Lažna ravnoteža krivnje – opasna iluzija koja razara istinu o Domovinskom ratu

U suvremenom javnom prostoru sve se češće susreće pojam „ravnoteže krivnje“ kada se govori o Domovinskom ratu. Na prvi pogled, takav pristup djeluje pomirljivo, racionalno i umjereno. No iza te naizgled neutralne konstrukcije krije se duboko problematična logika – logika izjednačavanja agresije i obrane, napadača i žrtve, uzroka i posljedice. Riječ je o lažnoj ravnoteži koja ne vodi pomirenju, nego relativizaciji.

Lažna ravnoteža krivnje polazi od pretpostavke da su „svi činili zločine“ i da su „svi jednako odgovorni“. Iako je to formalno točno u smislu da su zločini počinjeni na različitim stranama, takva formulacija namjerno zanemaruje ključnu činjenicu: karakter rata. Domovinski rat nije bio građanski sukob dviju jednakih strana, nego obrambeni rat protiv oružane agresije na međunarodno priznatu državu. Izostavljanje tog temeljnog konteksta predstavlja ozbiljno iskrivljavanje istine.

Problem lažne ravnoteže nije u priznavanju pojedinačnih zločina – to je nužno i civilizacijski ispravno – nego u načinu na koji se oni interpretiraju. Kada se izolirani zločini branitelja stavljaju u istu moralnu i političku ravan s planskom agresijom, etničkim čišćenjem i razaranjem gradova, tada se briše granica između sustavnog zla i individualnog kriminala. Time se ne doprinosi pravdi, nego konfuziji.

Takav pristup često se predstavlja kao „zrelost društva“. Međutim, zrelost ne znači odustajanje od istine, nego sposobnost da se istina sagleda u cijelosti. Cjelovita istina uključuje i činjenicu da je Hrvatska vodila obrambeni rat, ali i činjenicu da su počinjeni pojedinačni zločini koje treba jasno osuditi i procesuirati. Te dvije istine ne isključuju jedna drugu.

Lažna ravnoteža krivnje ima snažan utjecaj na kolektivnu svijest. Ako se stalno ponavlja poruka da su „svi jednako krivi“, kod dijela građana stvara se osjećaj moralne neodređenosti: nitko nije u potpunosti u pravu, nitko nije u potpunosti u krivu. Takav okvir dugoročno potkopava temeljnu činjenicu da je Hrvatska bila žrtva agresije i da je imala pravo braniti se.

Posebno su problematični pokušaji da se takav narativ uvede u obrazovni sustav i medijski mainstream kao „uravnotežen pogled“. U praksi to često znači smanjivanje naglaska na uzroke rata, a povećavanje fokusa na njegove posljedice bez jasnog objašnjenja tko ih je pokrenuo. Posljedica je generacija mladih ljudi koji znaju da je „bilo zločina na svim stranama“, ali ne znaju zašto je rat uopće počeo.

Lažna ravnoteža krivnje također ima izravan utjecaj na položaj hrvatskih branitelja. Ako se obrana države prikazuje kao moralno upitna aktivnost, tada se i oni koji su u toj obrani sudjelovali promatraju s rezervom. Ne kao ljudi koji su stali u zaštitu svojih obitelji i domova, nego kao potencijalni sudionici nečega „sumnjivog“. To stvara duboku nepravdu i dodatno produbljuje društvene podjele.

Važno je jasno razlikovati dva koncepta: individualnu kaznenu odgovornost i kolektivni karakter rata. Pojedinac koji je počinio zločin mora odgovarati, bez obzira na to kojoj je strani pripadao. No to ne znači da se karakter cijelog obrambenog napora može dovesti u pitanje. Miješanje ta dva pojma predstavlja temeljnu manipulaciju.

Zašto se lažna ravnoteža krivnje uopće pojavljuje? Jedan dio odgovora leži u političkim interesima određenih krugova, kako unutar Hrvatske, tako i izvan nje. Relativizacija agresije olakšava izbjegavanje pune odgovornosti onih koji su je pokrenuli. Istodobno, unutar hrvatskog društva takav narativ često služi kao sredstvo ideološkog obračuna s državotvornim vrijednostima.

Borba protiv lažne ravnoteže krivnje ne znači zagovaranje jednostrane ili mitologizirane slike rata. Ona znači inzistiranje na hijerarhiji činjenica. Prva i temeljna činjenica jest da je Hrvatska bila napadnuta. Druga jest da je imala pravo braniti se. Treća jest da zločini nemaju opravdanje i da moraju biti sankcionirani. Tek kada se te činjenice prihvate kao cjelina, moguće je govoriti o zdravom odnosu prema prošlosti.

Društvo koje prihvati lažnu ravnotežu krivnje postupno gubi sposobnost razlikovanja dobra i zla u povijesnom smislu. Takvo društvo postaje ranjivo na nove oblike manipulacije jer više nema čvrste vrijednosne orijentire. Suprotno tome, društvo koje jasno razumije karakter vlastite borbe ima snažniji imunitet na pokušaje relativizacije.

Lažna ravnoteža krivnje nije put prema pomirenju. Ona je put prema zaboravu. A zaborav, kada je riječ o nepravdi, nikada ne donosi mir – samo odgađa novi sukob interpretacija.

Autor: Kristijan Fereža/PDN