GLUMCI, GLAZBENICI I UMJETNICI OTIŠLI SU NA PRVU CRTU: Kako je hrvatska kultura ratovala bez puške

U Osijeku su se probe izmjenjivale s granatiranjem, dok je u Vukovaru mikrofon Hrvatskog radija Vukovar postao možda najvažnija ratna pozornica grada.

Rujan 1991. promijenio je gotovo sve u Hrvatskoj. Promijenio je vojsku koja se tek stvarala, svakodnevicu gradova, rad bolnica, škola i tvornica, ali i smisao onoga što nazivamo kulturom.

Kazališna predstava više nije nužno značila kazališnu dvoranu. Koncert nije morao imati pozornicu. Publika više nisu bili ljudi koji su kupili ulaznicu.

Publika su postali branitelji u vojarnama i rovovima, ranjenici u bolnicama, prognanici, djeca u skloništima i stanovnici gradova pod uzbunama.

U tom je trenutku nastala jedna danas gotovo zaboravljena ratna mreža hrvatskih umjetnika.

07. rujna 1991. – kultura ulazi u ratni režim

Znanstveni rad Tihomira Živića o kulturnom životu ratnog Osijeka daje vrlo precizan podatak. Na poticaj tadašnjeg hrvatskog Ministarstva kulture i prosvjete 7. rujna 1991. nastaje Croatian Art Forces – CAF, dok Upravni odbor Hrvatskog društva dramskih umjetnika prerasta u ratni stožer pod predsjedanjem glumca Zvonimira Torjanca. Isti podatak navodi i povijest HDDU-a.

Dakle, 7. rujna nije osnovana neka klasična vojna postrojba umjetnika.

Počinje organizirana kulturna mobilizacija.

CAF se u različitim izvorima pojavljuje kao naziv šireg kulturnog angažmana: kazališnog, likovnog, glazbenog i promotivnog. Nešto kasnije iz te ratne mobilizacije nastaju organiziranije strukture.

Deklaracija o osnivanju Zbora hrvatskih umjetnika potpisana je 4. listopada 1991., a prema podacima Hrvatskog vojnika spremnost za uključivanje iskazalo je 248 umjetnika. Već 20. listopada formirana je Satnija hrvatskih umjetnika, podijeljena u skupine koje su odlazile prema operativnim zonama Osijek, Zagreb i Split.

Kazalište je sjelo na kamion i krenulo prema bojištu

Jedan od najzanimljivijih projekata tog vremena bio je Ad Hoc Cabaret.

Pokrenuli su ga književnik i glumac Tahir Mujičić i Boris Senker, a projekt je okupio dvadesetak glumaca, književnika, likovnih umjetnika i drugih kulturnih djelatnika. Među sudionicima bili su, među ostalima, Miljenka Androić, Perica Martinović, Mladen Crnobrnja Gumbek, Pero Juričić, Željko Königsrecht, Tomislav Stojaković i Tomislav Štriga, uz niz scenografa, fotografa, filmskih radnika i likovnih umjetnika.

Ideja je u početku bila televizijska, ali se vrlo brzo pretvorila u nešto mnogo neobičnije – putujuće ratno kazalište.

Hrvatska vojska osiguravala je logistiku i određivala mjesta na koja se moglo ići. Dva stara vojna kamiona prilagođena su potrebama ansambla, od kojih je jedan postao improvizirana pokretna pozornica.

Ad Hoc nije čekao da publika dođe njemu.

On je išao publici.

Izvedeno je više od 25 predstava na ratnim područjima, u vojarnama, bolničkim skloništima, na trgovima i u improviziranim prostorima. Jedan od glavnih programa bila je Bratorazvodna parnica, sastavljena od monologa i skečeva prilagođenih okolnostima u kojima se igralo.

Nije se radilo samo o zabavi. U kasnijim svjedočenjima sami sudionici govorili su o pokušaju stvaranja barem kratkog osjećaja normalnosti, svojevrsnoj psihološkoj pomoći ljudima koji su već mjesecima živjeli pod ratnim pritiskom. Jedna znanstvena analiza njihove uloge taj je učinak opisala kao stvaranje kratkog predaha i svojevrsnu „mikroterapiju“ za publiku.

Osijek: probe, granate, skloništa i nastupi gotovo na prvoj crti

Nigdje se možda bolje ne vidi što je značila ratna kultura nego u Osijeku.

Hrvatsko narodno kazalište nastavilo je djelovati dok je grad bio izložen napadima. Zvonimir Ivković kasnije je opisao kako su se umjetnici i kazališni djelatnici svakodnevno okupljali, a operne i dramske probe izmjenjivale su se s pogocima granata.

