Velika Gospa 1991. – Hrvatska je gorjela, a Kuharić je poručio: Obrana bez osvete

Velika Gospa 15. kolovoza 1991. nije osvanula u mirnoj Hrvatskoj. Dok su se tisuće vjernika okupljale u Mariji Bistrici, na hrvatskim bojištima već se pucalo, granatiralo i ginulo. Pobuna dijela hrvatskih Srba, potpomognuta Jugoslavenskom narodnom armijom, prerastala je u otvoreni rat.

U tri sata ujutro iz smjera vojarne počeo je minobacački napad na Policijsku postaju Beli Manastir. U Sunji je pokrenut snažan topnički i pješački napad, uz pokušaj neprijateljskog prodora kod tvornice „Vajda“. U Okučanima je vodstvo pobunjenih Srba proglasilo tzv. „Opštinu Okučani“, a hrvatske snage koje su zaposjele ključne objekte tijekom noći s 15. na 16. kolovoza napadnute su pješačkim oružjem, minobacačima i oklopnim transporterom.

Istoga dana prve su granate pale na Vukovarsku bolnicu.

U takvoj Hrvatskoj kardinal Franjo Kuharić stao je pred hodočasnike u Mariji Bistrici i izgovorio riječi koje nisu bile tek vjerska poruka. Bile su moralno upozorenje zemlji koja se branila, ali je istodobno stvarala vlastitu državu.

Hrvatska između proglašene samostalnosti i otvorenog rata

Hrvatski sabor donio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti, ali je nakon Brijunske deklaracije provedba odluke bila odgođena na tri mjeseca. Hrvatska još nije bila međunarodno priznata, njezine obrambene snage tek su se ustrojavale, a znatan dio naoružanja Teritorijalne obrane ranije je oduzela JNA.

Na terenu nije bilo odgode rata.

JNA je sve otvorenije napuštala ulogu navodnog posrednika i stavljala se na stranu srpskih pobunjenika. Nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu, spaljivanja Ćelija, napada na Dalj i progona stanovništva iz Dalja, Erduta i Aljmaša, hrvatska je javnost već znala da se zemlja ne suočava s izoliranim incidentima.

Do kraja srpnja u Hrvatskoj je bilo registrirano približno 30.000 prognanika. Među njima su bile obitelji koje su napustile domove samo s onim što su mogle ponijeti. Slika žena, djece i staraca koji su 1. kolovoza iz Aljmaša brodovima prevezeni prema Osijeku postala je jedan od prvih simbola velike prognaničke tragedije.

Petnaest dana poslije granate su padale od Baranje i zapadne Slavonije do Banovine i Vukovara.

Upravo u takvom trenutku Kuharić je izrekao rečenicu koja pokazuje da njegov poziv na mir nije bio poziv na predaju:

„Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države.“

Kuharić, dakle, nije izjednačavao napadača i napadnutoga. Hrvatskoj nije osporavao pravo da se brani. Naprotiv, obranu slobode proglasio je i pravom i dužnošću. Ali je istodobno upozorio da ni pravedna obrana ne daje dopuštenje za zločin.

Najpoznatije riječi prvo su izrečene u Petrinji

Znamenitu poruku o nezapaljenoj kući kardinal Kuharić prvi je put izrekao pet dana ranije, 10. kolovoza 1991., na blagdan svetog Lovre u Petrinji.

Petrinja je tada već bila teško napadana. Crkva svetog Lovre bila je razorena, hrvatska sela u okolici izložena napadima i progonima, a sam grad past će nešto više od mjesec dana poslije.

Na Veliku Gospu Kuharić je u Mariji Bistrici svjesno ponovio poruku iz Petrinje:

„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu.“

Nije se zaustavio na kući. Govorio je o crkvi koju se ne smije razoriti, napuštenom domu iz kojeg se ne smije uzeti ni igla i članovima protivnikove obitelji kojima se ne smije uzvratiti za smrt vlastitih najbližih.

To nije bila laka poruka ljudima kojima su domovi već gorjeli.

Bila je upućena braniteljima koji su odlazili na bojišta, obiteljima koje su primale vijesti o poginulima, prognanicima koji nisu znali hoće li se ikada vratiti i državi koja je tek trebala dokazati da se od agresora ne razlikuje samo po zastavi, nego i po odnosu prema čovjeku, zakonu i tuđoj imovini.

Portal hrvatskih branitelja ranije je objavio širi ulomak iz Kuharićeve propovijedi. No snaga tih riječi ne može se potpuno razumjeti bez slike Hrvatske toga 15. kolovoza.

