07. RUJNA 1991. – DOK JE EUROPA PREGOVARALA, SISAK JE PRIMAO PROGNANIKE: Tko je zbrinuo 4.500 ljudi dok je Banovina gorjela

Broj od 4.500 prognanika evidentiranih 7. rujna 1991. u Sisku nije samo statistika iz ratne kronologije. Iza te brojke krije se mnogo ozbiljnija priča.

To je priča o gradu koji je istodobno morao braniti sebe i prihvaćati ljude koji su već izgubili svoje domove. Priča o obiteljima koje su otvarale vrata nepoznatim ljudima, o Crvenom križu, Civilnoj zaštiti, socijalnim službama, zdravstvenim radnicima i lokalnim kriznim strukturama koje su stvarale sustav dok sustava na državnoj razini još gotovo nije ni bilo.

I, konačno, to je priča koja nameće daleko neugodnije pitanje:

ako su već početkom rujna 1991. tisuće ljudi bježale samo prema Sisku – koliko je još dokaza međunarodnoj zajednici trebalo da shvati što se u Hrvatskoj događa?

Prognanici nisu počeli dolaziti 7. rujna

Prve izbjeglice s Banovine u Sisak počele su dolaziti još sredinom srpnja 1991., nakon prvih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom i širenja oružane pobune. U sljedećim tjednima rat se približavao gradu, a broj ljudi koji su napuštali svoja sela naglo je rastao.

Službeno izvješće hrvatske Vlade o prognaničko-izbjegličkoj krizi poslije će zabilježiti da je već u srpnju 1991. u Hrvatskoj bilo registrirano oko 30.000 prognanika, a da su se progoni tijekom ljeta širili s Banovine, Korduna, Like, istočne i zapadne Slavonije, zapadnog Srijema i dalmatinskog zaleđa.

Do 7. rujna Sisak je već evidentirao oko 4.500 ljudi iz napadnutih i okupiranih dijelova Banovine.

A najgore tek dolazi.

U rujnu će pasti Petrinja i Hrvatska Kostajnica, nastat će novi veliki valovi prognanika, a do kraja 1991. Hrvatska će brojiti oko 550.000 prognanih ljudi.

Drugim riječima, ono što se početkom rujna događalo u Sisku bio je rani alarm humanitarne katastrofe koja će nekoliko mjeseci poslije zahvatiti gotovo cijelu Hrvatsku.

Tko je uopće mogao zbrinuti 4.500 ljudi? Državni sustav tek se stvarao

Tu dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela ove priče.

Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske početkom rujna 1991. još nije postojao. Osnovan je tek krajem studenoga, kada se broj prognanih već mjerio stotinama tisuća.

Zato Sisak nije mogao čekati Zagreb, pravilnike, urede i administrativne procedure.

Ljude je trebalo smjestiti odmah.

Model koji je izrastao tijekom prvih mjeseci rata počivao je na nekoliko stupova: općinskim kriznim stožerima, Civilnoj zaštiti, Crvenom križu, centrima za socijalni rad – i građanima. Upravo su te institucije naknadno i formalno unesene u hrvatsku Uredbu o statusu prognanika i izbjeglica kao tijela preko kojih se organizirala evakuacija i prihvat stanovništva.

Velik dio ljudi završavao je u privatnim kućama i stanovima.

Netko je imao rodbinu u Sisku. Netko prijatelje. Ali mnogi nisu imali nikoga.

Tada se aktivirao drugi, improvizirani dio sustava. Hrvatska je tijekom 1991. preko noći pretvarala hotele, sportske dvorane, preuređene vojarne, ustanove socijalne skrbi, internate, barake i odmarališta u prostore za prihvat prognanih.