Prvi nastupi održavali su se u podrumskim skloništima. Nakon toga glumci i glazbenici počeli su obilaziti hrvatske postrojbe u Osijeku i izvan grada.

Ivković je zapisao da su nastupali „gotovo na prvoj crti bojišnice“.

A onda je 16. studenoga 1991. pogođena i sama zgrada HNK-a. Izravni pogodak višecijevnog bacača izazvao je požar i teško oštetio kazalište. Već sljedećeg dana ispred izgorjele zgrade okupili su se kazalištarci, među njima Zvonimir Ivković, Dragutin Kerže, Damir Lončar, Luciano Manzin, Vlasta Ramljak i Božidar Šnajder.

Poruka je bila jednostavna: kazalište neće prestati postojati.

Lijevo: autentična fotografija osječkog HNK-a nakon ratnog napada 1991. Desno: glazba u ratnim Vinkovcima u rujnu 1991. – prizor koji, iako nije dokument CAF-a, vrlo dobro pokazuje kako se glazba uvukla u ratnu svakodnevicu.

Još je važnije da se osječki teatar nije sveo samo na domoljubne priredbe.

Unatoč ratu igrala su se i ozbiljna djela Becketta i Shakespearea. To je važan detalj: smisao nije bio samo mobilizirati stanovništvo nego dokazati da grad pod granatama još uvijek može imati kulturni život.

Vukovar – ondje pozornica nije bio kamion, nego radijski mikrofon

Kod Vukovara treba biti precizan.

Nisam pronašao vjerodostojan dokaz da je Ad Hoc Cabaret ili organizirana skupina CAF-a u jesen 1991. uspjela ući u opkoljeni Vukovar i ondje održavati predstave. Takvu tvrdnju zato ne bih stavljao u članak.

Ali Vukovar pripada ovoj priči na drugi, možda još snažniji način.

Hrvatski radio Vukovar tijekom opsade prerastao je iz lokalne radiopostaje u informacijski i moralni oslonac grada. Programom se upozoravalo na napade, prenosile informacije stanovništvu, ali i slale poruke ostatku Hrvatske i svijetu. Među ljudima koji su do kraja ostali uz Radio Vukovar bio je Siniša Glavašević, čiji su ratni zapisi poslije objedinjeni u Priče iz Vukovara.

U gradu u kojem više nije bilo normalne pozornice, glas je postao kulturni prostor.

Glavaševićeve priče nisu bile vojna izvješća. Iz opsjednutog grada govorile su o ljudima, djetinjstvu, ljubavi, gradu, životu i smrti. Upravo zato preživjele su rat kao književno svjedočanstvo.

Vukovar tako nije primjer kulture koja je dolazila na bojište.

U Vukovaru je kultura nastajala unutar samog bojišta.

Pjesma koja je trebala držati Hrvatsku na okupu

Samo osam dana nakon nastanka CAF-a dogodio se još jedan od simbola kulturne mobilizacije.

15. rujna 1991. u Dnevniku Hrvatske televizije prvi put je emitirana „Moja domovina“.

U projektu Hrvatskog Band Aida sudjelovalo je 138 izvođača, a pjesma se potom neprestano emitirala. HRT navodi da je služila podizanju morala branitelja i građana koji su rat provodili i u skloništima.

To više nije bila samo pjesma.

U zemlji koja još nije bila međunarodno priznata, s dijelovima teritorija pod okupacijom i gradovima pod napadima, „Moja domovina“ postala je zvučna kulisa zajedničkog otpora i nacionalnog okupljanja.

Tomislav Ivčić pokušao je rat objasniti svijetu

Drugi smjer kulturnog djelovanja bio je okrenut prema inozemstvu.

Tomislav Ivčić tijekom ljeta 1991. napisao je „Stop the War in Croatia“, pjesmu na engleskom jeziku. Snimljena je uz Zagrebačke mališane, a videospot je sadržavao ratne prizore iz Hrvatske.

Prema retrospektivi portala Glazba.hr, snimka se prikazivala i na inozemnim televizijama, među kojima BBC i CNN. Cilj više nije bio samo podizanje morala u Hrvatskoj nego objasniti međunarodnoj publici što se u Hrvatskoj događa.

To je drugi, često zanemareni dio ove priče. Hrvatski umjetnici 1991. nisu djelovali samo prema braniteljima i stanovništvu. Plakat, fotografija, film, pjesma i televizijski spot postali su način komuniciranja prema svijetu u trenutku kada se politička i diplomatska bitka za međunarodno priznanje tek vodila.

