Dok je Knin oslobađan, 4. gardijska brigada izgubila je četvoricu svojih ljudi
Dok se 5. kolovoza 1995. oslobađao Knin, 4. gardijska brigada izgubila je Miroslava Vođeru, Ivana Svalinu, Stipana Dundovića i Dražena Kuduza. Trideset i jednu godinu poslije njihova mjesta pogibije ostala su dio obilježavanja Oluje, ali izvori pokazuju i detalj koji se često pogrešno prenosi: trojica su poginula u Golubiću, a Kuduz na ulazu u Knin.
U sjećanju na 5. kolovoza 1995. najčešće ostaje slika hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi. Iza te slike, međutim, ostao je još nedovršen posao na terenu. Srpska obrana na kninskom području bila je u raspadu, ali pojedine točke otpora još su bile opasne. Upravo je toga jutra 4. gardijska brigada izgubila četvoricu pripadnika.
Poginuli su Miroslav Vođera, Ivan Svalina, Stipan Dundović i Dražen Kuduz. Trojica u Golubiću, Kuduz na ulazu u Knin.
Put s Dinare prema Kninu
Prema studiji Oluja povjesničara Davora Marijana, koju je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, zajednička zadaća 4. i 7. gardijske brigade bila je na pravcu Dinara – Knin razbiti srpske snage i ovladati Kninom. Zapovjednici Damir Krstičević i Ivan Korade prethodno su se suglasili da dvije brigade nastave usporedno napredovanje prema gradu, što je prihvatilo i zapovjedništvo Zbornog područja Split. HMDCDR-ova studija taj tijek rekonstruira na temelju vojnih izvješća i raščlambi postrojbi.
Prvog dana Oluje 7. gardijska brigada ovladala je dominantnim položajima prema Kninu, čime su stvoreni uvjeti za uvođenje 4. gardijske brigade u napad. Ujutro 5. kolovoza pravac prema Strmici još je zatvarala Treća taktička grupa Sjevernodalmatinskog korpusa Srpske vojske Krajine, iako se ta formacija već počela raspadati.
„Pauci“ su tijekom napredovanja ovladali Golubićem, Vrpoljem i Kninskim poljem te izbili na Debelo brdo, odakle su osiguravali lijevi bok 7. gardijske brigade na području Biskupije. Marijan posebno navodi da je 4. gardijska brigada jače borbe vodila na području Golubića, Radijevaca i Oćestova. HMDCDR
Taj podatak mijenja pojednostavljenu sliku prema kojoj je nakon sloma glavnine srpske obrane put prema Kninu bio potpuno otvoren. Organizirani sustav vojske pobunjene RSK raspadao se, ali to nije značilo da je teren bio siguran.
Trojica u Golubiću, Kuduz na ulazu u Knin
U Golubiću su 5. kolovoza poginuli Miroslav Vođera, Ivan Svalina i Stipan Dundović. Njihova imena i mjesto pogibije potvrđuju evidencija Udruge veterana 4. gardijske brigade i izvještaji HRT Radio Knina. HRT
Dodatni podatak o okolnostima dao je Svalinin suborac Miro Moro. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 2025. ispričao je da su se njihove skupine toga jutra razdvojile u Golubiću te da su Vođera, Dundović i Svalina poginuli u bliskoj borbi. Vođera je pronađen odmah, dok su Dundović i Svalina pronađeni naknadno u vinogradu. Slobodna Dalmacija
Dražen Kuduz poginuo je istoga dana, ali ne u tom okršaju. Evidencija veterana kao mjesto njegove pogibije navodi Knin, dok veteranski zapisi preciziraju Kovačić. HRT ga smješta na ulaz u Knin, kod nekadašnje „Kninjanke“. Za detaljniju rekonstrukciju njegove pogibije nisam pronašao jednako pouzdan javno dostupan izvor i zato je ne treba nadograđivati pretpostavkama. Udruga veterana 4. gardijske brigade
Upravo je to činjenica koju vrijedi jasno zapisati: 4. gardijska brigada 5. kolovoza izgubila je četvoricu ljudi u borbama za Knin, ali sva četvorica nisu poginula na istome mjestu.
Njihova mjesta pogibije obilaze se i 2026.
Sjećanje na njih nije ostalo samo dio veteranskih zapisa. Grad Knin je 3. kolovoza 2026., uoči 31. obljetnice Oluje, službeno zabilježio polaganje vijenaca i paljenje svijeća baš na mjestu pogibije trojice hrvatskih branitelja u Golubiću te uz spomen-ploču Draženu Kuduzu u blizini Kninjanke. Grad Knin
Središnje obilježavanje 5. kolovoza 2026. također počinje budnicom od vojarne 4. gardijske brigade „Pauci“, a službeni program uključuje odavanje počasti poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima te čitanje imena poginulih i nestalih u Oluji. Ministarstvo hrvatskih branitelja
Trideset i jednu godinu poslije dovoljno je razloga da se o 5. kolovozu govori precizno. Hrvatski zapovjednici i postrojbe ostvarili su vojni cilj i oslobodili Knin, središte srpske pobune i višegodišnje okupacije. Ali pobjeda nije značila da su posljednji kilometri bili bez borbe i bez žrtava. Vođera, Svalina, Dundović i Kuduz tome su najizravniji dokaz.