Kasniji popisi kolektivnih smještaja na sisačkom području bilježe, među ostalim, Željezničko konačište u Sisku, barake „Tehnika“ i smještaj na području Šašne Grede kod Topolovca. To, međutim, ne znači da su sva ta mjesta već 7. rujna bila otvorena i u istoj funkciji. Precizan dnevni popis sisačkih prihvatnih objekata iz prvoga vala zasad nije pronađen u javno dostupnoj digitalnoj građi i bilo bi neodgovorno naknadno izmišljati imena škola i dvorana samo kako bi priča zvučala potpunije.

Ali način funkcioniranja sustava potpuno je jasan.

Krevet gdje ga ima. Madrac gdje nema kreveta. Obrok gdje se može skuhati. Dijete u sigurnu prostoriju. Ranjenika u bolnicu.

Tako je izgledala hrvatska „administracija“ prognaničke krize u ljeto i ranu jesen 1991.

Škole više nisu bile samo škole

Rat je poremetio i normalan život sisačke djece.

Primjer Osnovne škole Ivana Kukuljevića pokazuje koliko se brzo civilni sustav prilagođavao ratu. Redovita nastava prekinuta je od 1. rujna 1991., a djelatnici škole uključivali su se kao civili u ratne aktivnosti i humanitarni rad, za što je škola poslije dobila i priznanje Hrvatskog Crvenog križa. Nastava u ratnim uvjetima morala se organizirati na potpuno drukčiji način, uključujući i emitiranje pojedinih nastavnih sadržaja preko Radio Siska.

To dovoljno govori o gradu u kojem su se našle tisuće dodatne djece i obitelji.

Nije više bilo pitanje samo gdje će dijete spavati.

Trebalo ga je nahraniti, liječiti, odjenuti, evidentirati, pronaći mu roditelja ako se obitelj razdvojila i, koliko je moguće, omogućiti školovanje.

Uredba iz studenoga upravo zato među temeljnim pravima prognanika navodi smještaj, prehranu, zdravstvenu zaštitu i školovanje djece. Država je, drugim riječima, nekoliko mjeseci kasnije zakonom formalizirala ono što su gradovi poput Siska već radili pod ratnim pritiskom.

Crveni križ – logistika bez koje sustav nije mogao opstati

U tim prvim mjesecima Hrvatski Crveni križ nije dijelio samo pakete.

Sudjelovao je u prihvatu i smještaju ugroženog stanovništva, opskrbi, zdravstvenoj pomoći, povezivanju razdvojenih obitelji i Službi traženja. Zakon iz studenoga 1991. upravo je prihvat i zbrinjavanje ratom pogođenog stanovništva naveo među njegovim posebnim zadaćama.

Razmjeri onoga što je uslijedilo pokazuju koliko je taj sustav bio golem. Tijekom Domovinskog rata humanitarnu pomoć Hrvatskog Crvenog križa primalo je oko 600.000 korisnika, podijeljene su stotine milijuna kilograma hrane i druge robe, a Služba traženja već je tijekom 1991. pokrenula više od 18.000 zahtjeva za nestalim osobama.

Iza tih nacionalnih brojki stajala su gradska i općinska društva, volonteri i građani.

U Sisku su radili svega nekoliko kilometara od bojišnice.

A nekoliko kilometara dalje – pucalo se

To je ono što sisačku priču čini gotovo nevjerojatnom.

Sisak nije bio sigurna pozadina stotinama kilometara od rata.

Sisak je bio ratni cilj.

Gradski muzej Sisak navodi da je obrambena crta grada išla preko Mošćenice i Komareva prema Sunji te da je jedan od operativnih ciljeva napadačkih snaga bio zauzimanje sisačke južne industrijske zone i daljnje napredovanje prema Zagrebu.

Već 2. rujna bili su napadnuti sisački industrijski objekti. Grad se branio, stanovništvo odlazilo u skloništa, vojna i policijska obrana još se ustrojavala – a u isti grad svakodnevno su dolazile nove obitelji koje su već pobjegle iz svojih sela.

Čak je i sisačka bolnica bila praktički uz prvu crtu.

