15. kolovoza 1991. – Vukovarska bolnica bilježi početak granatiranja: podrumi su uskoro postali jedini sigurniji odjeli

Dana 15. kolovoza 1991. Medicinski centar Vukovar više nije bio samo bolnica u gradu kojemu se približavala velika bitka. Prema službenoj povijesti današnje Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro”, toga su dana granate počele padati na bolnički kompleks.

Bio je to datum kojim bolnica označava početak svojega stradanja pod topničkom vatrom. Ipak, za potpuno razumijevanje događaja potrebno je razlikovati prve pojedinačne pogotke, početak granatiranja koji vodi bolnička kronologija i neprekidno razaranje koje je uslijedilo s otvorenim napadom na Vukovar.

Ta preciznost ne umanjuje žrtvu bolnice. Naprotiv, pokazuje da je zdravstvena ustanova postajala ratna meta i prije nego što je 25. kolovoza počela bitka u punom opsegu.

Bolnica se za rat pripremala prije velike bitke

Rat je kroz vrata vukovarske bolnice ušao mnogo prije kolovoza. Hitna služba Medicinskog centra već je 2. svibnja 1991. zbrinjavala ranjene nakon krvoprolića u Borovu Selu. Tijekom srpnja organizirana je ratna kirurgija, uređeno je protuatomsko sklonište, a 25. srpnja za vršiteljicu dužnosti ravnateljice imenovana je dr. Vesna Bosanac i osnovan Krizni štab Medicinskog centra.

Nakon zračnog i topničkog napada JNA na Vukovar i Borovo naselje 1. kolovoza, u suterenu i protuatomskom skloništu pripremljene su operacijska dvorana i prostorije za prihvat pacijenata i osoblja. Bolnički odjeli još su se koristili, ali je podzemlje već bilo pripremljeno za trenutak kada rad iznad zemlje više ne bude moguć.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata navodi da je u noći 5. na 6. kolovoza granatirana upravna zgrada bolnice, zbog čega su ranjeni i bolesni premješteni u suteren i protuatomsko sklonište. Na odjele su vraćeni 11. kolovoza, što je Portal hrvatskih branitelja obradio u zasebnoj kronološkoj priči.

Predah je trajao kratko.

Zašto 15. kolovoza nije jednostavno nazvati „prvim napadom”

Službena povijest Nacionalne memorijalne bolnice izričito navodi da su prve granate počele padati na bolnicu 15. kolovoza 1991. Taj datum zato treba zadržati kao službeni bolnički datum početka granatiranja.

Međutim, HMDCDR-ov prikaz dokumentira da je upravna zgrada pogođena već 5./6. kolovoza te da su tijekom žestokog napada 13. kolovoza gađani bolnica i njezina okolica. U približno tri i pol sata toga je dana na Vukovar i Borovo naselje palo oko 120 projektila. Dan poslije na grad je palo više od 130 projektila različitih kalibara.

Znanstveni rad Stjepana Sučića „Značaj obrane Vukovara u stvaranju hrvatske države” 15. kolovoza opisuje kao relativno miran dan na širem području grada, uz pokrete JNA na cesti Šid – Vinkovci. Rad ne izdvaja napad na bolnicu toga dana.

Zbog toga nije povijesno sigurno napisati da je 15. kolovoza na bolnicu pala baš prva neprijateljska granata ili da je toga dana počelo neprekidno granatiranje.

Najpreciznije je reći: bolnica 15. kolovoza vodi kao službeni datum početka granatiranja, premda su napadi i pogoci na njezin kompleks dokumentirani i ranije, a neprekidna paljba počela je deset dana poslije.

Od 24. i 25. kolovoza povratka na normalan rad više nije bilo

I kod prvoga zračnog napada izvore treba navesti odvojeno. Službena povijest bolnice navodi da je 24. kolovoza postala meta avionskog napada. Detaljna kronologija HMDCDR-a toga dana bilježi djelovanje zrakoplova JNA kod Opatovca i silosa Đergaj te rušenje dvaju zrakoplova, dok glavni zračno-topnički udar na grad i bolnicu smješta 25. kolovoza.