Beli Manastir, Sunja, Okučani i Vukovar – ratna karta jednoga blagdana

U Belom Manastiru napad na policijsku postaju nije bio izolirani događaj. Samo dva dana ranije, 13. kolovoza, iz zasjede su ubijeni hrvatski policajci Zoran Sinanović i Marjan Kuzman, a zatim i pripadnik osječke specijalne policije Vidoja Marić. Napad 15. kolovoza pokazao je da se nasilje u Baranji pretvara u sustavnu operaciju protiv hrvatske policije i državnih institucija.

U Sunji su slabo naoružani branitelji zaustavljali pokušaj prodora kod tvornice „Vajda“. Nedostatak naoružanja i streljiva bio je toliko velik da su pojedine skupine prije odlaska na položaje morale međusobno posuđivati oružje. Unatoč brojnim kasnijim napadima, Sunja tijekom Domovinskog rata nikada nije bila osvojena.

Okučani su bili ključni zbog prometnog položaja i opasnosti povezivanja pobunjenih snaga zapadne Slavonije s Bosanskom krajinom. Događaji 15. i 16. kolovoza bili su početak otvorene bitke. Kada hrvatske snage budu nadomak slamanju pobune, iz Bjelovara će stići borbena skupina 265. mehanizirane brigade JNA i napasti hrvatske branitelje. Time će nestati i posljednji privid vojne neutralnosti JNA.

U Vukovaru su prve granate pogodile bolnicu u kojoj su se već pripremali ratna kirurgija i protuatomsko sklonište. Devet dana poslije bolnica će biti bombardirana iz zraka, a tijekom opsade postat će jedno od najsnažnijih mjesta hrvatskog stradanja i humanosti.

Dok su se ti događaji odvijali, Kuharić je govorio o zakonitosti, dostojanstvu obrane i zabrani kolektivne osvete.

Mir nije značio odustajanje od pravde

Kuharićevu poruku pogrešno bi bilo svesti na općeniti pacifizam ili zahtjev da napadnuta Hrvatska položi oružje.

Njegova je poruka imala dvije jednako važne strane.

Prva je bila priznanje prava hrvatskog naroda i hrvatske države na obranu. Druga je bila zahtjev da se obrana vodi u skladu sa zakonom, bez napada na civile, bez uništavanja tuđe imovine i bez pretvaranja nacionalne pripadnosti u dokaz krivnje.

U zemlji koja je tek stvarala institucije pravne države takva poruka imala je izrazito političku težinu. Kuharić je upozoravao da se hrvatska pobjeda neće mjeriti samo obranjenim gradovima i oslobođenim teritorijem. Mjerit će se i time je li Hrvatska u ratu sačuvala razliku između obrane i osvete, između vojnika i civila, između odgovornosti pojedinca i kolektivne krivnje.

Njegove riječi nisu oslobađale napadača odgovornosti. One su branitelju nalagale veću odgovornost upravo zato što brani vlastiti dom i državu koja želi biti demokratska i pravedna.

Istu je poruku ponovio nakon Oluje

Da Kuharićeve riječi iz 1991. nisu bile samo trenutna ratna retorika pokazalo se četiri godine poslije.

U kolovozu 1995., nakon oslobodilačke operacije Oluja, kardinal je u Hrastovici ponovno podsjetio na propovijedi iz Petrinje i Marije Bistrice. Oslobođenje je nazvao djelom pravednosti, ali je upozorio da se ono ne smije okaljati nepravdom. Osudio je paljenje i pljačkanje napuštenih kuća te naglasio da nitko nema pravo sam uzimati pravdu u svoje ruke.

Tako se između Velike Gospe 1991. i oslobođene Banovine 1995. proteže ista Kuharićeva misao: Hrvatska ima pravo obraniti i osloboditi svoj teritorij, ali nema pravo vlastitu pobjedu pretvoriti u osvetu.

To je možda i najvažniji razlog zbog kojeg njegov govor ostaje povijesno-politički važan.

Poruka zemlji koja se tek trebala izboriti za pobjedu

Petnaestoga kolovoza 1991. nitko u Mariji Bistrici nije mogao znati koliko će rat trajati, koliko će gradova biti razoreno ni koliko će ljudi biti ubijeno, zatočeno, ranjeno i prognano.

Vukovar još nije bio potpuno opkoljen. Petrinja još nije bila okupirana. Sunja je tek ulazila u svoju dugu obranu. Okučani su postajali bojište, a Baranja je klizila prema okupaciji.

Kuharić je ipak već tada prepoznao jednu od najvećih opasnosti svakoga rata: da žrtva, braneći se od zla, prihvati logiku onoga koji joj je zlo nanio.

Zato njegova poruka „obrana bez osvete“ nije bila znak slabosti. Bila je zahtjev da Hrvatska bude dovoljno snažna obraniti se, ali i dovoljno pravedna da u obrani ne izgubi samu sebe.

Na Veliku Gospu 1991. Hrvatska je gorjela. Kuharić joj nije rekao da ugasi obranu.

Rekao joj je da u vatri rata ne dopusti da joj izgori savjest.