Bolnica „Dr. Ivo Pedišić“ organizirala se po ratnom ustroju, primala ranjene hrvatske vojnike i policajce, civile, izbjegle i prognane osobe, ali i ranjene neprijateljske vojnike. Operacije, porođaji i intenzivna skrb obavljali su se i u podrumskim prostorijama, dok je sama bolnica bila izložena napadima.

Jedno medicinsko istraživanje iz 1991. obradilo je čak 465 ratno ranjenih osoba liječenih na sisačkom području.

Dakle: grad koji je mogao svakoga trenutka biti jače napadnut morao je istodobno funkcionirati kao vojno uporište, bolnički centar i golemo humanitarno prihvatilište.

A Europa? Europa je 7. rujna sjedila u Haagu

I upravo ovdje ova priča prestaje biti samo priča o humanosti Siska.

Postaje i priča o političkom neuspjehu Europe.

Istoga dana, 7. rujna 1991., u Haagu je otvorena Mirovna konferencija Europske zajednice o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona.

Dok su u Sisku već bile tisuće prognanika, europski ministri, predsjednici šest jugoslavenskih republika, federalno Predsjedništvo i savezna Vlada sjedili su za stolom i razgovarali o – budućnosti Jugoslavije.

To je važna činjenica.

Tada nije postojala Europska unija u današnjem obliku, nego Europska zajednica – EZ. I njezina politika mjesecima je još pokušavala pronaći sporazumno jugoslavensko rješenje.

Brionska deklaracija iz srpnja izričito je govorila o stvaranju uvjeta za pregovore o budućnosti Jugoslavije.

Ali na terenu više nije postojala apstraktna ustavna rasprava.

Postojali su tenkovi, spaljena sela, mrtvi civili i prognani ljudi.

Zašto Europa nije zaustavila rat? Zato što iza njezine diplomacije nije stajala sila

To je najkraći odgovor.

Već neposredno prije haaške konferencije suvremeni izvještaji upozoravali su da Europska zajednica nema stvarnu vojnu opciju kojom bi nametnula svoje odluke. Diplomatske i gospodarske prijetnje prethodnih mjeseci nisu zaustavile borbe.

Europa je proizvodila primirja.

Agresija je proizvodila nove prognanike.

Do studenoga je propalo deset europski posredovanih prekida vatre; tada se pregovaralo već o jedanaestom.

Još je brutalnije ono što će britanska Vlada otvoreno reći u listopadu: međunarodno vojno razdvajanje nije smatrano mogućim dok se prethodno ne postigne trajan prekid vatre i pristanak strana na dolazak stranih vojnika.

Drugim riječima, trebalo je čekati da se oni koji pucaju sami slože da prestanu pucati kako bi ih netko mogao razdvojiti.

A dok se čekalo – ljudi su nestajali iz svojih sela.

Etničko čišćenje nije naknadno izmišljena politička kvalifikacija

Danas više nema potrebe nagađati što je bio cilj progona hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva na okupiranim područjima.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Milana Babića utvrdio je da je cilj udruženog zločinačkog pothvata bio prisilno i trajno uklanjanje većeg dijela hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s velikog dijela teritorija Hrvatske, kako bi taj prostor postao dio države pod srpskom dominacijom. Babić je priznao sudjelovanje u kampanji progona od kolovoza 1991. nadalje.

Tribunal je opisao obrazac vrlo jasno: nakon zauzimanja mjesta slijedili su progoni, ubojstva, zatočenja, prisilno premještanje stanovništva i namjerno uništavanje njihove imovine.

Zato prognaničke kolone nisu bile nekakav slučajni „humanitarni nusproizvod sukoba“.

Pražnjenje prostora od hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva bilo je sastavni dio projekta osvajanja teritorija.

A Sisak je već početkom rujna bio jedan od gradova u kojem se taj projekt mogao vidjeti – u tisućama živih ljudi koji su ostali bez svojih domova.

