnosno trajno uklanjanje s njihovog autohtonog životnog prostora i brisanje s lica zemlje.

 U ime povijesne istine i spoznaje da se odnosi među ljudima i narodima mogu temeljiti samo na povjerenju - a kojeg bez te istine nema - dužni smo svjedočiti i ponavljati argumente; kako se takvo što ne bi ponovilo, nikada i nikomu više.

Zlatko Pinter/PDN