Sjećanje na Violetu Viki Antolić – majku, braniteljicu Vukovara i heroinu koja se nije povukla pred neprijateljem

Na današnji dan napustila nas je Violeta Antolić, hrvatska braniteljica, heroina Vukovara, majka i žena čiji je životni put postao trajno svjedočanstvo snage, požrtvovnosti i ljubavi prema Hrvatskoj.

Njezina priča nije samo ratna biografija. To je priča o majci koja je, svjesna kakva se opasnost nadvila nad njezinim gradom, donijela jednu od najtežih odluka koje čovjek može donijeti. Svoje trogodišnje dijete ostavila je na brigu majci, uzela pušku i krajem rujna 1991. priključila se obrani Vukovara.

Nije otišla na sigurno. Nije izabrala lakši put. Stala je na Sajmište, jednu od najkrvavijih i najtežih vukovarskih bojišnica.

S puškom u ruci na Sajmištu

Na Sajmištu se Violeta borila rame uz rame s ostalim hrvatskim braniteljima. U razorenim ulicama, među ruševinama obiteljskih kuća i pod neprekidnim neprijateljskim napadima, branila je svaki komadić svoga grada.

Ondje nije branila samo Vukovar. Branila je svoj dom, svoju obitelj, svoje dijete i pravo hrvatskog naroda na slobodu.

U borbama je ostala sve do pada grada. Kada je obrambena linija slomljena, povukla se prema središtu Vukovara. U skloništu na Olajnici ponovno se susrela sa svojom obitelji, nakon čega su se zajedno uputili prema vukovarskoj bolnici, vjerujući da će ondje pronaći barem minimum zaštite i ljudskosti.

Umjesto spasa, uslijedio je novi krug stradanja.

Velepromet – tjedan dana između života i smrti

U dvorištu bolnice zarobljenike su razvrstavali. Muškarce su odvajali od žena i odvodili prema Veleprometu, mjestu koje će ostati zapisano kao jedno od najvećih stratišta i mučilišta okupiranog Vukovara.

Violeta je sa skupinom od dvadesetak žena koje nisu autobusima napustile Velepromet ondje provela jezivih sedam dana.

Ispitivali su je, tukli i odvodili u zloglasnu „sobu smrti“. Nad njom su provođena lažna strijeljanja, dok je svakoga trenutka živjela s mišlju da bi sljedeći metak mogao biti stvaran.

Torturu je naposljetku prekinuo visoki časnik JNA, Makedonac Ljubče Atanasov, koji je postavio čuvare pred prostoriju u kojoj se nalazila. No ono što je Violeta tijekom zatočeništva vidjela i čula nije bilo moguće izbrisati.

Svjedočila je ubojstvima, mučenjima i silovanjima zarobljenih hrvatskih branitelja. Gledala je kako se pred njom ruše posljednje granice ljudskosti, dok su bespomoćni zarobljenici bili izloženi nasilju i ponižavanju.

Iz Veleprometa je prebačena u vojarnu. Ni ondje nije prestalo razvrstavanje zatočenika ni zlostavljanje hrvatskih branitelja. Nakon nekoliko dana zatočeništva u vojarni, zajedno s drugim ženama odvedena je u logor Stajićevo, a potom u Srijemsku Mitrovicu.

Ubrzo je razmijenjena.

U Zagrebu je ponovno pronašla svoje dijete

Nakon svega što je preživjela – Sajmišta, pada grada, Veleprometa, premlaćivanja, lažnih strijeljanja i srbijanskih logora – Violeta je u Zagrebu ponovno pronašla svoje dijete.

Sina Zorana, trogodišnjaka kojega je ostavila svojoj majci prije nego što se priključila obrani Vukovara, ponovno je zagrlila kao slobodna žena.

Mnogima bi preživljene strahote bile dovoljne da se više nikada ne približe bojišnici. Violeta je, međutim, nakon oporavka ponovno odjenula hrvatsku odoru.

U ožujku 1992. godine priključila se 204. A brigadi Hrvatske vojske. Kao dragovoljka i pripadnica postrojbe vukovarskih veterana sudjelovala je u obrani Bosne i Hercegovine tijekom napada JNA na Kupres u travnju i svibnju iste godine.

Nakon Kupresa ponovno se vratila na bojišnicu istočne Slavonije, među svoje vukovarske suborce, „Šumare“ iz 204. brigade.

Od Vukovara i Kupresa do zadarskog i Južnog bojišta

Nakon osnivanja 5. gardijske brigade Hrvatske vojske „Sokolovi“, Violeta se pridružila toj postrojbi. Tijekom 1993. godine prošla je zadarsko ratište i sudjelovala u obrani zadarskog zaleđa.

Poslije je, u nekoliko navrata, s postrojbom bila angažirana i na Južnom bojištu.

Od krvavog Sajmišta, preko Kupresa i istočne Slavonije, do zadarskog zaleđa i hrvatskoga juga, Violeta Antolić prošla je ratni put kakvim se mogu ponositi samo najveći među hrvatskim braniteljima.

U Hrvatskoj vojsci provela je ukupno 1696 borbenih dana – gotovo četiri i pol godine na bojišnicama.

Početkom 1996. godine umirovljena je u činu narednice i sa statusom hrvatskoga ratnog vojnog invalida. Posljedice logora, bolesti, ranjavanja i godina provedenih na bojištima ostavile su duboke tragove na njezinu zdravlju.

Ali nisu slomile njezin ponos.

Nisu izbrisale njezinu ljubav prema Vukovaru.

Nisu umanjile njezinu odanost Hrvatskoj.

Ime koje Hrvatska ne smije zaboraviti

Iza Violete ostali su sin Zoran, nekoć trogodišnji dječak kojega je kao majka i Vukovarka branila 1991. godine, te kći Andreja.

Ostala je i priča o ženi koja je u najtežim danima hrvatske povijesti pokazala koliko veliko može biti ljudsko srce. Majčinsku ljubav pretvorila je u snagu za obranu grada, a vlastitu bol u odlučnost da nakon logora ponovno stane u obranu domovine.

Danas je se ne prisjećamo samo zbog broja borbenih dana, čina koji je nosila ili postrojbi u kojima je služila. Prisjećamo je se kao žene koja je bila ondje gdje je bilo najteže. Kao braniteljice koja je preživjela ono što je teško izgovoriti, a kamoli podnijeti. Kao majke koja je branila budućnost svoga djeteta i slobodu generacija koje dolaze.

Violeta Antolić svojim je životom zaslužila trajno mjesto u hrvatskom sjećanju.

Neka joj je vječna slava i hvala.

Počivaj u miru i Božjem zagrljaju, draga naša Violeta.

Nećemo te zaboraviti.