Europa nije počinila te zločine – ali njezin politički promašaj ne treba uljepšavati

Tu treba biti precizan.

Za ubojstva, progone i prisilna premještanja odgovorni su oni koji su ih planirali, zapovijedali, organizirali i izvršavali. Europsku zajednicu ne može se pravno izjednačavati s počiniteljima ratnih zločina.

Ali iz toga ne slijedi da europska politika 1991. nema ozbiljnu političku odgovornost za vlastiti neuspjeh.

Vidjela je rat. Vidjela je granatirane gradove. Vidjela je prognanike. Pregovarala je o prekidima vatre koji su se jedan za drugim rušili. I mjesecima nije bila spremna uporabiti sredstva koja bi napadaču nametnula ozbiljnu cijenu nastavka rata.

Ozbiljnije europske gospodarske sankcije stižu tek u studenome. Europska zajednica tek će tada suspendirati svoje sporazume s Jugoslavijom.

Hrvatsko međunarodno priznanje doći će još kasnije.

U međuvremenu su padali gradovi i sela.

A onda je stigao embargo koji je sve formalno izjednačio

Dana 25. rujna Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je donijelo Rezoluciju 713 i uvelo opći embargo na isporuku oružja cijeloj Jugoslaviji.

Na papiru – jednako za sve.

Na terenu – sve osim jednakosti.

Hrvatska je u rat ušla izrazito slabije naoružana, nakon što je JNA prethodno oduzela oružje hrvatske Teritorijalne obrane, dok je sama JNA raspolagala golemim arsenalom, oklopništvom, topništvom i ratnim zrakoplovstvom.

Zato je embargo imao jednu pogubnu posljedicu:

nije stvorio vojnu neravnotežu – ona je već postojala. Ali ju je pokušao zamrznuti.

To je teško nazvati neutralnošću ako jedna strana već ima tenkove, zrakoplove i skladišta, a druga pokušava pronaći pušku kojom će braniti vlastito selo.

4.500 ljudi bilo je upozorenje koje nije smjelo biti ignorirano

Sedmog rujna 1991. Sisak nije bio samo grad s još jednom ratnom statistikom.

Bio je dokaz onoga što se događalo na Banovini.

Četiri i pol tisuće prognanika značilo je četiri i pol tisuće osobnih priča – napuštenih kuća, ugašenih gospodarstava, prekinutog školovanja, razdvojenih obitelji i života svedenih na nekoliko vrećica koje je čovjek mogao ponijeti kada je morao otići.

Siščani su ih primali dok su istodobno branili vlastiti grad.

Bolnica ih je liječila dok je i sama bila izložena napadu.

Crveni križ ih je evidentirao, hranio i tražio njihove nestale.

Škole, ustanove, poduzeća i privatne kuće prilagođavali su se nečemu za što nijedan normalan grad nije projektiran.

A stotine kilometara dalje raspravljalo se o tome kako spasiti mir i pronaći budućnost Jugoslavije.

U tome je možda i najveća tragedija rujna 1991.

Jer međunarodna zajednica nije mogla tvrditi da ne vidi što se događa.

Ljudi koji su ostajali bez svojih sela već su stajali pred njom – u Sisku, Osijeku, Zagrebu i desecima drugih hrvatskih gradova.

Pitanje zato 35 godina poslije nije samo zašto je Sisak uspio primiti 4.500 ljudi.

Pitanje je mnogo neugodnije:

zašto je uopće morao?

I zašto je trebalo još toliko razorenih gradova, masakriranih civila i stotina tisuća prognanika prije nego što je Europa konačno prihvatila činjenicu da Hrvatska 1991. nije bila samo mjesto „jugoslavenske krize“ koju će riješiti još jedan stol, još jedna konferencija i još jedno primirje.

Dok se pregovaralo – prostor se osvajao.
Dok su se pisale deklaracije – ljudi su protjerivani.
Dok se tražio način da se sačuva mir – Hrvatska je već vodila rat za vlastiti opstanak.