Umjetnici su zagrlili HNK

Kulturna mobilizacija nije ostala zatvorena unutar HDDU-a.

Već 23. rujna 1991. umjetnici su pozvani na okupljanje oko zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, u simboličnoj akciji njegova „zagrljaja“. Srodna okupljanja organizirana su i u drugim hrvatskim gradovima, među njima Splitu, Rijeci, Varaždinu, Osijeku i Dubrovniku.

U akcijama je sudjelovao velik broj kulturnih djelatnika, a nastajali su televizijski spotovi, plakati i vizualne kampanje kojima se upozoravalo na rat i razaranje kulturne baštine.

Likovni umjetnici izrađivali su radove za izložbe i humanitarne akcije. Fotografima i snimateljima rat je istodobno postao predmet dokumentiranja. Dio tih radova danas ima vrijednost povijesnog izvora upravo zato što su nastajali dok se događaj odvijao, a ne desetljećima poslije.

Ali nisu svi „ratovali bez puške“

Tu treba napraviti jednu važnu ogradu.

Naslov ovog teksta govori o kulturi koja je ratovala bez oružja, ali dio hrvatskih umjetnika doista je uzeo pušku.

Među najpoznatijima je glumac Sven Lasta, koji se priključio obrani Sunje. U obrani Sunje sudjelovao je i kazališni redatelj Miroslav Međimorec.

Zato su u jesen 1991. postojala dva paralelna oblika angažmana. Jedni su iz kazališta i ateljea odlazili u odore i postrojbe. Drugi su dolazili među te iste postrojbe s gitarom, tekstom, kamerom ili improviziranom pozornicom.

Granica između umjetnika i branitelja ponekad gotovo da nije postojala.

Više od 1.500 programa – ako prihvatimo podatak HDDU-a

Koliki je bio opseg cijelog projekta teško je danas rekonstruirati do posljednje izvedbe.

Prema podacima objavljenima u glasilu Hrvatskog društva dramskih umjetnika sredinom devedesetih, tijekom ratnog i neposredno poratnog razdoblja umjetnici okupljeni kroz CAF i povezane projekte održali su više od 1.500 kazališnih i drugih umjetničkih programa, uključujući nastupe za branitelje, prognanike, ranjenike, djecu i mlade.

Tu brojku treba navoditi uz izvor, a ne kao neovisno statistički potvrđen podatak. No već dokumentirani Ad Hoc, osječki nastupi, Satnija hrvatskih umjetnika, glazbeni projekti i brojne lokalne akcije potvrđuju da nije riječ o nekoliko simboličnih događaja.

Nastala je čitava ratna kulturna scena.

Kultura nije zaustavila granate – ali je pokušavala spriječiti da rat zaustavi život

Današnje teatrologijske analize Ad Hoc Cabareta nisu isključivo heroizirajuće. Upozoravaju da je dio ratnog humora imao i mobilizacijsku funkciju, da je snažno dijelio ratnu stvarnost na „nas“ i „njih“ te da se naknadna svjedočanstva sudionika moraju čitati i kritički.

Upravo zato ova priča vrijedi više kada se oslobodi legende.

Umjetnici nisu zaustavljali tenkove niti su njihove predstave mogle promijeniti odnos snaga na bojištu. Nisu mogle spasiti Vukovar niti spriječiti granatiranje Osijeka.

Ali mogle su učiniti nešto drugo.

Mogle su čovjeku koji se vraća s položaja dati pola sata smijeha. Ranjeniku pokazati da nije zaboravljen. Djetetu u skloništu nakratko vratiti osjećaj normalnog života. Gradu pod granatama pokazati da kazalište može nastaviti postojati i bez zgrade.

I svijetu poslati poruku da Hrvatska u ratu nije samo zemljopis na vojnoj karti.

Bila je to zemlja u kojoj su, dok su se na jednoj strani kopali rovovi, na drugoj glumci pakirali kostime u vojne kamione, glazbenici uzimali instrumente, fotografi kamere, a slikari kistove i plakate.

Zato 7. rujna 1991. vrijedi pamtiti kao početak neobičnog poglavlja Domovinskog rata – trenutka kada je dio hrvatske kulture odlučio da neće čekati kraj rata kako bi ponovno počeo živjeti.

Kultura je otišla tamo gdje su tada bili njezini ljudi – među branitelje, ranjenike, prognanike i stanovnike gradova pod granatama.