Toga je dana počelo gotovo tromjesečno neprekidno granatiranje Vukovara i njegove bolnice. Prema HMDCDR-u, bolnica je pogođena s više od 15 avionskih bombi, razrušene su dvije operacijske dvorane na drugom katu, a pacijenti i osoblje konačno su preseljeni u suteren, spojni hodnik i protuatomsko sklonište.

Od tada se glavnina bolničkog života više nije vratila na nadzemne odjele.

Gipsaona i prostorija za rendgen postale su operacijske dvorane. Zahvati su izvođeni na stolu za preglede, stolu za gipsanje, kolicima i nosilima. Tri kirurška tima bila su na raspolaganju 24 sata dnevno, dok su operirani pacijenti premještani u improvizirane prostore intenzivne i postoperativne njege.

Crveni križ nije zaustavio granate

Na krovu i u dvorištu bolnice bile su jasno vidljive oznake Crvenoga križa. Prema HMDCDR-u, na bolnicu i neposrednu okolicu tijekom opsade prosječno je padalo oko 70 do 80 granata dnevno, a pojedinih dana više od 700.

Taj je podatak važan i zbog ispravka često ponavljane tvrdnje da je na bolnicu svakoga dana prosječno padalo 700 granata. Takvu brojku navodi i službena stranica bolnice, ali detaljnija publikacija HMDCDR-a razlikuje dnevni prosjek od najtežih pojedinačnih dana. Za novi tekst sigurnije je koristiti oprezniju i preciznije objašnjenu formulaciju HMDCDR-a.

Napadi na bolnicu nisu bili samo napadi na zgradu. U njoj su se liječili ranjeni hrvatski branitelji i civili, ali i ranjeni pripadnici protivničkih snaga.

Četvrta ženevska konvencija i članak 12. Dopunskog protokola I utvrđuju da se civilne medicinske ustanove moraju poštovati i štititi te da ne smiju biti predmet napada. Međunarodni odbor Crvenoga križa tu zaštitu navodi kao temeljno pravilo međunarodnog humanitarnog prava.

U podzemlju je ostalo ono najvažnije – liječenje svakoga čovjeka

Prema podacima same bolnice, do 20. studenoga zbrinuto je oko 4.000 ranjenika, a 2.250 prošlo je dugotrajne operacijske zahvate. Od 1.040 zaposlenih prije rata u bolnici je do završetka opsade ostalo oko 350 djelatnika.

Brojke se u pojedinim historiografskim prikazima razlikuju, ovisno o tome broje li se svi primljeni, samo ranjenici ili kirurški obrađeni pacijenti. Ono u čemu se izvori ne razilaze jest činjenica da su liječnici, medicinske sestre, tehničari, vozači, pomoćno i drugo osoblje nastavili raditi bez dovoljno lijekova, sanitetskog materijala, vode, struje i hrane.

Vukovarska bolnica nije postala simbol zato što je bila pošteđena rata, nego zato što pod granatama nije prestala biti bolnica.

Datum 15. kolovoza ostao je u njezinoj službenoj povijesti kao početak granatiranja. Prvi dokumentirani pogoci pojavljuju se i ranije, prvi zračni napad bolnica datira 24. kolovoza, a detaljne kronologije početak neprekidnog razaranja i trajno povlačenje u podzemlje smještaju 25. kolovoza.

Upravo tako taj datum treba pamtiti: ne kao izdvojenu rečenicu bez konteksta, nego kao jednu od prijelomnih točaka u procesu u kojemu je mjesto liječenja postupno pretvoreno u metu, a njegovi podrumi u posljednje organizirano utočište života u opkoljenom Vukovaru.